Preminuli slovenski profesor Aleš Debeljak uspio nam je vratiti književnost izgubljenog svijeta
Što je za generacije nekoliko zemalja značio preminuli pjesnik
Napomena: Ovo je priča o Sloveniji. Svaka je sličnost s Hrvatskom puka slučajnost.
(Goran Vojnović – telegram.hr)
Moja je generacija četvrti razred osnovne škole završila u jednoj, a peti započela u drugoj državi. No taj se detalj nije odmah primijetio. U razredu je i dalje visjela zemljopisna karta Jugoslavije, a kako školski programi još nisu bili ažurirani, mi smo i dalje učili po starom.
Povijest je još uvijek ista, govorio bi naš naivni razrednik. Tek kad su za godinu ili dvije odštampani novi udžbenici, došlo je do komplikacija. Nekima su roditelji kupili nove, slovenske udžbenike, a drugi su od starijih braće i sestara naslijedili stare, jugoslavenske pa još i danas čujem svoje tovarišice kako govore da otvorimo berilo (čitanku) na 32. odnosno na 53. strani. I dok su većinom promijenjene samo korice školskih knjiga, novo je berilo bilo mnogo tanje od starog. Nedostajalo je poglavlje “Jugoslavenska književnost”.
Jugoslavenski su pisci neodrživost samoupravnog socijalizma platili zaboravom. Što ćeš, država se raspala dok si rekao keks i u žurbi je netko stisnuo delete all. Izbrisani su tako zajedno iz slovenske svijesti i elektrana na Đerdapu, i AVNOJ, i Tin Ujević, pa smo mahom izgubili sve Popove Šapke i Ade Ciganlije, i sjeverni i južni Jadran, a ostali su nam samo Bled i Bohinj. I zatvor između njih.
Nerazumljiva nostalgija
Tih se godina nitko od današnjih turbonostalgičara nije protivio tome što su iz svjetske književnosti političkim dekretom izbačeni Ivo Andrić, Miroslav Krleža i Danilo Kiš. To što je jugoslavenska kultura nestala kao da je nikad nije ni bilo, to je valjda tako moralo biti. Brisali su se u to vrijeme i živi ljudi pa se nitko nije uznemiravao, a da će se zbog mrtvih pisaca.
Taj izgubljeni jugoslavenski svijet Aleš Debeljak, slovenski pjesnik, pisac, sociolog i profesor na ljubljanskom Fakultetu društvenih znanosti, nazvao je “jugoslavenska Atlantida”, što je bolno točan naziv kakvog samo pjesnici umiju smisliti. Aleš je bio jedan od rijetkih u Sloveniji koji je potop jugoslavenske kulture doživljavao kao svoje vlastito utapanje, a možda čak i jedini koji to nikad nije skrivao od javnosti koja još dugo neće imati razumijevanja za nostalgiju. Pa ni za onu literarnu.
U Hrvatskoj su izašla njegova dva posljednja djela, zbirka poezije Krijumčari te knjiga eseja Balkansko društvo
Unatoč općem nerazumijevanju Aleš se ustrajno borio za svoje pravo na pozitivno jugoslavensko iskustvo, za pravo na svoje odrastanje kojeg se nipošto nije htio odreći. Štoviše, on se čak usudio tvrditi da je odrastati u Jugoslaviji bio privilegij koji nove generacije Slovenaca nemaju. Što je u devedesetima zvučalo kao da ste opsovali boga na Trgu svetog Petra u Vatikanu.
U Sloveniji se mnogi tada još nisu bili probudili iz tisućljetnog sna o nacionalnoj državi, a u tom snu im se SFRJ prikazivala kao najmračnija tamnica u kojoj su četrdeset pet godina bili protiv svoje volje zarobljeni. Nije se to, doduše, do prije nekoliko godina glasno izgovaralo, jer nije bilo potrebno izgovarati nešto tako opće prihvaćeno. Što je i kakva je bila Jugoslavija, to se podrazumijevalo.
Proći će deset, dvadeset godina dok se u Sloveniji napokon progovori o Jugoslaviji i dok se neki toliko ohrabre da vam šapatom, u četiri oka, krenu priznavati da njima onda, u ono vrijeme ipak nije bilo baš tako grozno, a istodobno će se pojaviti brojni odvažni borci za istinu koji će kao velike tajne otkrivati da je u Jugoslaviji nekada postojao Goli otok, da u njoj nije bilo demokracije, da je ponekad ponestalo kave i banana te da je Tito bio vrhunski hohštapler.
Za vrijeme komunizma se o tim stvarima, reći će vam oni, nije smjelo govoriti i red je da se progovori sada. Bit će to njihov odgovor na pojavu jugonostalgije, mada će ostati nerazjašnjeno nije li možda slovenska jugonostalgija ipak odgovor na prisilni zaborav i demonizaciju.
Ali dobro, bila prije jugonostalgična koka ili antikomunističko jaje, u nekoliko godina Jugoslavija će od nepostojanja postati važna politička tema. Što znači da će se o njoj govoriti puno i glupo, plošno i jednoznačno. I opet će jugoslavenska kultura biti najveća žrtva ideološkog presipanja iz šupljeg u prazno, jer će ona i jednoj i drugoj strani ostati posve nevažna.
Izgubljena književnost
I baš će u to vrijeme izići Aleševa knjiga Balkanska brv, eseji o književnosti “jugoslavenske Atlantide” (u hrvatskom prijevodu i pod naslovom Balkansko brvno izdat će je Fraktura). U njoj Aleš piše o piscima i književnosti jednog izgubljenog svijeta, o Kišu, Albahariju, Hemonu,Štiksu, Crnjanskom, Bazdulju, piše, svima u inat, o prostoru sretnog djetinjstva, onom duhovnom i onom stvarnom.
Kako je danas bolno pročitati njegove prkosno gorke riječi na korici knjige: “Živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečem što je izgubljeno, svome domu.”
Aleš Debeljak nikad nije pristao na to da mu netko oduzme pravo na nostalgiju. Za njega je jugoslavenski kulturni prostor bio i ostao nešto za čim treba žaliti, nešto što ovi novi, dozlaboga suženi kulturni prostori nikako ne mogu nadomjestiti.
“Žalost za jugom prepoznajem na metafizičkoj ravni koja nema – suvišno je naglašavati – nikakve veze s bivšom državnom strukturom. Moja žalost za jugom ne gaji nostalgiju za centraliziranom samovoljom Beograda… Moja žalost za jugom šapuće stihove Johnnyja Štulića.”
Potpoljena zemlja
No na kraju će baš ta, Aleševa Jugoslavija, ostati potopljena, dok će na površinu isplivati ona druga, presvučena i preimenovana. Komunisti će biti demokrati, udbaši menadžeri, nacionalisti domoljubi, samovoljni Beograd će postati samovoljni Bruxelles, Albanci će biti Grci, cigani izbjeglice, a Josip Broz Tito neoliberalni kapitalizam. Bit će u našem novom životu i cenzure, i prividnog bratstva i jedinstva, i ekonomskih kriza, i turbofolka i jednoumlja. Zapravo će sve ono zbog čega Jugoslavije više nema preživjeti, samo će Atlantida Aleša Debeljaka ostati neotkrivena u dubinama našeg zaborava.
A onda će potkraj siječnja i on potonuti da nikad više ne izroni.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 13. veljače 2016.
