Autor: Almedin ŠIŠIĆ / inforadar.ba
Nema mi ništa milije od slušanja izjava i čitanja intervjua Bakira Izetbegovića iz kojih možemo puno toga da naučimo.
Pogotovo mi naivni i ograničeni, koji nismo znali i vjerovali – sve dok nas nije puklo ravno u glavu – da će biti rata, da će nas neprijatelj okružiti u vojno-taktičkim formacijama, izglanjivati, mučiti, ubijati, razvlačiti nam mozgove pune četiri godine.
Priznajem, bio sam mlad, glup i naivan, sve suprotno Bakiru Izetbegoviću!
Dok sam se ja 80-ih kao tinejdžer zajebavao s rajom igrajući fudbala, razbijajući komšijske prozore, ganjajući djevojke, putujući u Poreč i Umag svakog ljeta, dotad se nešto stariji Bakir pripremao za ono za što je još tada znao da će se desiti!
Dok sam ja uživao u lovorikama postkomunističkog sistema i Titovog socijalizma, dotle je Bakir organizovao odbranu, kupovao maskirne tkanine (od kojih su kasnije on i poznati „bitnismen“ Senad Šahinpašić Šaja, kako nam je nedavno otkrio u naletu emocija, šili uniforme za jedinice), tajnim kanalima dovlačio kalašnjikove u Sarajevo, riskirajući da se komprimotira pred tajnom policijom i UDBA-om koja je tih godina bila najaktivnija.
A tek Alija! Taj ništa nije znao, niti je u svom merhametluku i naivnosti i pomišljao da će se muslimani-Bošnjaci neku deceniju kasije naći pred biološkim nestankom – i ostao bi tek merhametli naivni Alija da nije imao sposobnog, hrabrog i nadavne pametnog sina koji ga je na vrijeme upoznao sa velikosrpskim planovima.
Eh, kad se samo sjetim… U to vrijeme smo mislili da je neka od sarajevskh budala koja s limunom u ustima trči ulicama našeg grada, uživajući simpatije proječnog Sarajlije. Elem, neposredno pred sarajevsku Olimpijadu, onako napaljeni na vrhunski hokej, kupovali nas nekoliko iz raje palice i pakove u jednoj od radnji Jugoplastike u Sarajevu, kad pred nas izleti momak nešto stariji od nas (kasnije smo saznali da je u pitanju Bakir Izetbegović), u maskirnoj uniformi, s beretkom i ljiljanima na glavi, sav usplahiren govoreći: „Naivna bošnjačka djeco!“
Tad smo mislili da se neki momak otrgo i bacio limun, kakve smo budale naivne bili.
Tada, tih bezbrižnih godina, to mi je bilo smiješno, znali smo se smijati do nekih doba družeći se ispred zgrade na Čengić Vili i prepričavajući ovu anegotu, ali sada mi nije smiješno.
Sada me stid vlastite naivnosti, sljepoće, nedogovornosti.
Najviše od svega me je stid (a vjerovatno je bilo i Aliju) kako nisam uspio desetak godina ranije, poput Bakira, da predvidim šta će nam se desiti, da se na vrijeme organizujem, nabavim uniformu, oružje, prave vojničke čizme.
A ne tamo nekog marta 1992. da izađem zajedno s rajom s Čvile u odbranu našeg grada, u converse patikama i nečim što je ličilo na uniformu a pravljeno je od šatorskog krila. I da, braneći grad, budem tri puta ranjen još do kraja 1992. godine.
I zato je dušmanin svako ko priča da je naš Bakir rat proveo sakriven u trezoru Narodne banke u Sarajevu, da je uveden u ranjene branioce nakon što je učepio prst vratima trezora, da je vidio rata samo u rijetkim treucima kad bi ga babo Alija i njegov pratilac Osmica (sadašnji šef OSA BiH) izveli na svjetlost dana da ufati D vitamina. Da je ostao blijed upravo zbog boravka u tamnom prostoru trezora, da ne zna rasklopiti pušku, aktivirati bombu, iskopati tranšej, da prve linije očima vidio nije…
To smo mi, naivni i zavidni Bošljaci, koji ne znamo da cijenimo veličine, naše heroje i vođe našeg naroda.
Zato gledajte, čitajte, slušajte, upijajte svaki novi Bakirov intervju, sve do novih izbora. Ili dok se ne probudite.
