U malim nacijama, oči društva prodiru svud; smisao za poboljšanja spušta se i do najsitnijih podrobnosti; pošto je ambicija nacije umjerena zbog njene slabosti, njeni napori i mogućnosti okreću se skoro potpuno ka njenoj unutrašnjoj dobrobiti i ne prijeti im da se rasipaju na taštu ništavnosti slave. Štaviše, pošto su svačije mogućnosti obično ograničene, i želje su ograničene isto tako. Imovna stanja su osrednja, pa su i društveni položaji približno jednaki; ponašanje ljudi je jednostavno i miroljubivo. Tako, sve u svemu i imajući u vidu različite stupnjeve moralnosti i obrazovanosti, obično u malim nacijama nalazimo više blagostanja i više spokojstva nego u velikima.
Kad se desi da se tiranija uspostavi u nekoj maloj naciji, ona je tu nelagodnija nego bilo gdje, zato što se, dejstvujući u jednom ograničenijem krugu, prostire na sve u njemu. Nemajući neki veliki predmet na koji bi se okomila, bavi se mnoštvom sitnih; pokazuje se u isti mah i kao nasilje i kao šikaniranje. Iz svijeta politike, koji je zapravo njen domen, ona prodire i u privatni život. Poslije ponašanja, teži da propisuje i ukuse; posle države, hoće da upravlja i porodicama. Ali do toga rijetko dolazi; sloboda uistinu predstavlja prirodno stanje malih društava. Vlast tu nudi odviše malo mamaca ambiciji, mogućnosti pojedinaca odviše su ograničene da bi se najviša vlast lahko koncentrisala u rukama jednog jedinog čovjeka. Kad se to i desi, građanima nije teško da se ujedine i da skupnim naporom obore istovremeno i tiranina i tiraniju. Male su nacije, dakle, odvajkada bile kolijevka političke slobode. Dešavalo se da je većina njih izgubila tu slobodu uvećavajući se, što dobro pokazuje da je ona zavisila od toga što je narod bio malen, a ne od samog naroda.
Svjetska historija ne pruža primjer neke velike nacije koja bi bila dugo ostala republika, zbog čega se govorilo da je to neostvarivo. Ja pak mislim da je vrlo nepromišljeno kad čovjek hoće da ograniči mogućnosti i da sudi o budućnosti, on kome i ono što je stvarno i sadašnje izmiče svakodnevno i koga neprestano iznenađuje nešto neočekivano i u stvarima koje najbolje poznaje. Sa sigurnošću se može reći samo to da će opstanak neke velike republike uvijek biti beskrajno ugroženiji nego opstanak male. Sve strasti kobne za republike rastu sa veličinom teritorije, dok se vrline koje im služe kao potpora ne uvećavaju u istoj mjeri. Ambicija pojedinaca raste zajedno sa moći države; snaga stranaka, sa znatnošću cilja koji sebi postavljaju; ali ljubav prema domovini, koja treba da se bori protiv tih rušilačkih strasti, nije veća u velikoj republici nego u maloj. Lako bi čak bilo dokazati da je ona onde manje razvijena i manje snažna. Velika bogatstva i duboka bijeda, moralna izopačenost, indivudalni egoizam, složenost interesa, sve su to pogibelji koje se skoro uvijek rađaju iz veličine države. Mnogo šta od toga ne škodi opstanku monarhije, ponešto može čak i da doprinosi njenoj trajnosti. U monarhijama, uostalom, vlast ima sopstvenu snagu; ona se služi narodom, a ne zavisi od njega; što je narod veći to je vladar snažniji; ali republikanska vlast može da suprotstavi tim opasnostima samo podršku većine. A taj element snage nije moćniji, srazmjerno uzevši, u nekoj velikoj republici nego u maloj. Tako, dok sredstva ugrožavanja neprestano rastu po broju i po snazi, snaga otpora ostaje ista. Može se čak reći i da se smanjuje, jer što je narod brojniji i što više duh ljudi i njihovi interesi bivaju različiti po svojoj prirodi to je, posljedično, teže obrazovati neku kompaktnu većinu.
Zapažalo se, uostalom, da ljudske strasti bivaju intenzivnije ne samo usljed veličine cilja koji teže da postignu nego i usljed mnoštva jedinki koje ih istovremeno osjećaju. Nema toga ko se nije osjetio veoma uzbuđeno usred kakve zapaljene gomile sa zajedničkom emocijom nego što bi to bio da ju je osjećao usamljen. U velikoj republici političke strasti postaju neodoljive ne samo zato što je cilj kome teže ogroman nego i zato što ih milioni ljudi osjećaju na isti način i u istom času.
Smijemo, dakle, uopćeno reći da ništa nije tako protivno dobrobiti i slobodi ljudi kao što su to velika carstva. Velike države imaju, međutim, i prednosti koje su im svojstvene i koje treba priznati.
Kao god. Što je, u njima, u sirovih priroda, žudnja za vlašću žarka više nego drugdje, tako je i ljubav prema slavi razvijenija u nekih duša koje u odobravanju velikog naroda nalaze cilj dostojan napora i kadar da ih takoreći uzvisi iznad njih samih. Misao tu dobija u svemu brži i moćniji podsticaj, ideje cirkulišu slobodnije, metropole su tu kao kakva ogromna intelektualna središta gde se stječu, blistaju i kombinuju sva zračenja ljudskog uma: ta nam činjenica objašnjava zašto velike nacije više unapređuju prosvećenost i opću stvar civilizacije nego male nacije.
Treba dodati da velika otkrića često iziskuju takav razvoj nacionalne snage za kakav vlada malog naroda nije sposobna; u velikih nacija, vlast ima više općih ideja, potpunije se oslobađa rutine uobičajenoga i lokalnih egoizama. Ima više nadahnuća u njenim zamislima, više odvažnosti u njenom djelovanju.
Unutrašnje blagostanje potpunije je i rasprostranjenije u malih nacija dok se održavaju u miru; ali ratno stanje za njih je pogubnije nego za velike. Kod ovih, udaljenost granica ponekad omogućava većini naroda da vijekovima ostane daleko od opasnosti. Za nju je rat više uzrok nelagodnosti nego propasti.
U ovim pitanjima, kao i u mnogim drugim, javlja se jedna okolnost koja preteže nad svim ostalim, a to je nužnost. Da ima samo malih nacija, a velikih uopće ne, čovečanstvo bi začeto bilo slobodnije i srećnije, ali ne može se izbjeći da bude velikih nacija.
To u svijet unosi jedan nov činilac nacionalnog prosperiteta, a to je snaga. Šta vrijedi što je neki narod uzor blagostanja i slobode, ako je svakodnevno izložen tome da bude opustošen ili porobljen? Šta vrijedi što je on proizvođač i trgovac, ako neko drugi vlada morima i vedri i oblači na svim pijacama? Male su nacije često u bijedi ne zato što su male, nego zato što su slabe; velike prosperiraju ne zato što su velike, nego zato što su snažne. Snaga je, dakle, za nacije često jedan od prvih uslova sreće i čak i opstanka. Otuda, sem u slučaju kakvih osobitih okolnosti, mali narodi bivaju na kraju uvijek nasilno pripojeni velikim ili im se sami pripoje. Ne znam da postoji žalosniji položaj od položaja naroda koji ne može da se odbrani niti da sam sebi bude dovoljan.
Upravo zato da bi spojio razne prednosti što proizlaze iz veličine i iz malenosti nacija stvoren je federativni sistem. Dovoljno je baciti pogled na Sjedinjene Američke Države, pa da se zapaze sve dobrobiti što za njih proističu iz usvajanja tog sistema.
U velikim centralizovanim nacijama zakonodavac je primoran da zakonima da jednoobrazan karakter, koji se ne slaže sa raznolikošću krajeva i običaja; ne uviđajući nikako osobene slučajeve, on postupa samo po nekim općim pravilima; ljudi su onda prinuđeni da se prilagode nužnostima zakonodavstva, jer zakonodavstvo ne umije da se prilagodi potrebama i navikama ljudi; a to je krupan uzrok poremećajima i nevoljama.
Takva nepogodnost ne postoji u konfederacijama: kongres propisuje glavne odluke o društvenom životu; sve podrobnosti prepuštene su pokrajinskim zakonodavstvima.
Ne može se ni zamisliti do koje mjere takva podjela suvereniteta služi dobrobiti svake države koja sačinjava Uniju. U tim malim društvima, koja ne muči briga da se brane ili uvećavaju, sva snaga društva i sva individualna energija okrenute su unutrašnjim poboljšanjima. Pošto se centralna vlast svake države nalazi uza same građane, svakodnevno je obavještena o potrebama koje se javljaju: stoga vidimo kako se svake godine sačinjavaju novi planovi, koji se raspravljaju u opčinskim skupštinama ili pred zakonodavstvom države, a zatim iznose u štampi i bude zanimanje i revnost građana. Ta potreba za poboljšanjima neprestano pokreće američke republike, a ne stvara pometnju; vlastoljublje tu ustupa mjesto ljubavi prema blagostanju, što je vulgarnija, ali manje opasna strast. Sveopće je rasprostranjeno uvjerenje u Americi da postojanje i trajnost republikanskih oblika u Novom svijetu zavise od postojanja i trajnosti federativnog sistema. Veliki dio nevolja u koje su zapale nove države Južne Amerike pripisuje se tu tome što su onde htjeli da uspostave velike republike umjesto da raspodijele suverenitet.
Neosporno je, odista, da su se sklonost ka republikanskom uređenju i takva praksa rodile u općinama i u krilu pokrajinskih skupština. U jednoj maloj naciji, kao što je Konektikat, na primjer, gdje su prokopavanje kakvog kanala ili izgradnja nekog puta velika politička tema, gdje država nema da plaća vojsku niti da troši na ratovanje, te ne bi mogla da pruži ni mnogo bogatstva ni mnogo slave onima koji njome upravljaju, ne može se zamisliti ništa prirodnije i primerenije prirodi stvari nego što je republika. A taj isti republikanski duh, ti običaji i navike jednoga slobodnog naroda, pošto su se rodili i razvili u pojedinačnim državama, bez teškoća se primenjuju zatim na cjelinu zemlje. Građanska svijest u Uniji i sama je takoreći samo sažetak pokrajinskog rodoljublja. Svaki građanin Sjedinjenih Država prenosi takoreći zanimanje i staranje za svoju republiku u ljubav prema zajedničkoj domovini. Braneći Uniju on brani rastući prosperitet svog sreza, pravo da upravlja njegovim poslovima i nadu da će postići da se u njemu usvoje takvi planovi za poboljšanja putem kojih će se i on sam obogatiti, a sve su to stvari za koje su ljudi obično osetljiviji nego za opće interese zemlje i slavu nacije.
S druge pak strane, dok je takvo stanovništvo podobnije po svom duhu i običajima da unaprjeđuje takvu jednu veliku republiku, i sam federativni sistem veoma je to olakšao. Konfederacija svih američkih država ne sadrži uobičajene nepogodnosti mnogih ljudskih skupina.
Unija jeste velika republika u pogledu prostranstva; ali mogli bismo je u neku ruku prispodobili kakvoj maloj republici po malom broju poslova kojima se bavi njena vlada. Njene odluke su važne, ali rijetke. Kako je suverenitet unije skučen i nepotpun, primjena tog suvereniteta nije opasna po slobodu. On isto tako ne raspaljuje ni one neumerene žudnje za vlašću i za slavom koje su tako kobne za velike republike.
Pošto se tu ne stiče nužno sve u jedno zajedničko središte, ne vide se ni glomazne metropole, ni ogromna bogatstva, ni velika bijeda, ni iznenadne revolucije. Političke strasti, umjesto da se za iren razbuktaju kao plameno more širom zemlje, razbijaju se o pojedinačne interese i strasti svake države.
Stvari i ideje cirkulišu, međutim, slobodno po Uniji kao da je to jedan jedini i isti narod. Ništa tu ne zaustavlja polet preduzimljivosti. Vlada priziva sebi talente i znanja. A u granicama Unije vlada spokojan mir kao u kakvoj zemlji potčinjenoj jednom istom carstvu; napolju, ona zauzima mjesto medu najmoćnijim nacijama svijeta; spoljnoj trgovini nudi više od osamsto milja obale; i držeći u ruci ključeve čitavog jednog svijeta, pribavlja svojoj zastavi poštovanje i po najudaljenijim morima.
Unija je slobodna i srećna kao kakva mala nacija, slavna i snažna kao velika.
Odlomak iz djela: Alexis de Tocqueville, Demokratija u Americi, str. 138-141.
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
