Sve naše podjele
(od mitološkog do naučnog blata )
Prema mitovima, čovjek je u neko pradavno vrijeme stvoren božjim aktom, od gline, a prema obličju Stvoritelja. Ostavimo se pretpostavki kakvog je spola moralo biti božanstvo, i zadržimo se na tome da su od trenutka stvaranja – osobe, a ne naroda (to je vrlo važno!) – individue stekle sposobnost replikacije, čime umnažaju kopije originalnog božjeg djela. U trenutku upijanja božjeg daha u Umjetnikovu glinenu skulpturu, počinje socijalna evolucija ljudskih bića, što dovodi do niza podjela koje nisu ugrađene u božje djelo, već ih se u neku ruku može smatrati degradacijom originala. Kao što, primjerice, Rubensova slika vrijedi nesrazmjerno više od ma kako vješte njene kopije¸ a kamoli kopijine kopije. Iako je Tvorac prije stvaranja čovjeka vježbao (Golem, Lilith), nekako se čini da mu je u originalnom djelu – u kršćanstvu uobličenog Adamom – ipak promakla neka neprimjetna greška. Moguće je za „istočni grijeh“, koji kao i mi nosimo na (u) sebi, zaslužniji Stvoritelj od njegova djela. Nećemo razmatrati prirodnu podjelu čovjeka na dva spola, niti njegovog mozga na desni (racionalni) i lijevi (emotivni) dio, jer one ne ovise o čovjeku samom, mada u osnovi utječu na podjele kojima ćemo se baviti, koje se nužno nisu morale dešavati opisanim redoslijedom. Original se oteo kontroli (vjernici tvrde da mu je Bog dao tu slobodu) i počeo raditi podjele kakve božanstvo teško da je imalo na umu.
Mada su (po mitu, ali i prema znanosti) ljudi stvoreni od istog materijala, jedna od prvih podjela među njima bijaše rasna. Rase (usvojimo li taj, u nauci već zastarjeli pojam) su se okupljale prema formalnoj, vanjskoj sličnosti, veći dio povijesti gledajući se ne miješati, omalovažavajući jedna drugu kao manje vrijednu. Za pretpostaviti je da je Bog svojim stvorenjima ugradio jedinstveni jezik, kako bi se uzajamno mogla sporazumijevati, ali utjecajem čovjeka to nije dugo trajalo. Razvio se sijaset raznoraznih govora, a kad su (po mitu) ljudi shvatili da bi im jedinstveni jezik itekako mogao koristiti u dosizanju božanskih moći, Tvorac ih je pomiješao, te se do dan danas teško sporazumijevaju. Što je više nego čudno, jer je navodno stvorio ljude na „vlastitu sliku i priliku“, te im onda ne bi trebao braniti dosizanje svojih moći, sem ako se ustrašio skidanja s „nebesa“. Kako je početkom socijalne evolucije u većine (a i danas je tako) prevladavala emocionalna („iracionalna“) polovica mozga u tumačenju sebe i svijeta koji ih okružuje, javile su se religije, vjerovanja od svojih začetaka uzajamno netrpeljiva. Početno okupljanje ljudi temeljem rasnih različitosti postupno je preraslo – zarad razlika u ekonomskim interesima i jeziku – u stvaranje raznoraznih naroda, kojih i danas ima sijaset. Veći, brojčano nadmoćniji, osnivali su vlastite države, držeći manjine u podređenom položaju, uzajamno često ratujući zbog pljački i teritorija (što je također oblik pljačke), istrebljujući jedni druge i do potpunog zatiranja. Još ranije, u plemenskoj fazi, započela je podjela rada među ljudima, te su se iskristalizirali ne samo muški (lov, ratovanje,…) i ženski poslovi (skupljanje plodova, šivanje odjeće,…), dovodeći nadalje do podjele na intelektualni i fizički rad, što je sve skupa, ne samo dovelo do podcjenjivanja potonjeg, već i – uslijed nejednolike raspodjele privređenoga – stvorilo zametak daljnje podjele među ljudima – klasnu strukturu društva. Manje uslijed pogleda na svijet i društvo, a većma zbog učvršćivanja vlastitog položaja u njemu, dolazi do ideoloških podjela kojima se nastoji opravdati rezon klasnih društava, pa čak i unutar pojedine klase dolazi do daljnjih podjela, primjerice – tvrdnji da društvo uopće ne postoji, već samo pojedinci i njihove obitelji (mada je Aristotel odavno shvatio da je čovjek „zoon politikon“ – društvena životinja). U konačnici, to dovodi do opravdanja egoističnih nagona među ljudima, odnosno socijaldarvinističke koncepcije „sposobniji kvači i opstaje“, u jednakoj mjeri i do podjele na odgovorne i neodgovorne članove zajednice prema skupini u kojoj žive, pa i cijelom čovječanstvu. Bog je (prema mitu) stvorio individualno ljudsko biće, a svaka njegova replika udaljava se od ideala kojim se Tvorac vodio, samodopadno umišljena da je bolja od originala, te se okupljaše prema vlastitim standardima, unoseći sve veće i veće podjele među ljude, izbacujući nepoželjne iz svog kruga bitisanja. Pobrojane podjele, od kojih mnoge nemaju uporišta u znanosti ili „božjoj volji“, svakako su uzrok i niza drugih, poput onih na militariste i mirotvorce, nacionaliste i antinacionaliste primjerice, da o bogatašima i siromasima ni ne govorimo, a nemalo ljudi smatra ih opravdanima, logičnima i sasvim prirodnima.
Uza sve podjele koje i dandanas opterećuju ljudsko društvo, javljali su se mnogi pojedinci shvativši besmislenost istih na razvoj cjeline ljudskog roda i njegovih jedinki, jer „gens una sumus“ – jedan smo rod! U tom smislu javljaju se politički pokreti koji nastoje ukinuti neprirodne i/ili nemoralne podjele ljudskog roda, tijekom povijesti postižući mic po mic tek vrlo djelomične uspjehe, koji moguće asimptotski vode ka cilju u dalekoj budućnosti. Formiranju društva koje će priznavati uzajamne razlike svih svojih „atoma“, ne inzistirajući na ma kakvim neprirodnim i neetičkim podjelama. Tako će se krug dioba zatvoriti, a poput zmije koja grize vlastiti rep (Urobor) znanost pokazuje djelomičnu opravdanost mita – da smo iz istog, jedinstvenog materijala, što onda isključuje svakojake podjele nastale bauljanjem ljudskog roda kroz povijest i socijalnu evoluciju. Bogovi su nas stvorili iz gline, pa ne tvrdi li i jedna od naučnih pretpostavki da je život nastao u najpogodnijoj, glinenoj sredini? I dok se fizika trudi objediniti sve interakcije i pojave koje one uzrokuju, u veliku sintezu (shvaćajući jedinstvo svijeta), takozvanu jedinstvenu teoriju svega (GUT), ljudski rod još uvijek živi na svojim podjelama, nasuprot zalaganjima humanista, naučnika i političkih pokreta koji ustraju na jedinstvenom čovječanstvu i našoj jednakosti u različitosti. Inercijske sile (paradoksalno izgleda, često onih koji ustraju na kreacionizmu) to još uvijek efikasno sprečavaju. Bilo iz vlastitog koristoljublja, bilo iz neshvaćanja suštine mitova i znanosti. Naravno, ovaj tekst – ilustriran slikama – tek je kratki kroki koji ne ulazi u detalje, kome je moguće uputiti niz primjedbi, jer mu je osnovna namjera samo ukazati na podjele inicirane, ne po prirodi stvari – biološkog jedinstva ljudskog roda – već na zablude uzrokovane socijalnom evolucijom vrste vođene u velikoj mjeri neshvaćanjem humane biti, a još više zastupnicima vlastitih egoističnih interesa. Stoga je sasvim prirodno postaviti pitanje, zna li cjelina čovječanstva kamo vodi ovakav put, odnosno – QUO VADIS, HOMINE?
Ladislav Babić
