Visoko

Alijagić Dino: ZAVJET ZEMLJI

ZAVJET ZEMLJI

Vrijeme mi sad sporo teče, hladna je i ova noć. Lutam tamom kroz maglu, stope teške poput olova, koraci se vuku već nekako množe, sitnim hodom sam marširam pod nebom, već sedmo veče svečano ispraćam paradirajući po dobro utabanoj stazi što je prije mene uravnaše kundure prekaljenih veterana, krećem se u zanosu melodije koju komponuje priroda, osluškujem i čekam neprirodan zvuk, i tako kroz nišan već noćima ovim bijednim očima gledam tamu.

Hladan sjeverac zviždi ispod šljema, zanosno pleše sa jedinom svjetiljkom na putanji kojom hodim, a ona od stida sva trepti i miga, kao da po svom scenariju spretno blicom vrema zamišljenu ulogu mladog glumca, pršti sjena ko na traci, moji koraci sijevaju okolinom, usred veselja jednog gluhog kola ta razigrana svjetiljka na zidini zapuštenog garnizona otkriva uklesane stihove vremena koje ovdje još uvijek traje. Jedan stih davno napisan u tančine odmjeren i primjeren za moju ulogu i vrijeme, više puta pročitan i uvjek iznova grca gorak osmjeh na licu ovog slučajnog glumca. Pa veli tako kao da mene pita iz cokula davnih blizak meni, vrli pisac neki „Ovdje ni lokum nije rahat.“ Pogledom ispraćam taj roman na zidu, sa oholim kezom zamišljen nad sudbinama našim zalazim dublje u tamu, taktički zazirem od svjetlosti i neprimjetno se stapam sa okolinom. Pahulje mi brzo kriju trag u snijegu, studen vjetar lice šiba, tama me čudno gleda, a šuma priča svoju priču ljute zime. Čopor bijesnih pasa u stopu me prati ali ipak poštuje, takav je ovdje red, poštujem i ja njih jer njihov vođa stoji na čelu svoje garde, a moje vođe su daleko u dubokoj pozadini, kuju planove vlastite računice, a ja sam ovdje sam ispod ovog mračnog neba. Već dugo mrazevi me bude, kiše mi lice miju, a rose umor u zori kriju. Postelja mi zemlja cijela, a pokrivač suhi list u gori, stari bor i jela.

Živ sam dok mislim pa kažem, za vojnika nema jada dok mir vlada, dok niko ne strada i sreći se nada. U svom miru sjetih se nemira nedavnog i sudbe roda svog maskirnog i kratkog vremena pod teretom oholog bremena koje od junaka pravi izdajnika, a od naroda očajnog zavidnika, podanika koji u kori ovog krvavog hljeba vidi nehljeba. Danju kad nas sretnu i nesretne vide oni ogovaraju o nama loše priče šaraju, a u noći kad mirno sklope svoje oči briga ih nije ko ovdje na hladnom bedemu za njih bdije. Zaboraviše nas davno i ljudi koje branismo slavno, u ovom miru ludom vremenu čudnom, preziru nas po ulicama imena naših i pogledima prijete za nešto nam se sugrađani svete, u ovoj zemlji smo svačije mete, prezirom nas svaki nevoljnik klete, više nas ne voli ni malehno dijete, svi se okreću od nas dok ponovo ne čuju sirene glas, a onda u nama ponovo traže svoj spas. Nek nas proklinju i dovijeka, samo nek mir vlada za ovog nesretnog čovjeka. U dubini ovog skromnog uma, tumaraju riječi starih kajli tih prekaljenih veterana „U ovoj koži jeftina je dnevnica krvavog zanata, punog kazamata, gdje po pravilu haraju nepisana pravila surove okrutnosti i raznih davila. Ako te vakat vremena lošeg u odori ovoj snađe, pa te u grdnoj poziciji nađe, da ubiješ ili ubijen budeš za tebe života više nema jer u ovoj koži ništa više ne možeš da izgubiš osim samog života, a on je nebitan za nekog bitnog ko računicu svodi, ti si samo jedna kap u vodi.“

Vremena u besanoj noći ima previše, a pitanja najviše, kome to ovdje ja služim, da li sirotinji koja me prezire ili gospodi koja se ne obazire i ne haje jer za bogdu vlasti sve daje dok se naša sloboda za mrve prodaje. Da li je moja uloga plemenita ili jadna, čiji sam ja pijun, bijeli ili crni, ko je moj kralj na ovoj lijepoj šahvskoj ploči gdje se vjekovima lome koplja moći. Ova glava nije najskuplja, ali njome se ne može iskupiti niko koga zakletva izda, čast je ono što se samo jednom gubi, a vojniku je čast vrednija od krvi. To oružije morala je naš zavjet, ko ga posjeduje straha se ne boji, to vi gospodo profiteri ne razumijete jer časti i savjesti nemate, na tuđoj nesreći svoju sreću vrebate. Slomili ste slobodi krila, koplja ukrstili, u leđa se bijete idioti zaluđeni, vođe glumite i narod bunite, munafički spletkarite, za šićar duše prodajte. Haram vam bio oteti zalogaj jetimu, proklinju vas duše za vaš i naš život umorene. Svi otrovnu jabuku nesvjesni grizu dok mirno čekaju krvavu reprizu, a narod drijema dok se krvavi pir sprema, moje stado bez pastira željno mira, a puno nemira, luta do svemira dok mu tuđin svoje kolo svira, oko njega psi čuvari licemjerno laju dok nas tiho krvoloku daju. Zbog reda oni reže dok se naša ruka steže sve je teže i teže. Dok vukovi bijesni kruže na kojoj si strani druže i tebe slijepog ruže, priliku vrebaju da dovrše ono što misle da trebaju. Njih ne krivim, krivi smo im što smo živi, krivim vas što zastupate nas, što ne zborite u jedan glas, da nas povedu najbolji od nas da svi vide da se naše sjene ne stide, ne trepte, već hrabro lete, koračaju smjelo i glasno govore svi u glas ima nas, tu smo, ko jedno smo, na bedemima stojimo časne smrti se ne bojimo. Ponekad ljut zbog vas posrnem, poželim da odem, da sve napustim, da sve zaboravim i da se tamo negdje nastanim. Tad škripe zubi od bijesa, hladna glava se stresa, tamo negdje bez domovine gdje sunce tuđeg neba, puno gorkog hljeba, koje u svakom strancu vidi uhljeba. Ne idi, ostani, vrati se, vjetar mi šapuće, Bosna je sav tvoj svijet u mirisnoj bašči rosni cvijet pa ne čupaj mu latice već sadi nove sadnice. Ne daj sebe za siću, kaži ovdje bit ću. Ko posrne za siću pa se bez nade zaboravu dade, dušu zemlji krade, jadno tijelo kida na komade. Kad jednog dana shvate, da od čežnje očajni pate, jer ne mogu da se vrate, njihov porod u tuđoj zemlji cvate, a svoju grudu nesvjesna djeca blate, biće kasno, brate. A tebe zemlja ovdje treba da joj blago svoje pokloniš, nevoljnike otkloniš, okove joj polomiš i sutra joj brojna jutra sretno probudiš. Ne idi, ostani, diži pesnice svoje desnice, koračaj smjelo nek se vidi naše djelo, u odijelu od morala uspravna je naša glava glasno zbori zemlja ova zavjet predaka je naših, tih stećaka sijedih što ljepotom krase po livadama klasje ova brda i doline kolijevke djedovine, od vremena slavnog i davnog, njihove stope vrijede njihova djela ne blijede, oni su mape našeg gnijezda, njihov put vodi do zvijezda, nihovo sjeme u nama klija, niknut će nekad zrno koje sija. Njihov zov kroz vrijeme nas zove da ne damo bedeme ove, ni stopu zemlje naše svete, neka se čuje širom planete, gdje god za domovinom vapi njeno djete. A znaj da sile klete bilježe svoje mete, vijekovima prijete, šaraju mape nove, kuju prljave snove, te pogane ruke čuste, prave domove puste. A te usijane glave žedne slave, naivno su pale na njihove zjale, pohlepi se zdale i sreću zacrtale na nesreći tuđoj logici najluđoj, u toj svoj ludoj sreći ostaje narod bijednik najveći. I danas spletkare među nama i nevolju siju na našem gorivu se griju našoj nesreći se smiju i veseli u grijehu bdiju dok se iza lica lažnih kriju. U bijedu su nas zavili i sirote zavadili, mržnju kletu posijali, a suncem obasijali samo svoje rode, dok se narod nesretan bode, žedan slobode, hljeba i vode.  

A sudbe klete vidi brojene u te četiri godine bojne u očaju pred kamom i zrnom što klas nije, ote slobodu za decenije dvije i još ko zna šta sve nije i razori gnijezdo što treba sjeme da sije. A ptice male svugdje zalutale… Nestaše gnijezda zbog bolesnih zvijezda što po zemlji hode i nered siju, grohotom se smiju dok brojna jata razvališe plameni rata pa udario i brat na brata. Kleta sudbo rata što baš uvijek dođeš na naša vrata, u miru bi u gnjezdi bili da silnici nisu krivi, kad ih drugi pate sa nama bi svoj dug da vrate i kamate da naplate taj proklet smo kusur dok već jednom nebudem usur ko jedan narod čestit i vrjedan a ne bjedan i bezvrjedan proklet bio ko razdor među nam sijo. A svjedoci oko nas tišinom govore i kore nas ispod kore iz njedara zemlje ove sve divni obelisci bjeli cvatovi koje u vječnost ispratiše uplakani svatovi. Ta mladost majćina radost od najboljih izabrana, gordo je stala i život dala, da tebi palo na pamet nebi da pohlepno grabiš samo sebi, već da i ti daš od svog roda koji klas da hrani i brani slobodu uz nas da svoje gnijezdo ovdje svije nek se tako našom zemljom vjetar slobode vije. 

 Zemlja ova bolne sudbe pamti i mene isto breme prati, ako prati da se na vrjeme svati, pod koji tabor da se sjati, gdje će ponosno momče zanosno uspravne glave na bedeme zemlje ove stati nikog sem Boga se neće bojati. Ponosna će biti mati tu će njen jedinac časno vojevati za slobodu se boriti sluge tame lomiti, glasno govoriti ova oda moga je roda, nedamo vam svoga broda putujemo u mirnu luku svom porodu zabranićemo muku. To je zavjet mojoj zemlji jedinoj u ovoj noči dok prkosno iz tame gledaju moje oči, i ponosno gaze stope ove, po stopama vrjednim, istim putem na put kreću u borbu još veću to svima reću nek svoje ordene na vrjeme meću. Đerzelezu Ale gdje su sinovi tvoji vatan ih treba jer zeman ovaj hrabrost ko terezija mjeri ko uspravno ne stoji ćefin će dušman da mu kroji.

Gdje su u ovoj noči od silnih lažova oči, dal ko i moje iz tame gledaju, Bogu se mole, il se grjehu vesele, dok se vesele računicu svode, da nas opet vode žedne preko vode. Dok nas vode pjevaju pjesmu slobode u pjesmama sve mile rječi od kojih zemlja krvava ječi njihova djela će vam poreći umiljate rječi što će pogana usta reći. Gdje su šegrti vaši što o sebi bajne priće iskovaše pa nas u okove okovaše, gdje ste svi silni zavidnici što se na našem jadu sladite ćemu nam zavidite dok sebe hvalite puni bjesa od očaja i nemoći u svojoj lodosti druge pljujete jer niste i nemožete biti putnici na putu plemenitih ideala dok u nas buljite vi se zbunite od straha se znojite istine se bojite prokleti bili što u naše ime lažete. Hajde dođite većeras tu u moju kožu, da vidite inat moj da vas povedem kroz tamu, da vam pokažem puteve kroz maglu, da čujete pjesme bjesnih pasa i mraćne priće starih stražara, da budete sinovi poniženih oćeva i uplašenih majki, da budete očevi uplakane djećice i ljubavi žednih njihovih majki. Gdje ste ? Već u zraku osjetim kako pred svakim pogledom tame strepite, drhtite kao sjena, vi svi i jeste samo sjena svoje bolesne mašte, dok visite o koncu spretnih lutkara. Gdje ste ? Da se glasno nasmijem vašoj sramoti vi ološi roda ljudskog što ustima patriotizma đepove punite kad istinu ćujete vi se bunite, od visine bolujete, samo sebe volite, kojem Bogu se molite. Hajde izađite ispred mene ako zrna muškosti u sebi imate, pokažite svoje pravo lice, ja sam tu sam protiv vas a vi u strahu od čudnog bjesa samo na sebe mislite oo kako ste maleni i jadni na nišanu ovom koji u vaše lice sve oštrije gleda. A moji strahovi su već odavno umrli i ja sad u ovoj tami mislim ali ne na sebe kao vi već na nju, na svoju bjelu pticu, tu nježnu ljepoticu, na gnijezdo naše i ptiće malo. Ja se u ovoj hladnoj noći jednino plašim dal je u mom gnjezdu hladno i da li mi je ptiće gladno..

Alijagić Dino

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close