Ante Tomić: Ovisni o krvi

Eto, ni genocid nije što je nekad bio. Iznenada su pooštrili kriterije, nepošteno podigli letvicu, i mi se nismo kvalificirali. Haaška presuda kako Srbi nisu napravili genocid nad Hrvatima, a ni obrnuto, ogorčila  je mnoge. Stvar je završila kao i inače kad se negdje moramo međunarodno dokazivati, jednako kao nogometno prvenstvo u Brazilu ili rukometno u Kataru. U jednu riječ, suci su nas pokrali.

(AUTOR: ANTE TOMIĆ – autograf.hr)

Ovo je gotovo jednodušan zaključak. Političari se redom, i u vlasti i u opoziciji, trse koji će djelovati zgranutije, ojađenije, kao kazališni amateri potreseno se hvataju za srce, a novine se natječu u gnjevu za Haag koji je ponovno ravnodušan za našu agoniju devedesetih, no sve je to zapravo jedna kukavna i prijetvorna predstava jer drugačiji ishod nismo ni očekivali.

Svakome je iole upućenijem otpočetka bilo jasno kako je ta optužnica samo lakomisleno, neuko političko razmetanje za domaću upotrebu, proziran blef, mahanje praznom puškom. Desetke milijuna potrošili smo na jednu uzaludnu sudsku bitku koja je samo trebala nahraniti naše nacionalističke iluzije.

 

Napokon, početkom tjedna obistinilo se ono na što su trezveniji odvjetnici godinama upozoravali. U Haagu su presudili kako genocida ovdje nije bilo. I zaista, po duši govoreći, nije. Genocid, koji bi se na naš jezik najbliže mogao prevesti kao istrebljenje, je velika i teška riječ koju ne valja olako izgovarati.

 

Genocid je zločin iznad svih zločina. Razaranje Vukovara bila je krvava, ljudski sramotna i vojnički nečasna opsada jednog grada do njegovog potpunog iscrpljivanja, i dogodilo se tu koješta protiv zakona i boljih ratnih običaja, masovno i neselektivno bombardiranje kuća, ubijanje civila, hladnokrvno strijeljanje ranjenika na Ovčari, ali sve je to, već i samo po sebi dovoljno užasno, opet teško ugurati u definiciju da se “u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”.

 

Koridorom između blatnjavih rovova i tenkova tužna je kolona prognanika naposljetku izašla iz Vukovara, a većina zarobljenika su se nakon nekoliko mjeseci premlaćeni vratili iz srbijanskih logora. Da je stvarno bio genocid, nitko se ne bi vratio živ. Ili bi živih barem bilo daleko manje.

 

A jednako je bilo i sa Srbima u Oluji.

 

“U Oluji je počinjen genocid”, reče mi nedavno jedan prijatelj, inače povjesničar.

 

“Gle, nije”, odgovorio sam mu nešto i iživciran megalomanskim posezanjem za genocidom. “U Oluji se dogodilo etničko čišćenje.”

Nije to, naravno, nešto na što sam kao Hrvat specijalno ponosan, ali za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja i za to je, da se ne lažemo i ne pravimo glupljim nego što jesmo, imao prešutnu suglasnost srpskog političkog i vojnog vrha koji je, podjednako razumno, shvaćao da više nema snage držati taj teritorij.

 

Može vam se činiti da cjepidlačim, reći ćete možda da sam ciničan u inzistiranju na odvajanju dva bliska, srodna pojma kao što su etničko čišćenje i genocid, protjerivanje i istrebljivanje, no između njih zbilja stoji jedna važna, zapravo najvažnija, egzistencijalna razlika, ona između biološki žive i biološki mrtve činjenice.

 

Većina je ipak preživjela, a meni je draga svaka od onih tisuća i tisuća glava na ramenima koje su odnijeli nesretni Srbi na traktorima, jednako kao što me neopisivom srećom ispunjava svaki onaj siroti Vukovarac koji se u masnicama vratio iz srbijanskog zarobljeničkog logora.

 

Takvim su se opreznim, osjetljivim pravnim distinkcijama vodili oni suci koji su odlučili da genocida, bjesomučnog klanja “do istrage vaše ili naše”, kako je jedan ovdje prije mnogo godina precizno definirao genocid prije nego smo i znali za taj pojam, nije bilo. Ni srpskog nad Hrvatima ni hrvatskog nad Srbima. Pravo im budi, mudro i pravično su odlučili.

 

Poručili su kako smo, istina, činili strašne i nečovječne zločine, kako smo nesumnjivo bili stoka prema svojim susjedima, ali ipak nismo onakva stoka kakvom se međusobno doživljavamo. I to je, ako mene pitate, odlična vijest. Divna vijest. Složit ću se bez ostatka s Antom Nobilom koji je prije nekoliko dana zaključio: “Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan da moj narod nije počinio genocid.”

 

Svatko bi zdrave pameti, mislim, trebao tako razmišljati. Genocid? Ma, bježi u vražju mater, kome to treba?!

Ali, nažalost, treba. I treba mnogima. Narodu su drage neumjerene, strašne riječi poput genocida, zločina iznad svih zločina, jer im je perverzna naslada druge prikazivati gorima nego što jesu.

Nacionalizam to stalno čini, njemu nijedna svinjarija nije dovoljno velika. Mora je napuhati do pucanja. Nacionalizam ima vampirsku prirodu, ovisan je o krvi i nikad mu je nije dosta. Nedavno odbačena haaška optužnica za genocid u tome je smislu vrlo nalik trudu onih srpskih pseudopovjesničara, šovinističkih imbecila koji nisu bili zadovoljni čudovišno velikim brojem od sedamdeset tisuća ubijenih u Jasenovcu, već su je morali pomnožiti cijelih deset puta, na sedamsto tisuća.

 

Ni o Hrvatima ni o Srbima, da se razumijemo, ja nemam mnogo iluzija, ali ih držim mnogo moralnijima, ljudskijima nego što oni jedni za druge drže. Sretna je okolnost, osim toga, da oni, sve kad bi i htjeli, genocid ne bi znali izvesti. To je, brate, nešto za organiziranu, predanu i marljivu čeljad poput Japanaca ili Nijemaca, koji imaju tehnologiju, menadžment, koji će znati riješiti transportne, smještajne, komunalne i druge bezbrojne nevolje s kojima će se suočiti svatko tko pokuša takvo zamašno, silno klanje.

 

Genocid je Mercedes među zločinima, a gdje bi Srbi to znali? Srbi su i Yugo Floridu zajebali. Jednaka je stvar i s Hrvatima. Koji put, vidite, nije ni loše biti pripadnik takvog jednog traljavog, nemarnog, lijenog i zaostalog naroda.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).