Vreme balansiranja između međunarodne zajednice i podrške Dodiku je prošlo, a time je i Vučić ostao bez glavnog geopolitičkog aduta – uticaja na Dodika, koji može iskoristiti i trgovati njim u razgovorima sa liderima EU
„Zahvalan sam predsjedniku Vučiću što nas je saslušao, a učiniću sve da ga ubijedim da podrži Republiku Srpsku u njenim teškim odlukama koje će donijeti nakon 5. Maja“, izjavio je Milorad Dodik ispred Vile Mir u Beogradu, 11. aprila naveče, nakon još jednog od dramatično najavljenih sastanaka rukovodstava Srbije i Republike Srpske, neposredno prije nego što će mikrofon prepustiti predsjedniku Srbije.
Vučić je odbio tom prilikom da se direktno izjasni i da blanko podršku odlukama koje će donijeti Republika Srpska u budućnosti, ali zna da odgovor na to pitanje u vrlo bliskoj budućnosti neće moći izbjeći.
Jer Milorad Dodik to tako radi u odnosima sa srpskim vlastima, iako zna da pred javnošću pokazuje lojalnost, na kraju kao pravi trgovac isporuči račun za tu lojalnost, jer besplatnog ručka s njim nema.
A nije da ne zna, politički je preživio sve predsjednike Srbije od devedesetih, Slobodana Miloševića, kom se u ratu žalio na Karadžića, da bi mu poslije pisao javno pismo da spasi srpski narod i povuče se iz politike. Sa Đinđićem i Koštunicom ga je rušio, a tadašnja srpska opozicija se skupljala u njegovim Laktašima, a na mitingu SNSD te godine govorili su kao počasni gosti ni manje ni više nego članovi Otpora.
Nakon što je Đinđić ubijen, Dodik se potpuno okreće Koštunici, a ovaj je kupio Telekom Republike Srpske za nevjerovatnih milijardu i po tadašnjih maraka. Na ovom mjestu treba reći i to da je taj novac jednako nevjerovatnom brzinom i potrošen, a da nije pokrenut ijedan strateški projekat. Boris Tadić je dolazio u Republiku Srpsku vrlo često, a tokom predizborne kampanje poručio je onomad ovdašnjim biračima, kao predsjednik druge države, da glasaju za Dodika, da od njega nema boljeg izbora.
Putinov rado viđen gost
Podsjećam, danas se Tadić ljuti što su birači iz RS glasali u Beogradu. Da mu se oduži, Dodik je učestvovao u njegovoj kampanji, govoreći na mitinzima glasno i u pejorativu o Nikoliću i Vučiću.
Gubitnika izbora Tadića, Dodik je brzo zaboravio, a ni to pogrešno tipovanje nije ga omelo, preživio je uveliko penzionisanog Nikolića, a sve su prilike da će politički preživjeti i Vučića, a evo i zašto.
Milorad Dodik sve ove godine politički preživljava igrajući na sve ili ništa, istovremeno uspješno nameće svojim političkim protivnicima teme, a da oni vrlo rijetko ili gotovo nikako ne uspijevaju da ih sami nametnu njemu.
Vučić već dugo Dodiku nije uspio da nametne bilo kakvu temu. Dok sam pokušava da dobije podršku lidera zapadnih zemalja, njegov kolega iz Banjaluke ismijava međunarodnu zajednicu i Ameriku. Za razliku od Vučića, on od međunarodne zajednice više ne očekuje ništa, kao ni međunarodna zajednica od njega, Amerika i Britanija su ga stavile na crnu listu, a ovih dana su domaće banke u stranom vlasništvu zatvorile sve račune porodice Dodik.
Sa druge strane Dodik kod Putina ide vrlo često, gotovo je jedini političar iz Evrope koji se s njim sreće, dok Vučić krije da se čuje često s Putinom, za šta se saznalo preko transkripta sastanka sa Dodikom, kad se tom vezom na daljinu pohvalio i sam predsjednik Rusije.
Srpski predsednik teži da se predstavi kao stabilizujući faktor na Balkanu. Dodik prečesto govori o potencijalnom otcepljenju RS, što je u direktnom u sudaru s Vučićevim nastojanjima da balansira između domaćih pritisaka i međunarodnih očekivanja
Ma kako je na početku mandata bivših radikala s razlogom bio u nemilosti ovog dvojca, sa Vučićem se danas pojavljuje tako često da se ponekad čini da se preselio u svoju vilu u Beogradu. Svjestan je i te kako da on Vučiću treba više nego Vučić njemu, pa se ponaša sve bahatije tokom tih čestih susreta, a i nakon njih.
Nedavno je Dodik na javnom servisu RTRS govorio da ne želi da živi sa Bošnjacima jer oni, kako on kaže, nisu dostojni srpskog naroda, da ga Amerika ne zanima a da je njen ambasador u BiH, kako kaže, kreten. Šta bi Vučić dao da može tako da oslovljava komšije i međunarodne predstavnike, a nije da to ponekad ne bi htio.
Milorad Dodik je radeći strpljivo u očima njegovih birača postao bolja verzija njega i on je toga sve više svjestan, ali bez mogućnosti da tu bilo šta ozbiljnije učini. Jer vrijeme balansiranja između međunarodne zajednice i podrške Dodiku je prošlo, a time je i Vučić ostao bez glavnog geopolitičkog aduta – uticaja na Dodika, koga može iskoristiti, smiriti i trgovati s njim u razgovorima sa EU liderima.
Istina koja je jasna i „strancima“ je da ne može da utiče ni na jednu odluku gospodara Srpske, a pogotovo nakon što je bilo jasno da je na prošlim izborima imao drugog favorita, tačnije favoritkinju, Jelenu Trivić koja zamalo nije i pobijedila Dodika. Odnos ova dva političara je odnos dvojice makijavelista, nepovjerljivih jednog prema drugome, istovremeno željnih bezgranične moći i vlasti, koji se kao nikad suočavaju sa unutrašnjim političkim izazovima, uključujući opoziciju koja ih kritikuje za autoritarne tendencije i korupciju.
Šah-mat pozicija
Njihova uslovna saradnja jeste i neka vrsta zajedničkog odgovora na ove izazove, jačajući neprestanim izazivanjem tenzija jedan drugog u susretu sa unutrašnjom političkom konkurencijom i međunarodnom zajednicom. Ni jednom ni drugom trenutno ne treba da javno govore jedan protiv drugog, jer jasno im je da im je popularnost davno bila na vrhuncu i da je u ovom trenutku svaki glas bitan.
Vučić uporno teži da se predstavi kao stabilizujući faktor na Balkanu, posebno u očima Evropske unije i drugih međunarodnih aktera. Dodik, s druge strane, prečesto koristi retoriku o jačanju autonomije i potencijalnom otcjepljenju Republike Srpske, što je u direktnom konfliktu s Vučićevim nastojanjima da balansira između domaćih pritisaka i međunarodnih očekivanja. Dodik mu svojim ponašanjem ne pomaže da sliku o sebi kao stabilizujućem faktoru zadrži, naprotiv.
Upravo dok završavam ovaj tekst, u utorak po podne, vladajuća koalicija u RS ja najavila da Centralna izborna komisija BiH neće organizovati naredne izbore u entitetu, već će biti formirana entitetska izborna komisija, što je direktan udar na poredak države BiH.
Najavljena je i posebna sjednica Narodne skupštine i veliki narodni miting isti dan u Banjaluci, povodom najavljenog usvajanja rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama.
Dodik je tokom intervjua za RTRS ponovio više puta da budućnosti BiH nema, i da će Republika Srpska kad-tad postati nezavisna država.
I sve to u trenutku dok se još uvijek nije stišala euforija oko nedavnog otvaranja pristupnih pregovora za ulazak BiH u EU. Integracije u ovom trenutku Dodiku nisu tema, ali je i te kako zainteresovan za dalju radikalizaciju situacije, bez ikakve jasne vizije budućnosti Republike Srpske.
Već nakon prvih poteza Milorada Dodika uslijed sastanka u Vili Mir u Beogradu postalo je očito da politički mir u Bosni i Hercegovini neće biti ostvaren. Ovo upućuje na to da odnos između Aleksandra Vučića i Milorada Dodika zaslužuje pažnju svih relevantnih aktera javnog života, jer (ne)saradnja i međusobni odnosi između njih imaju značajan uticaj ne samo na unutrašnje politike u Srbiji i Republici Srpskoj, već i na šire regionalne odnose na Balkanu. Dodik je zauzeo stav otvorenog suprotstavljanja prema svima: opoziciji u Republici Srpskoj, koalicionim partnerima na nivou Bosne i Hercegovine, te međunarodnoj zajednici, čime gura Republiku Srpsku prema vanjskoj i unutrašnjoj izolaciji.
Postaje evidentno da su to početni obrisi teških odluka za Republiku Srpsku, za koje će Dodik pokušati dobiti podršku od Vučića. Ovo stvara šah-mat poziciju: ako Vučić ne podrži te odluke, izgubiće bitnu unutrašnju podršku u Srbiji i Republici Srpskoj; podrži li ih, rizikuje gubitak već oskudne podrške unutar međunarodne zajednice. Na kraju, pitanje da li će Vučić politički preživjeti Dodika manje je važno u odnosu na to kako će ta odluka uticati na nas koji živimo s obje strane Drine i kako ćemo je preživjeti.
Tekst napisan za štamapano izdanje magazina Radar
