Kultura

Amir Or: Suprotstaviti se sveprisutnoj težnji vođa ka zaglupljivanju masa

Uče nas da budemo potrošači, a ne stvaraoci. Zbog toga su pesnici i umetnici – odmetnici, neprijatelji vladajuće klase koji teraju ljude na razmišljanje, a svako razmišljanje i osećanje u takvim okolnostima predstavlja subverzivan čin

POEZIJA je lek, a zadatak pesnika je da stihovima leči, pojedinca i čovečanstvo u celosti – smatra Amir Or, veliki izraelski poeta, esejista, urednik, prevodilac. Nekada davno, bio je i građevinski radnik, restaurator ali i pastir (sam sa svojim mislima), uveren da “pesnik mora da živi više života odjednom”. “Totalni pesnik”, reči su kojima Ora, koji je bio gost “Arhipelaga” i 6. Beogradskog festivala evropske književnosti, opisuje Vida Ognjenović, u čijem je prevodu objavljena njegova zbirka “Krila”.

– Ova knjiga predstavlja svojevrsno putovanje ka poimanju slobode i oslobođenju pojedinca i društva, a letenje i “Krila” su metafora za to – objašnjava Or. – Ona počinje kao individualna pesma postanka i opstanka, od te introspektivne atmosfera prelazi na stihove pune satiričnih žaoka, da bi se završila pesmama koje poseduju izvestan politički naboj, te pozivaju na pobunu protiv sveprisutnih supresora. Pesme međusobno povezuje razmišljanje o biću, bitisanju, ili krajnje pojednostavljeno: o odnosu i izboru između “biti” i “imati”.

Kakav je odnos današnjeg čoveka i onih koji su odabrani da nas vode, prema tom “biti” i(li) “imati”?

– Kada je o tom “imati” reč, čoveku nije neophodno mnogo, no ljudi su krajnje izmanipulisani, zloupotrebljeni u tom smislu – da bi ih, s druge strane, isti ti manipulatori bezočno “učili” da se ustežu od konzumerizma. A što se tiče onog “biti” – biće je bezgranično, neograničena izloženost mašti, razmišljanjima i mislima, osećanjima… Režimi i organizovano društvo obeshrabruju nas u slobodnom bitisanju, pokušavaju da nas spreče da krenemo u tu avanturu. Umesto toga nas snabdevaju komadićima nekakve lažne, čudne spiritualnosti, duhovnosti kroz kojekakve religijske “ispostave za poneti”.

Uče nas da budemo potrošači, a ne stvaraoci. Zbog toga su pesnici i umetnici – odmetnici, neprijatelji vladajuće klase koji teraju ljude na razmišljanje, a svako razmišljanje i osećanje u takvim okolnostima predstavlja subverzivan čin.

Mogu li pesnici, kao “glasnogovornici” suštine, bića, odneti pobedu u tom pokušaju da se odupremo nadmoći “imanja”?

– Umetnosti, naročito poezija, čista su suprotnost tome, one su vrsta spontane pobune protiv kontrole i protiv nastojanja da nas primoraju da mislimo samo na “imanje”. Raznorazni diktatori i uopšte vlastodršci, crkva…, svi se trude da nas drže pod kontrolom, što naravno ne bismo smeli da im dozvolimo. Naprotiv – trebalo bi se po svaku cenu pobuniti i uputiti upravo u suprotnom pravcu, ka mestu koje nas čini humanim bićima.

Naravno da možemo promeniti situaciju, pa i svet. I ne kažem to samo kao pesnik već kao čovek, pojedinac, jedan činilac društva koje vapi za promenom. Svako od nas bi valjalo da učini sve što može ne bi li svet učinio ponešto boljim mestom. Ako bismo udružili svoje najrazličitije mogućnosti, darove i znanja, svakako bismo mnogo postigli u ostvarivanju tog velikog cilja: stvaranja lepšeg sveta.

Pesnička škola “Helikon”, koju ste osnovali 1993. u Tel Avivu, upravo kao čin ujedinjenja, združivanja mogućnosti, napora, snaga pokrenula je svojevrsnu kulturnu revoluciju?

– Ta škola nastala je u trenutku kada je izraelska poezija bila na mukama, mlade pesnike nije imao ko da poduči, podrži, objavi, nije postojala scena… Moja ideja bila je da odabranim mladim pesnicima obezbedim najbolje moguće uslove za studiranje klasične, ali i najmodernije, eksperimentalne poezije. Vikendima, u malom, tihom mestu na severu Izraela, raspravljali bismo o najrazličitijim temama, poetskim formama, metodama, “cakama”. Kao jedan jedini zadatak pred sve te sjajne mlade pesnike, stipendiste, postavio sam da “prenose dalje”. I oni su to činili.

Nakon osam godina takvog iskustva, uvideo sam da sam i nehotice pokrenuo revoluciju, koja je u potpunosti preobrazila izraelsku pesničku scenu; škole pesništva (i to bilingvalne, hebrejsko-arapske) počele su da niču i u Haifi, Jerusalimu…

 

– POPULIZACIJA, približavanje elitne kulture najširim slojevima jeste vulgarizacija te kulture a ne nekakva demokratizacija. Treba težiti uzdizanju, višem, boljem, suprotstaviti se sveopštoj, sveprisutnoj težnji vođa ka zaglupljivanju masa, koja će dovesti do kolapsa civilizacije – ukoliko se ne suprotstavimo. Lek je u pravom obrazovanju, ne bilo kakvom – svakako ne u ovakvim obrazovnim sistemima koji uzdižu konzumerizam i “štancuju” inženjere, a ne humaniste, i koji u krajnjoj liniji vode u porobljavanje, ropstvo – zaključuje Or.

 

Tada, te 2001. godine, odlazite i korak dalje: vaša škola prerasta u bilingvalnu – u zemlji opterećenoj vekovnim sukobima, vi poezijom mirite dva zaraćena jezika i naroda?

– Učesnici u tom pesničkom školovanju jesu moderni glasnici i lučonoše u svojim društvima, ljudi spremni, voljni i sposobni da kroz poeziju prevaziđu međusobne jezičke i političke barijere. Započeli smo bilingvalnu školu usred sukoba, kada su se ljudi međusobno borili nasred ulica. Usred sveg tog haosa i bezumlja, mi smo kreirali neku vrstu staklene bašte u kojoj su ljudi pričali o kompoziciji strofa, metaforama, osnovama poezije, prevođenju – i naravno, zbog toga bili kritikovani od političara. Govorili su nam da pričamo više o konfliktu, o miru, a mi smo odgovarali da ne želimo jer o tom sukobu svi već sve znaju. Polaznici škole su bili oslobođeni takvog pogleda i mogli su da sagledaju jedni druge pre svega kao ljudska bića, a ne kao Palestince i Izraelce. Shvatili su da imaju mnogo više toga zajedničkog i počeli su da postavljaju jedni drugima sve više pitanja, onih tehničke prirode, ali i onih ozbiljnijih, koji se tiču problema ljudske duše. Izgledalo je to kao pravi ustanak, sve je buktalo, gorelo – od poezije.

Tekst prenosimo s portala Večernjih Novosti, novosti.rs

Foto: Željko Knežević, novosti.rs

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close