Piše: Prof. dr. Ibrahim Krzović
Lijepo u islamu je u samom središtu vjere, lijepim se razumijevaju i osjećaju Božija imena, lijepim se poima Allah, dž.š., i Njegova djela. Poslanik Muhammed, a.s., kaže: “Allah je lijep i voli ljepotu.” Božija milost se zaslužuje lijepim djelima. Toj Uzvišenoj ljepoti stremi se molitvom i građenjem lijepog u srcu, u sebi i oko sebe. Ljudsko biće je stvorenje života, volje, znanja i moći (Ibn Arebi). Svojim vrlinama i djelovanjem čovjek uzvraća i izražava zahvalnost Uzvišenom za svoje postojanje.
Na tlu Bosne i Hercegovine, zemlje zelenih polja i brda i svjetla kršnog podneblja, sačuvali su se tragovi višemilenijskog života i duhovnih i kulturoloških mijena. Osvajanjem zemlje od Osmanlijskih Turaka u 15. stoljeću i ova zemlja i veliki dio Balkana ušli su u svijet islama. Srednjovjekovni Bošnjaci, njeni autohtoni stanovnici, većinom su prihvatili islam, postali muslimani. I ranije, na svojim nadgrobnim spomenicima, stećcima, označili su sebe uklesanim natpisima kao dobri Bošnjani ili plemeniti Bošnjani, lahko su prihvatili dobročinstvo, čistotu srca, tijela, duše, kuće. Činjenje dobra bilo je imanentno lijepom. U Kur'anu je objavljeno: Dozvoljeno vam (je) sve ono što je lijepo (El-Maʼide, 4). Osjećaj ljepote u duši i svijesti bio je bitan poticaj islamskoj estetici, estetskom u građenju, pisanju, tkanju itd.
Do pojave islama i islamske umjetnosti u Bosni, islamska umjetnost se rasprostirala od Španije do Indije i tokom više od sedam stoljeća stvarala je djela koja se prepoznaju po duhovno-estetskim karakteristikama kao islamska. Jednako velike gradnje, monumentalne džamije i palate, kao i mali predmeti svakodnevne upotrebe, to je stil, estetsko obilježje s velikim brojem teritorijalnih i vremenskih osobenosti. Ono što čini ta djela izrazom islamske kulture i civilizacije javlja se u procesu suživota zajednica, kultura i vjerovanja. U prvim značajnim gradnjama džamija i palata iz vremena dinastije Omejida/Emevija, islamski graditelji koriste mnoge elemente i oblike kasnoantičke arhitekture koje ukrašavaju bizantski mozaičari. Već od vremena Abasida (750–1258) u Samari nastaju oblici (kosi rez) kojima se reduciraju realistički oblici floralne dekoracije i nagovještava stilizacija i geometrizacija u reljefno-plastičnoj dekoraciji, najava arabeske. Ubrzo se pojavljuje i novo oblikovanje konstruktivnih arhitektonskih oblika – od tada prepoznatljivi kao islamski luci: potkovičasti, lađarsko-saracenski, polilob od tri, pet, devet i više manjih lukova u obliku jednog premošćenja između dva nosača ili zasvođenja. Za vrijeme Seldžuka, od 11. stoljeća, novi oblici i sadržaji: mukarnas, iwwan, mozaici u fajansu, medrese, turbeta, proširuju stilski izraz. Kako su Seldžuci primanjem islama iz umjetnosti nomada prešli u nadgraditelje islamske klasične umjetnosti, tako su i Mongoli, nakon rušilačkih pohoda na islamski svijet, primivši islam, postali njeni zaštitnici i pokrovitelji. Tako nastaju novi slojevi islamske umjetnosti Seldžuka, Ilhanida, Timurida i Mogula.
Za Bosnu kasnog srednjeg vijeka presudno je bilo širenje islama putem osmanskih osvajanja i već desetak godina iza osvojenja Carigrada u Bosni izgrađene su prve džamije, tekije, hanovi, hamami, dućani, mostovi (vakufi Isa-bega Isakovića, Ajas-bega, Jahja-bega). Prva tekovina ovih događaja je što su nekadašnja podgrađa srednjovjekovnih bosanskih gradova postala nukleusi budućih gradova, važna obilježja islamske kulture i civlizacije u ovim krajevima. Dok se u srednjovjekovnim podgrađima i stanovalo i proizvodilo i trgovalo, u gradovima s pretežno islamskom populacijom, zone stanovanja su, kao nekad u novoosnovanoj prijestonici Abasida, Bagdadu, odvojene od zone poslovanja i javnih objekata. Poslovni centar s javnim objektima bio je u središtu grada – čaršija, a stambene četvrti – mahale, bile su po periferiji. Tako, i druge vrijednosti i fenomeni islamske kulture i civilizacije s prostora islamskog Istoka prihvatane su na tlu Bosne, Bosanskog sandžaka.
Lijepo gradu davali su hajrati i uglednici koji su podizali monumentalne objekte kakve su bile džamije s vitkim munarama i kupolama, medrese, hamami koji i danas čine sliku grada lijepom, sintezom duhovnosti i estetskog, kao Careva, Gazi Husrev-begova, Ali-pašina, Ferhadija u Sarajevu, Karađoz-begova, Koski Mehmed-pašina, Ćejvan-ćehajina u Mostaru, Aladža džamija u Foči, Ferhadija u Banjoj Luci, ali i drugi, skromni i darežljivi ljudi što ih je vjera podsticala na dobro, pravili su po gradu, mahalama, kamene česme s koritima, male džamije u svojoj mahali, uređivali mala greblja oko tih džamija.
I drugi oblici i umjetnički sadržaji Srednjeg i Dalekog istoka postali su sredstvom duhovnog i umjetničkog izraza bosanskog tla. Knjige, levhe – slike sačinjene od kur'anskih ajeta, hronike, zapisi, teofilozofske rasprave, pisani su arapskim pismom profiliranih stilova: sulus, divani, rejhani, neshi, talik, u kojima je lijepo u umijeću izvedbe i pojedinog harfa – slova i cijele kompozicije. Primjera je mnogo: tarih na Gazi Husrev-begovoj/Kuršumli medresi, velika levha i tarihi i zapisi u trijemu Sinanove tekije, ili velike levhe Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Ešref-efendije Kovačevića itd. Nišani, nadgrobna obilježja sa svojim epigrafskim sadržajima širom osmanskodobne Bosne, sa otvorenim turbetima su prave bašče skulptura i apstraktne umjetnosti i svojevrsne hronike mjesta i gradova. Apstraktno-skulpturalni karakter predstavljaju i geometrijski oblici mukarnasa – stalaktiti na kapitelima stupova, u trompama i pandantifima monumentalnih gradnji.
Poseban značaj za islamsku kulturu i umjetnost predstavlja stambena arhitektura: bosanska kuća. I ova vrsta graditeljstva vuče svoje porijeklo od kuće s otomanskog prostora. Islamsko u konceptu oblika osmanskodobne kuće je integritet porodičnog života. Jedna kuća: jedna uža ili šira porodica. Iz toga proizlazi manja ili veća razvijenost kuće koju čine obično dvije avlije, muška (selamluk) i ženska, uža porodična (haremluk), sama kuća, prateći objekti i bašča – vrt, voćnjak, kako u Bosni tako i u Hercegovini. Lijepo u bosanske kuće vidi se u njenoj čistoj geometrijskoj formi, sastavljenoj od prizemlja i sprata, nema reprezentativnu fasadu kao zapadno-evropska. Ima razvijene otvorene i zatvorene oblike, kamarije i divanhane okrenute panorami grada a ne prema ulici. Arhitekt Juraj Neidhardt (1901-1979), saradnik arhitekata Behrensa u Berlinu i Corbusiera u Parizu, misleći na bosansku kuću, davno je (1956) zapisao kako je u Bosni već stoljećima prisutan kubizam.
Enterijer bosanske kuće je posebno brižljivo i lijepo uređen. U kuću se ne ulazi u obući. Vjera zahtijeva čistoću i tijela i odjeće i prostirke. U svakoj sobi ima drvena instalirana “okolica”, musandara. Svaka soba ima univerzalnu opremljenost pa se može koristiti i kao dnevna soba u kojoj se i objeduje i spava. Musandara je sa strane ulaza u sobu i ima četiri niše: prolaz, niša za sobnu zemljanu peć sa gleđosanim lončićima, niša kao sobno kupatilo, banjica i dušekluk, smještaj posteljine. Na zidovima su police, rafe za ukrasne predmete i knjige. Uz zid s prozorima je minder, sećija podij sa šiltetima i jastucima, pod je obavezno prekriven ćilimom, domaće izvedbe ili nabavljen s Istoka. Proizvodnji tkanina u islamskom svijetu posvećivala se velika pažnja i one pokazuju smisao za lijepo i ukrašavanje. Lijepo u islamskoj umjetnosti široko je prisutno i na predmetima svakodnevne ili posebne upotrebe: tepsije, sahani, ibrici, svjetiljke, mahrame, jemenije, nakit gdje su u oblikovanju i izražavanju lijepog radile zanatlije, dajući svojim proizvodima prepoznatljivo obilježje islamske estetike.
