Piše: Borivoje Simić
Kada bi se kojim slučajem u Bosni i Hercegovini priredio referendum o univerzalnom dohotku, po uzoru na onaj protekle nedjelje proveden u Švicarskoj, ne dvojim da bi uspio.
Na nesreću Bosna i Hercegovina nije bogata i izgrađena demokratija kao Švicarska niti ima samosvjesne građane koji ne daju da im se “soli pamet” kao što je to slučaj sa stanovnicima bogate alpske zemlje pa uopće i ne može dospjeti u poziciju da odlučuje o jednom takvom pitanju.
Ali, fascinirajuća razumnost i odgovornost koju ljudi u Švicarskoj iskazuju na referendumima (osim odbijanja univerzalnog dohotka nedavno su odbacili i skraćenje radne sedmice), jedinstven je primjer pobjede kulture rada, privređivanja umjesto socijale, odanosti kapitalističkom trojstvu rada, zarade i profita umjesto socijalnoj uravnilovki.
Sasvim sigurno da bi švicarski primjer mogao biti inspirativan za bh. društvo, u kojem su neke tradicionalne vrijednosti ako ne izumrle onda sasvim sigurno gurnute u stranu.
Naša zemlja se ističe po “univerzalnosti” dominacije onih koji ne rade i ne zarađuju, onih koji žive na leđima države, onih koji su teret, a ne snaga društva.
Brojke su neumoljive. U državi je čak više od 1,4 miliona radno neekativnog stanovništva, a stopa aktivnosti je svega oko 44 posto.
To znači da ogromna masa stanovništva ne učestvuje u stvaranju nove vrijednosti za društvo, dok od onih radno aktivnih značajan broj nema zaposlenje.
Ako se uzme u obzir da je oko 60 mladih nezaposleno, onda je više nego jasno kakav je snažan potencijal zapravo van društvenog stroja rada i proizvodnje.
Nažalost, samo bh. društvo ne gradi se na modelu na kojem počiva Švicarska – na kulturi rada.
Najpoželjniji poslodavc je država, a većina mladih umjesto u inovativni i podsticajni privatni sektor radije hrli u administrativnu hladovinu, u kojoj će biti kojekakvi referenti pretvarajući se već u mladom dobu u “radne mrtvace”.
Favorizovanje javnog u odnosu na privatni sektor, posebno u pogledu plaća i radne sigurnosti upravo je ubijajuće za kulturu srednje klase, koju smo bili izgradili u socijalizmu zajedno sa radnom kulturom, ali smo je u postratnom periodu izgubili.
U državi u kojoj vlada opsesija kladionicama i zaradom bez znoja, truda i rada i može se dogoditi da poslodavcima nedostaje, na primjer stolara ili CNC operatera, jer niko ne želi da se obrazuje za ova “šljakerska” zanimanja.
U takvom ambijentu i sa takvim mentalitetom univerzalni dohodak bi se u BIH vjerovatno primio.
Univerzalni dohodak u BiH na izvjesan način već prima armija “ovisnika” koji dobijaju socijalnu pomoć iz budžeta, među kojima je zaista velik broj onih koji svoje naknade i dodatke zaslužuju, ali i nemali broj onih koji su se prikačili na državnu kasu mimo reda i pravila.
Podatak Svjetske banke da samo 17 posto socijalne pomoći doseže do onih kojima je ona najpotrebnija, onih ugroženih, oslikava Potemkinova sela države, koja ima potpuno neefikasnu i nepravednu socijalnu zaštitu.
Kada bi se eventualno uveo, garantovani dohodak u BiH bi nivelisao postojeće nepravde i nejednakosti u socijalnoj zaštiti, što bi možda bilo i bolje od sadašnjeg stanja.
Ali, kao što su Švicarci odlučili reći ne utopijskoj inicijativi nasljednici ideja Tomasa Mora, Thomasa Painea (jednog od osnivača SAD-a) ili Martina Luthera Kinga, čini se kako bi i u BiH trebali na drugačiji način tretirati rad i uređivati odnose koji bi išli u korist realnog sektora, afirmacije poslovnih mogućnosti, novih ideja i inovacija.
Cilj vlasti trebalo bi, između ostalog, biti razdrmati pomenutu neaktivnu gomilu i što veći broj ljudii uključiti u radno aktivni proces.
Samo rad i jak privatni sektor mogu učiniti da naši životi jednom budu, kao što je to u pjesmi, skoro pa savršeni – “kao Švicarska”.
Indikator.ba
