Arapsko proljeće u Parizu

Midhat Hajdarević 2015-11-14

Kada je u januaru napadnut Charlie Hebdo, bilo je mnogo mudrih glava koje su zaključile da su satiričari trebali razmisliti jer su uvrijedili neke ljude. To je proizvelo idiotsku logiku prema kojoj je nečija uvrijeđenost razlog za krvoproliće. Mnogi su, tobože ispitujući uzroke zločina, teroristima zapravo dali ispriku. Takvima pitanje: koja je isprika sada?

Piše: Amila Kahrović-Posavljak
Tacno.net

Sinoć se u Parizu, cijeli svijet već za to zna, desila serija terorističkih napada. Podaci pristigli do zaključenja ovog teksta govore o sedam bombaša samoubica, pucnjavi i talačkoj krizi koja je okončana krvoprolićem. Bilans je više od 150 žrtava. Zvanično, barem do završetka ovog teksta, odgovornost nije preuzeo niko. No, rukopis napada je svima dobro poznat. Istovremeno, Islamska država Iraka i Levanta je, prenosi CNN, na Twitteru pustila hashtage kojima se slavi ovaj napad. Ma kako morbidna bilo, ova činjenica najbolje svjedoči ludilo u koje je svijet zakoračio.

Obični ljudi koji su to večer izašli na utakmicu, koncert ili u restoran su još jednom postali žrtve odnosa između velikih sila i njihovog terorističkog pandana.

Barack Obama je odmah rekao kako je napad u Parizu napad na cijelo čovječanstvo. Iako zvuče divno i dirljivo, ipak ovakvi srcedrapateljsko-diplomatski iskazi služe da skriju brutalnu istinu da je svijet već u ratu. Teroristički napadi više nisu incident nego prosta svakodnevnica. Mogu se desiti bilo kada i bilo gdje. Terorizam je postao disperzan.

Obamina poruka je i krajnje licemjerna. Prije dva dana IDIL je pobio, strijeljanjem, 200 djece. To nije bio napad na cijelo čovječanstvo. Kao što napad na cijelo čovječanstvo nije bio ni pokolj u bejrutskoj džamiji pri čemu je ubijeno 100 ljudi. Kao što napad na cijelo čovječanstvo nije bio ni napad u Bagdadu u kojemu je prije par dana poginulo 40 civila među kojima žene i djeca. A možda oni prosto nisu čovječanstvo? Barem ne prema mjeri američke administracije koja je, to nikada ne treba zaboraviti, naoružavala pobunjenike protiv Assada jer su oni u to vrijeme bili “good guys” kako im je tepao Joe Byden. Ti “good guys” su trebali osloboditi sirijsko stanovništvo od autokrate Assada, a Siriju napraviti američkom marionetom na Bliskom istoku. Kada su “good guys” odlučili da im baš i nije fora dijeliti plijen, naoružani do zuba i organizirani poput prave armije, odlučili su da stanje na terenu okrenu u svoju korist. A teren je postao cijeli svijet. U toj, drugoj fazi, za njihovo održanje ključnu je ulogu imalo i ima crno tržište nafte i roblja od kojeg se IDIL-ovi teroristi finansiraju. Nikada nije bilo ozbiljnije istrage o tome ko su kupci, dakle de facto finansijeri IDIL-a. Velike sile nalaze pametnijim štancati telegrame suosjećanja na sedmičnoj razini.

Srcedrapateljska poruka i krokodilske suze američkog predsjednika imaju i treću funkciju. Da skriju nemoć američke administracije. Jer Vladimir Putin je otvoreno stao uz Bashara al Assada. Amerikanci nemaju stati uz koga. Oni jedino, da ne bi priznali svoju grešku, stoje protiv Asada. Ko je rješenje, nemaju blage veze.

No, sve ovo nimalo ne amnestira svijet koji sebe zove islamskim. Najlakše je staviti na društvene mreže status kako terorizam nema veze s religijom i za sve optužiti zločesti Zapad. To nije borba protiv te, kako se kaže, zloupotrebe. To je ograđivanje i smirivanje savjesti. Jednako onome nad kojim se cvili kad to radi “licemjerni Zapad”.

Logika terorizma je, to je sada jasnije nego ikada, logika transparentnog krvoprolića i ekspanzionizma. Prošlo je vrijeme reakcionarnih teorističkih ispada na tlu vlastite zemlje koju je neko okupirao. Živimo u vremenu novog terorizma. Iako je za većinu običnog svijeta tek nepoznanica, taj terorizam itekako ima i svoje simptome. Da prevedem na obični jezik, prepoznatljiv nama u BiH. Svako onaj ko je u stanju vrbovati mladog čovjeka da se u ime Boga odrekne svojih roditelja jer nisu dovoljno religiozni je u stanju vrbovati tog mladog čovjeka i da ode u Siriju ili se raznese na javnom mjestu punom “inovjernih”. A u te “inovjerne” spadaju i neposlušni muslimani. Terorizam, dakle, ima i svoju logiku unutarnjeg rasta i zato ga je bitno sasjeći u korijenu. Kada se dese (masovni) teroristički napadi, onda je već kasno.

No, vratimo se terorističkom ekspanzionizmu. Otkada je na sceni IDIL, najradikalniji nusprodukt Arapskog proljeća kojemu smo uglavnom idiotski klicali sanjajući o njemu kao nekoj novoj Francuskoj revoluciji, radi se o sudaru dva ekspanzionizma. Onog legalističkog, umotanog u UN ruho i paradržavnog otjelovljenog u IDIL-u. Između njih stoje obični ljudi, na Istoku i Zapadu, nad kojima se, zavisno od kulturološkog backgrounda nekada prospu krokodilske suze a nekada ne.

Veliku ulogu u svemu su imali takozvani muslimanski autoriteti koji su bili a.) glupi b.) samoživi c.) kratkovidi d.) poltronski e.) sve od navedenog. Oni nisu znali i nisu htjeli da znaju kako odgovoriti na izazove s kojima se susreće dio svijeta koji sebe zove islamskim. Bilo je mnogo bitnije dodvoriti se nekoj od vladajućih šovinističkih garnitura nego kritizirati i promisliti o budućnosti. Osim toga, građani Bliskog istoka su decenijama odgajani u duhu da nemaju oni šta da misle. Za njih je mislila takozvana i instrumentalizirana ulema.

I domislila haos kakav se rijetko sreće. Dovoljno je pogledati koliko su puta promijenili mišljenje o problemima u Siriji, Egiptu ili drugdje. Mišljenje su im diktirale lokalne autokrate i dnevna politika. Islamski tekstovi su služili samo da ga potkrijepe. Zato se i danas svako drugačije promišljanje islama u ovim zemljama označava herezom. No, nešto odmah treba pojasniti. Ekspanzionizam SAD i njenih ideoloških satelita ni na koji način ne amnestira muslimanske autoritete, ni obrnuto. Prije bi se moglo reći da se tu radi o čudnovatoj simbiozi ekspanzionizma i idiotizma. Upravo su tzv. islamski autoriteti svaki povik protiv nazadnjaka koji u 21. stoljeću ne daju ženi sjesti za volan ili djevojčici u školu, deklarirali napadom na islam pa nije ni čudo što na Zapadu vlada ono što muslimani u samotješenju vole nazvati iskrivljenom slikom islama. Nju su stvorili ti takozvani muslimanski autoriteti. Zapad ju je samo odlično kapitalizirao. Pomenutim takozvanim autoritetima samokritika nije bila jača strana. Više su voljeli obilje arapskih autokratskih vladara i ubijeđenost u vlastitu odabranost nego li zrelo promišljanje o situaciji. Štaviše, svako pominjanje njihovih, kao i grešaka nadređenih im glavešina su bili spremni nazvati islamofobijom. Time su taj pojam funkcionalizirali i pretvorili ga u omiljeno pokriće svojih nazadnosti umjesto da bude pojam kojim bi se borilo protiv rasističkih stereotipa koji postoje prema muslimanima. Njima dakle samokritika nikada nije bila jača strana. Krokodilske suze utopljene u petrodolare uz vaz o svjetskoj uroti – jesu.

Obični ljudi: djeca koju ubijaju ISIS ili zračni napadi po Siriji, prodavačica na pijaci u Bagdadu, radnica u pariškoj banci, kondukter u Istanbulu… su žrtve ovog naizgled disputa između Zapadnih i teorističkih sila. Pišem “naizgled” jer se tu radi o fundamentalnom jedinstvu budući da pomenuti ne bi mogli funkcionirati jedni bez drugih. Niti bi Zapadne sile mogle harati Bliskim istokom i njegovom ekonomijom da im nije rata protiv terora, niti bi islamistički (ne islamski, to je bitna terminološka razlika) teroristi mogli “braniti” islam od zlog Zapada da nije zapadnjačkog ekspanzionizma. Ovo ne amnestira nikog. Nije isključivo kriv ni Istok niti Zapad, radi se o sofisticiranom obliku sukrivnje. Sve se na terenu uspješno sprovodi betoniranjem identitarnih obrazaca onoga što bi, prema zamislima Zapada trebao biti Zapad a prema shvatanjima islamista – islam.

Strašno je što bi, uz nevine građane Pariza, žrtve situacije mogle biti izbjeglice koje su u Europu došle da pobjegnu od – IDIL-a. A to bi bila najveća pobjeda terorista.