I tako je naš strah otvorio vrata paklena. I strah će nas naš progutati. Vrijeme će nam jednom suditi.
Zovem prijateljicu. Jer ovo postaje nepodnošljivo. Svaki dan. Iako, „ispod statistike brojeva, iščezava smrt“ (Günter Grass), ipak spominjem brojeve. Najmanje 950 osoba u dva mjeseca prijavilo je neki oblik nasilja. I ono se perpetuira. Obnavlja kao rep guštera.
Ona ruka što je bila snimljena, ona produžena ruka Europske Unije i Hrvatske policije, ona ruka s pendrekom, što je bila snimljena, nakratko je umirena medijskim pritiskom. Nakon šest mjeseci suspenzije, i stroga mirovanja, ruka se istom poslu vratila. Jer ruka je ta imala dokaze što su druge ruke radile. Ruke su naime, u svojoj surovosti novu igru osmislile: idemo snimati sve što ćemo im raditi. I tako, ruka i sve druge ruke, opet su zaposlene. I kažem prijateljici, bilo je neko zatišje, i sad, sad se opet ratuje. Ruke su zaposlene. Nove surovosti smišljaju. I zovem baš nju, jer ona je pisala o smrtima na granici, i to tako, da ih je okupala prije ukopa svojim riječima. Jaka i nježna smrt sestrica. Položila u imena, što bi Darko Cvijetić rekao. Unaprijed idemo u misiju koja će ostati nezapažena, Briga je na drugim stranama. I dok šetamo Bihaćem, i južina će kišu nanijeti i zadnje lišće srušiti, ona veli: znam da se ništa neće promijeniti, ali mi to moramo učiniti, negdje mora ostati zapisano kakvo je ovo naše vrijeme bilo.
Sve o čemu će ona pisati, vrijeme će nas za to i osuditi.
Prvo obilazimo mrtve na gradskom groblju Humcima, bezimene smrti ispod Plješevice, NN stradanja od gušenja, od smrzavanja, od vlaka, od automobila, od utapanja, od iznemoglosti, od iscrpljenosti. S planine magla se kotrlja. Prekriva stari, duboki ožiljak tamo gdje se granica čuvala. Ožiljak dug koliko i granica, ćelava planina. Smjenjuju se kiša i sunce, i duga se razotkriva. I vraćaju se u pamet one priče o bricanoj djeci u Konavlima. Brijali bi im jedan dio glave, njima usvojenoj siročadi, kako bi se razlikovala od rođene djece. Bili su dobra najmena snaga, nikad rođena familija. Bricana planina za djecu bricanu. Iz magle mrtvi nišani, zeleni i drhtavi, krhki i bezimeni, pri dnu groblja, odmah ispod djece lokalne prerano umrle, odmah iznad kontejnera i otpada šute. Zauvijek od ostatka svijeta odijeljeni. Netko im je cvijeće donio. Netko se molio za njih bezimene i za njihove roditelje što ih nikada neće pokopati.
Valjalo nam se u svijet živih vratiti, za njih nešto učiniti. I opet je tu medicinska sestra Steffi, koja uvijek govori, u penziji je, ima vremena. Sa vremenom svojim, dijeli malim uplašenim dječacima čiste povoje i poslije toga lizalice, da ih manje boli. I dok ih previja, ona ih svojim vremenom umata, ima, ima, vremena, i vrijeme će sve zaliječiti, vrijeme će svima sve oprostiti, i vremenom više neće boljeti. I tako ih Steffi umata, umata, sve dok ih ne zagrije, u djetinjstvo povrati. U djetinjstvo koje su usput izgubili. I zato im daje lizalicu. U obliku srca u rukama djeteta.
I vrijeme će nam jednom suditi.
Za četrnaest dječaka, izlaze iz kiše. Spuštaju se iz svijeta u kojem nisu dobrodošli. U grupicama, po dva, po tri, k’o miševi pokisli. Baš kao lišće po parkovima. A tko još na otpalo lišće pazi. Moja djeca, moji sinovi, koje nikada neću roditi. Drhture kao svi drugi mokri ljudi, kao trske na vjetru. U kosama njihovim kiša se gnijezdi. Fotograf to mora fotografirati, nek’ se u vrijeme utisne, jer tko će vjerovati njihovim riječima, da su mokri, promrzli, da su im stvari uzeli, novac kojim bi taksi do Bihaća platili. Pedeset eura po autu. Ovako će pješice, pedeset kilometara do Lipe, jer je mobilni tim USK preopterećen istim pozivima u pomoć, ranije preuzetim obavezama. Tražimo u obližnjem kafeu, na benzinskoj, četrnaest stolica za četrnaest dječaka. I kažu mi da to ne može, jer su mokri, a stolice su, tapecirane.
I kiša se smilovala i prestala padati. Mokro se nebo na neku drugu lokaciju preselilo. Vrijeme će nam jednom suditi.
Nije ovo još najgore. Da su došli godine 2019., na Vučjaku bi završili, na livadi, bivšoj deponiji, koju su slojem pijeska prekrili i šatorima za izbjeglice. Tamo bi ih, mimo njihove volje deponirali, kao otpad od ljudske civilizacije. U godini 2023., nekoliko smo se koraka naprijed odmaknuli, tačnije dvadeset i tri, od središta Bihaća, i dalje okruženi minama i pustopoljinama.
Jednom su neki pitali, iz onih zemalja što su financirale udaljeni kamp, kako je moguće da je nešto poput Vučjaka postojalo. I neka im je, humanitarka, zaposlena na birou migracija, inače Selfija Lajković, koja se hrani ljudskim nesrećama, i sve joj rastu zazubice od toga, pa svaku svoju dobrotu zabilježi na prostranstvima društvenih medija, ovako odgovorila: nas je njih bilo strah. Mi smo se bojali. Vi ne znate, ali tu je na hiljadu ljudi hodalo gradskim ulicama. Mi smo to morali.
I tako je naš strah otvorio vrata paklena. I strah će nas naš progutati.
Vrijeme će nam jednom suditi.
Njih četrnaest posljednji sam put vidjela pod plavim kabanicama. Hodali su uz cestu. Prevoz još nije bio stigao. Prešli su udaljenost od deset kilometara. Još četrdeset. U noći, plavila im se krila na leđima. Poletjet će, vinut se, iznad ovih skučenih brda u našim prsima. Meleci, pod kabanicama.
Roberta Nikšić, polis.ba
