Andrićeva “Gospođica”: Nepolitika kao sudbina

Danas se navršilo tačno 123 godine od rođenja Ive Andrića, a ove godine se obilježava tačno sedam decenija od objavljivanja 3 njegova romana: “Travničke hronike”, “Na Drine ćuprije” te “Gospođice”. Prva dva su objavljena u Beogradu, a potonji u Sarajevu. Roman na arhetipsku temu škrtosti, uz Andrićev novum unutar ove velike tradicije koji se ogleda prvenstveno u tome što je lik tvrdice kod njega – žena, zapravo je mnogo kompleksniji nego što na prvi pogled djeluje

( PIŠE: Muharem BAZDULJ – Oslobođenje)

“Gospođica” spada među potcijenjenije Andrićeve duže proze. U poređenju sa “Ćuprijom” i “Hronikom”, ona je značajno kraća, ali je istovremeno – žanrovski gledano – vjerovatno “najklasičniji” roman u Andrićevom opusu uopšte. Mopasanovski koncentrisan na “jedan život”, od početka do kraja, Andrić se u “Gospođici” poigrao sa jednim od najpostojanijih arhetipova u istoriji književnosti, likom tvrdice koji se “od Plauta, Šekspira, Bena Džonsona, Molijera i Balzaka povlači evropskom dramom i romanom” (Kiš). Andrićev novum unutar ove velike tradicije jest prvenstveno u tome što je lik tvrdice kod njega – žena. Ipak, koliko god je skoro konsenzualno prihvaćeno kako je “Gospođica” prije svega roman o škrtosti, strasti za sticanjem novca, pohlepi, čini mi se da to nije sasvim tačno. Škrtost u njemu služi kao maska, a prava tema je – nepolitičnost.

Zajednica

Odmah poslije očeve smrti, još kao djevojčica, Rajka Radaković se otuđila od društva. Nakon što nam to ukratko opiše, Andrićev narator dodaje: “Jer ko se sam odvoji od društva, društvo ga isključi bez žaljenja i bez mnogo nutkanja i još se pobrine da mu zauvek onemogući povratak, sve da se i predomisli”. Kad poodaraste i postane punoljetna te takoreći glava svoje male porodice, Rajka u jednom trenutku odluči da smanji sve izdatke u dobrotvorne svrhe. Porodični prijatelj savjetuje je da se predomisli: “Nemoj tako, Rajka; nije čovjek sam na svijetu; ne može se mimo ljudi”. Suština Rajkine nepolitičnosti iskazuje se u kontekstu Sarajevskog atentata i Prvog svjetskog rata, što je valjda i logično u romanu pisca koji je još deset godina prije nego je sjeo da piše “Gospođicu” izrekao programski stav: “I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine”. Prva Rajkina reakcija na vijest da je “srpsko momče neko” ubilo austro-ugarskog prestolonasljednika jest: “Sve se to nje ništa ne tiče”. Malo kasnije, Andrić elaborira: “Nepodnošljiva joj je misao da njen posao i njen interes mogu da budu vezani za te stvari, uslovljeni nečim što je potpuno izvan njene vlasti, da i ona mora da deli zlu sudbinu neke zajednice”. Pročitajmo pažljivo ovu rečenicu. Možemo je čak i skratiti, izostaviti onaj umetnuti dio. Ključ je u sljedećem: Nepodnošljiva joj je misao da i ona mora da dijeli zlu sudbinu neke zajednice. Ne zaboravimo, to piše čovjek koji je svojevoljno odlučio da dijeli zlu sudbine neke zajednice.

Gonjena strana

Jedna od najbanalnijih etimoloških vulgarizacija jest ona kakva se kod nas često dade čuti kad se govori o riječi “idiot”. Da, starogrčko idiotes je označavalo nekoliko stvari od kojih nijedna nije direktno referirala na glupost. Idiot je onomad bio neko bez prave profesije, odnosno bez profesionalnih vještina ili pak osoba nezainteresovana za javne djelatnosti, za živote drugih, za polis, politiku u širem smislu, osoba koju interesuju samo njene privatne stvari. U tom smislu, Rajka jest idiot. U smislu dnevnopolitičkog pragmatizma, međutim, a to se ovdje često smatra vrhunskim dometom političkog mišljenja, ona uopšte nije autistična. Otud i crna zastava na kući i magazi nakon Sarajevskog atentata da se spriječi odmazda, otud i konsultacija sa Pajerom, direktorom Banke Union. Na još nekoliko mjesta, međutim, Andrić jasno ocrtava razmjere njene nepolitičnosti. Uskoro će je istorija, međutim, natjerati da se, barem donekle, suoči sa istinom. Kad dođe do propasti Austro-Ugarske i kad njena zajednica čiju zlu sudbinu nije željela da dijeli to počne da slavi, Rajka će postati žrtva: “Ona nije znala da nasilje i nepravda izazivaju osvetu, a da je osveta slepa i da je oni na koje se ona obori uvek podnose kao najcrnju nepravdu, isto kao što nije znala da se i u najpravednijoj kazni uvek pridruže zavist i urođena ljudska zluradost. Nije znala uopšte ništa ni o nasilju ni o nepravdi ni o kazni ni o osveti, ali je videla jasno da se nalazi na strani koja je gonjena i koja štetuje”.

Rđavo srce

Mogao je Andrić i da završi “Gospođicu” s krajem Prvog svjetskog rata i sa rušenjem Rajkinih iluzija. Bila bi to i u tom slučaju proza dovoljno duga da bude krštena kratkim romanom. Ipak, on će da ispiše još tri poglavlja koja se bave Rajkinim životom u Beogradu od 1919. do 1935. godine. Ovaj završni dio, završna trećina romana, najviše je napisana, čini mi se, zbog lika Jovanke. Andrić, naime, ne želi da kroz Rajku prikaže jednu i jedinu formu nepolitičnosti, ne želi da sugeriše čitaocu da se nepolitičnim biva samo na jedan način. Jer koliko god da je na prvi pogled različita od Rajke, Jovanka je jednakim intenzitetom – nepolitična. Genijalno je Andrić u Jovanki prikazao osobu “koja živi samo koliko drugi oko nje žive i koliko sama uspeva da učestvuje u njihovom životu”. A ako su – kako Andrić kaže – “drskost i uporstvo” brat i sestra, onda su Rajka i Jovanka dvije sestre po nepolitičnosti, odnosno lice i naličje iste pojave, dvije forme svjesnog i svojevoljnog isključivanja iz zajednice, a suštinski zarad iluzije da su nekako bolje od ostatka društva, od ljudi koji ih okružuju. Ima neke ironije, skoro pa cinizma, u smrtima koje je Andrić namijenio svojim junakinjama. Jovanka je, naime, umrla od tifusa, a duhoviti infektolozi kažu da nema drugog načina da se dobije tifus osim da se – pojede govno. Rajka je umrla od srca, ubila ju je urođena srčana mana, “rđavo srce” kakvo su joj od djetinjstva govorili da ima.