Odgovor KG-K Miloradu Pupovcu nije na državničkoj razini niti je politički uvjerljiv.
“Kako, primjerice, okvalificirati ono što je nedavno doživio član moje uže obitelji usred Rijeke, da prolaznik pljune na nj’ i dobaci mu ‘ustašo’?” – retorički se pita predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u opširnom odgovoru saborskom zastupniku i predsjedniku Srpskog narodnog vijeća Miloradu Pupovcu, koji je nju te premijera Tihomira Oreškovića i predsjednika Hrvatskog sabora Željka Reinera otvorenim pismom upozorio na “narastanje atmosfere netolerancije i poruka mržnje prema političkim, etničkim i drugim manjinama u Hrvatskoj”, ali i na grube prijetnje i čak fizičke nasrtaje kojima je osobno izložen.
Ona mu uzvraća ljutom travom na ljutu ranu: “Vjerujem da ćete se složiti sa mnom kako takav gest (kojem je bio izložen ‘član moje uže obitelji’, op. a.) nije izraz snošljivosti. Netko je počinitelja tog akta negativno radikalizirao. Skriva li se taj netko možda iza riječi ‘tolerancija’ i ‘suživot’? Ali nije to jedini vidik nesnošljivosti. Osobno imam nažalost gotovo svakodnevno iskustvo da me se izjavama i komentarima diskriminira i diskreditira samo stoga što sam žena.” Uvažavajući razumno stajalište o neprihvatljivosti radikalizacije, nesnošljivosti i rodne diskrimimnacije/diskvalifikacije, državnički je neumjesno ironizirati problem: a što se žalite, gospodine Pupovac, nesnošljivost rađa nesnošljivost.
Poruka: da nije negativne radikalizacije onih što se “skrivaju iza riječi ‘tolerancija’ i ‘suživot'”, jelte, ne bi “domoljubi” dirali ni Pupovca niti one za koje se zalaže u svom apelu. Ne bi ni razbijali ćirilicu po Vukovaru i širom Hrvatske, halabučili ispod šatre u Zagrebu, postavljali plinske boce po Savskoj, traktorima blokirali promet i činili milijun drugih javnih nereda. Ni Đure Glogoškog ne bi bilo da bivši premijer Zoran Milanović nije kazao “mi ili oni” i potom najavio “pakao u Saboru”, a Vesna Pusić onomad uvrijedila hrvatsku dušu izjavom o “agresiji RH na BiH”. Da nije negativne radikalizacije slijeva, ne bi Grabar-Kitarović bila na meti javne kritike “samo zato što je žena”. Diskriminiranima/diskreditiranima bi se u “neovisnoj Hrvatskoj” osjećale samo Sanja Sarnavka, Rada Borić i njihov ženski kružok.
“Zahvaljujem igračima na odličnom karakteru”, komedijaški bi ozbiljno kazao naš nogometni globtroter Slaven Bilić. Kolinda Grabar-Kitarović također ostavlja jak dojam izbjegavanja činjeničnog stanja, pa pribjegava uopćavanjima bez premisa. Zašto bi joj trebalo vjerovati na riječ da u multi-kulti velegradu Rijeci, pouzdano u prošlih 25 godina neopterećenom lijevim ideološkim huliganizmom, čak i obični prolaznici (pre)poznaju predsjedničina člana uže obitelji (samo suprug Jakov ili dijete?) te osjećaju psihopatsku potrebu pljunuti na njega, nazvati ga ustašom?
Tko bi, ne samo u Rijeci, mogao imati nešto protiv uglavnom neznanca na Korzu i političkog beznačajnika? Pljunuti na njega i nazvati ga ustašom? A prva mu je žena u obitelji kadra utjecati na “stanje nacije” tek jalovim populističkim ispadima i samodopadnim filipikama tipa “ako pada kiša, moramo otvoriti kišobrane, jer ćemo u protivnom pokisnuti do kože, a onda se možemo i razboljeti”. Prevedeno: “Bez rasta gospodarstva i investicija, nema rasta BDP-a i boljeg života”.
Nedokazani incident usred Rijeke, predsjedničina zavičaja i grada u kojem je polazila srednju školu, nije nikakav protuargument, kamoli uzrok dokazanim ustašoidnim uvredama i fizičkim nasrtajima ustašolikih troglodita na demokraciju i sve koje optužuju da, kao petokolonaši i veleizdajnici, ne daju “disati Hrvatima u njihovoj zemlji Hrvatskoj”. Otvoreno se traži njihovo uklanjanje iz javnog (samo?) života, čak i zakonska zabrana SDP-a te posvemašnja rekroatizacija društva.
Dosad se nije moglo čuti ni Tomislava Karamarka, ni Kolindu Grabar-Kitarović niti kardinala Josipa Bozanića da su izrijekom, bez retoričkog šuplje-prazno vrdanja, javno stali u obranu ljudskog dostojanstva i prava na ideološko-svjetonazorska uvjerenja onih koje U-ltraši anatemiziraju time da “nisu domoljubi”, da “nikad nisu željeli i ne vole Hrvatsku”, da su “udbaške, jugoslavenske i četničke zmije otrovnice u hrvatskim njedrima”, da “ne poštuju Domovinski rat, hrvatske branitelje i katoličku vjeru”… Negativnu radikalizaciju društva, mržnju, nesnošljivost, čak i fizičke obračune, sugerira Grabar-Kitarović, ne potiču HDZ i ostala desnica, nego njihovi ideološki protivnici, koji “žele obnovu Jugoslavije i komunizma”. Prvo, to nije istina; drugo, to nije prilog demokraciji i dijalogu.
“Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije”, izrijekom će Grabar-Kitarović Pupovcu. Predsjednik HND-a Saša Leković žestoko joj je odbrusio: nameće jednoumlje i demonizira demokraciju. Kritički pogled na Domovinski rat – uključujući i stajalište da je to bio građanski sukob, pobuna jednog dijela građana protiv drugog dijela u istoj državi – nasuprot nekritičkoj glorifikaciji hrvatske uloge, ne znači izrugivanje.
Njezina je pak neutemeljena konstrukcija optužba o “negiranju stvarnosti” (koje, kakve, čije…?) i “implicitno ideje hrvatske države” zbog čega se uvrijedio “najveći dio hrvatske javnosti”. Cca 25 posto nacionalistički nabrijanih građana, kojima pripadaju Grabar-Kitarović plus Karamarko s bogovski zbrinutim “domoljubima” i klericima Katoličke crkve nisu “najveći dio hrvatske javnosti”. Kada je to utvrdila Grabar-Kitarović, kojim statistički relevantnim postupkom? Ipak je to tek njezina svjesna, a kontraproduktivna floskula, kojom također ne pridonosi proklamiranom smirivanju tenzija i podjela u društvu za koje je odgovorna.
Ozbiljna predsjednica pravne i sekularno uljuđene države, kakva Hrvatska nije i zato treba kritizirati sve nacionalistički provokativno i nakazno u njoj, dužna je poimence – u središnjem Dnevniku HTV-a ako treba – pozvati da se priberu, a ona najbolje zna koji su, sve što siju protusrpsku mržnju i dijele Hrvate na one koji “vole” i one koji “ne vole” Hvatsku. Njoj ne pada na um prozvati, prije inih, svog stranačkog šefa Karamarka koji se javno prijeti građanima da mogu u svom domu misliti/govoriti što žele o Hrvatskoj i Domovinskom ratu, ali javno ne. Bit će to nedopustivo kad on dođe na vlast. A sada jest na vlasti. Atak na neprofitne medije već je na djelu, a desant na Prisavlje u fazi je haubičke pripreme. Slijede udžbenici i saržaji povijesti…
Kolinda Grabar-Kitarović točno zna, poimence, tko pljuje i šovinistički vrijeđa (“četnik”, “marš iz Hrvatske u Srbiju”…) Milorada Pupovca, Mirjanu Rakić, Svetozara Livadu, Nini Violić prijeti ubojstvom čak i djeteta, Oliveru Frljiću, tko radi o glavi Vesni i Zoranu Pusiću rogozničkom “izdajnicom” državne ustanove s državnim grbom… Ona dobro zna zašto je, u smrtnoj opasnosti, cijela obitelj Predraga Matića Freda bila pod 24-satnom policijskom zaštitom i kakav/kome/na što je poziv kad osuđeni diler kokaina, njezin osobni prijatelj i VIP gost na inauguraciji Velimir Bujanec mjesecima vrijeđa Borisa Lalovca, dodajući mu srednje, očevo ime Obrad ne bi li maloumno istaknuo da su Srbi. “Policajca” Ranka Ostojića preimenuje u Ostoju Rankovića, a HTV u “Radmanoviziju”.
Ostojiću, bez ikakve veze s mozgom ili smisla za satiričnu prispodobu, lijepi znak omraze, etiketu big bossa navodnih srpsko-komunističko-špijunskih ujdurmi što ih je jugoslavenski maršal Tito još u drugoj polovici prošlog stoljeća otprašio u povijesni naftalin, zajedno s Aleksandrom Rankovićem. Uzmimo kao enigmu to je li Bujanec na nekom stimulansu ili se samo zaboravio pogledati u ogledalo prije nego se, neprirodno naheren pod 45 stupnjeva, zavali u naslonjač, pa pred TV-kamerom lokalnog talk showa Bujice počne mesarski agitprop.
Cca 25 posto nacionalistički nabrijanih građana, kojima pripadaju Grabar-Kitarović plus Karamarko s bogovski zbrinutim “domoljubima” i klericima Katoličke crkve nisu “najveći dio hrvatske javnosti”. (Foto: Petar Senčar, Hina)Riječkom “izdajniku” Oliveru Frljiću, koliko je god nezgodan i nepredvidljiv u svoj svojoj umjetničko-intendantskoj slobodi, nije palo na um slično se u HNK-u rugati prezimenima samoukog Bujanca ili Grabar-Kitarović. A itekako bi se dalo, da je netko tako rizičnog/kritičnog stupnja intelektualne patologije.
Predsjednica Republike Hrvatske apstraktno se i neobavezno ogradila od neoustašluka, napada na političko-svjetonazorske neistomišljenike, netolerancije, totalitarizama i svega što razara društvo i razjeda demokratske težnje. Njezin odgovor Pupovcu i dijelu javnosti kojoj je uistinu stalo do međunacionalne snošljivosti i mirnog suživota u demokratskom ozračju nije na državničkoj razini niti je politički uvjerljiv. Potvrđuju to imena, ljudski i politički pedigre ljudi s kojima se privatno i službeno druži i koje dovlači k sebi kao stalne i povremene suradnike. Od Zdravka Mamića i takvih do Velimira Bujanca i izvjesne Brune Esih, čiji je desni radikalizam neprispodobiv, u najblažem, makar samo građanski korektnom osjećaju za vrt s “tisuću cvjetova” (Zlatko Hasanbegović, sic) u kojem dišu i biljke sjemena Pupovac, Milanović, Pusić, Frljić, Violić…
Nije ni očekivati od Kolinde Grabar-Kitarović da će u odgovoru Pupovcu ili sutra u alibi-prijavku gazdama u SAD/NATO/EU biti kadra notirati drečavo svijetleće putokaze uza strminu kojom Hrvatska srlja. Pogrešno odslušano Milanovićevo “mi ili oni”, lajtmotiv svake opakije Grabar-Kitarović-Karamarkove rekontre lijevim “sijačima ideološke mržnje”, ni kao smokvin list ne drži vodu gradivne sastavnice predsjedničinih misli i djela. Sad je na snazi “po svaku cijenu mi, a ne oni”. I to je temeljna greška u materijalupredsjedničine poruke i Pupovcu i ostalima s druge strane “domoljubne” barikade.
