Andrej Plenković održao je možda i najvažniji govor u novijoj hrvatskoj povijesti, smjestio je NDH tamo gdje joj je i mjesto
PIŠE: MARINA KARLOVIĆ-SABOLIĆ / slobodnadalmacija.hr
Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb, bio je prilično jasan. To je, prema njegovim riječima, bio govor koji zaslužuje da ga svi mediji objave u cijelosti.
“Jako dobar, konkretan i jasan, najkonkretniji do sada”, tako ga je nazvao. Referirajući se na ono što je Andrej Plenković izrekao na otvaranju izložbe “Ako tebe zaboravim – Holokaust u Hrvatskoj 1941.-1945.” koja je u srijedu otvorena u Francuskom paviljonu Studentskog centra u Zagrebu. Mjestu odakle su vlasti Nezavisne države Hrvatske domaće Židove željezničkim vagonima slali u koncentracijske logore: od Auschwitza do Jasenovca.
Otkako je premijer, Plenković je često kalkulirao. Vagao hoće li mu ono što kaže više koristiti ili naštetiti. Politiku je običavao voditi u svilenim rukavicama, izbjegavajući teške riječi i propustivši čitav niz pojava na vrijeme nazvati pravim imenom.
Ovoga puta nikakve kalkulacije nije bilo.
Jasno je i glasno – bez i najmanje natruhe relativizacije, na koju do sada imuni nisu bili ni političari zdesna, a često ni slijeva – osudio ustaški režim. Ustvrdio da su Pavelić i njegovi trabanti, istinabog, slali Židove u Auschwitz, ali ih još više ubijali u svojim vlastitim logorima. Da su predvodili nedemokratski, totalitarni i rasistički režim. Upostavili teror protiv židovskog, srpskog i romskog stanovništva, te protiv hrvatskih antifašista i demokrata. Da su bili akteri najmračnijeg dijela europske i svjetske povijesti. I da slobodna i demokratska Hrvatska ima i snage i volje jasno osuditi i NDH i njezine žločine.
Bez izjednačavanja svih totalitarizama. Traženja olakotnih okolnosti. Ili relativiziranja zla koje je ljudima svih nacija i rasa napravio ustaški režim.
I to sve u vrijeme kada Plenkovića tek nepunih šest tjedana dijeli od izbornog sučeljavanja s nabrijanom stranačkom desnicom. U kojoj bi mnogi na uzavrelom HDZ-ovom terenu – da mogu – sutra rehabilitirali i Antu Pavelića i njegovu NDH.
Plenković im je ovoga puta bacio rukavicu izazova u lice. I jasno im poručio da oko nekih stvari naprosto nema kompromisa.
Govor hrvatskog premijera donosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, ove godine, 27. siječnja, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, u ime Hrvatske, prisustvovali smo međunarodnom obilježavanju 75. godišnjice oslobođenja nacističkog koncentracijskog logora Auschwitz – Birkenau, ‘tvornice smrti’ u kojoj je ubijeno preko milijun ljudi. Odavanjem počasti koje smo ondje iskazali s dubokim pijetetom, ispred ‘Vrata smrti’, odaslana je snažna poruka svih prisutnih lidera i preživjelih svjedoka.
Naša generacija, koja je, unatoč svemu, prije nepuna tri desetljeća doživjela ratne strahote i povratak etničkog čišćenja na tlu Europe, ima dodatnu odgovornost u jasnoj osudi tog bezumlja u kojemu je negacija čovječnosti doživjela vrhunac.
Danas se, u okviru obilježavanja te iste 75. obljetnice, nalazimo na otvorenju izložbe, koju je, na inicijativu Ministarstva kulture, priredio Hrvatski povijesni muzej u Francuskom paviljonu u Zagrebu. Ovaj prostor, koji danas vrvi studentskim životom, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je mjesto osobitog stradanja Židova iz Zagreba i drugih hrvatskih krajeva, ispred kojega su – skriveni od pogleda, uz prugu – bili sabirani i deportirani željezničkim vagonima u koncentracijske logore.
Današnja izložba otvara se u Francuskom paviljonu jer je ovo mjesto s kojeg su naši sugrađani, Židovi i ostali, deportirani ne samo u Auschwitz nego još u većem broju u logore i mjesta egzekucije na području NDH – posebno u Jasenovac.
Izložbom Hrvatskog povijesnog muzeja, simboličnog naslova ‘Ako tebe zaboravim…’, iskazana je poruka koju je hrvatska Vlada u njezinom sadržaju prepoznala i stoga i prihvatila pokroviteljstvo. Poruka je da zaborava nema i ne smije biti, jer je zaborav zločina negiranje čovjeka i negiranje njegove ljudskosti.
‘Ako tebe zaboravim’, prestajem biti čovjek.
‘Ako tebe zaboravim’, prestajemo biti ljudi.
A zaboravljamo svaki put kada, kao pojedinci ili kao zajednica, propustimo ustati protiv bilo kojeg oblika diskriminacije i kada ne ustanemo jasno i glasno za vrijednosti zaštite ljudskog dostojanstva, ravnopravnosti i dijaloga. Zaboravljamo svaki put kada propustimo jasno progovoriti o Holokaustu, i osobito o tragičnim posljedicama nedemokratskog, totalitarnog i rasističkog ustaškog režima u Hrvatskoj od 1941. do 1945.
U tome je vrijednost ove izložbe jer jasno ukazuje na sustav terora uspostavljen na području Nezavisne Države Hrvatske protiv židovskog, srpskog i romskog stanovništva, te protiv hrvatskih antifašista i demokrata, koji su protiv toga bili ustali.
Ova izložba je u skladu s nastojanjima, politikom i stavom Vlade koji je da svi društveno-politički, stručni, znanstveni, a napose odgojno-obrazovni mehanizmi moraju pronaći svoje mjesto u njegovanju kulture sjećanja. Moraju pronaći svoje mjesto u angažmanu na traženju istine, savladavanju podjela i izgradnji budućnosti, u kojoj će tolerancija, dijalog te međusobno uvažavanje, postati temelj i trajni zalog mira.
Slobodna i demokratska Hrvatska uvijek je bila i jest spremna prezentirati bolne i tragične teme iz svoje prošlosti i jasno osuditi NDH.
Istodobno, ovo je prilika da još jednom odamo priznanje i prisjetimo se svih hrabrih pojedinaca koji su se, izlažući vlastiti život, suprotstavili nepravdi i zlu da bi spasili svog bližnjeg. Među njima, posebno mislim na 118 hrvatskih Pravednika među narodima, kojima se danas kao narod ponosimo. Mislim pritom i na blaženog Alojzija Stepinca, koji je pokazao rijetku hrabrost u tadašnjoj Europi i osobno je zaslužan za spašavanje brojnih Židova.
Ova izložba dio je suočavanja s prošlošću i još jednom je pozdravljam, upravo na ovom simboličnom mjestu. Osobito pozdravljam što je izložba nastala zajedničkim naporima i trudom svih relevantnih dionika, suradnika i svjedoka povijesnih događanja. Nadam se da će ova izložba široj javnosti, a posebno mladima, koji se često kreću prostorom Studentskog centra, dati prikaz jednog tragičnog razdoblja hrvatske povijesti na temelju povijesnih izvora i osobnih sudbina.
Vjerujem da će izložba pridonijeti shvaćanju razmjera zločinačkih ideologija rasizma i antisemitizma, iz kojih je proizišao najmračniji period europske i svjetske povijesti, ali isto da će nas potaknuti na promišljanje o svim oblicima totalitarizama. Vjerujem i nadam se da će nam iskustvo pripreme ove izložbe pomoći i u projektu novog nacionalnog postava Republike Hrvatske u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau u Poljskoj.
Zahvalan sam što su danas ovdje među nama prisutni svjedoci čije svjedočanstvo nam treba biti trajna opomena. Oni nam trebaju biti i poticaj da svi skupa damo svoj doprinos kako bi i mlađe generacije – u vremenu raširenog digitalnog i anonimnog govora mržnje – bile svjesne kamo vodi nizbrdica koja počinje s uvredama i negiranjem ljudskosti svojih neistomišljenika.
U tom pogledu, zahvaljujem također Ministarstvu kulture, Hrvatskom povijesnom muzeju, autoricama, svim suradnicima, Hrvatskom državnom arhivu, židovskoj zajednici te svima koji su pomogli da se ova izložba održi.”
