Aleksandar Trifunović: Nemoguće je živjeti u BiH a ne biti odgovoran za ono što nam se događa!

Aleksandar Trifunović glavni je i odgovorni urednik banjolučkog portala BUKA, www.6yka.com, medij koji se svojim pisanjem etablirao kao jedan od najvećih kritičara vladajućih garnitura u RS-u, ali i cjelokupnoj BiH. U intervjuu za Pogled.ba, između ostalog, govori o posljedicama bavljenja takvim novinarstvom po novinara i medije, ustajalom statusu quo u društveno-političkom životu BiH, te ulozi građana u čitavoj toj priči.

Urednik ste portala Buka na kojem se redovito protivite vlastima u RS-u. Koliko je zahvalan posao ići uz dlaku jednoj političkoj mašineriji koja se čini nedodirljivom?

Prije svega na sebe privučete bijes većine kolega koje se odlučuju baviti novinarstvom na jedan sasvim suprotan način, a to je potpuno ignoriranje sunovrata u kojem se ovo društvo nalazi. To jedno potpuno odsustvo solidarnosti zanata u kojem mi djelujemo. S druge strane, mi kao medij nemamo jedan od osnovnih mehanizama preživljavanja svakog medija, a to su reklame. Uopće nemamo reklama iako imamo zavidnu posjećenost. Nas izbjegavaju svi veći oglašivači, a to govori kako sredina podržava naš rad isključivo, da tako kažem, tajno, tapšanjem po ramenu u nekim sobičcima ili kavanama, ali da javno to urade, to se jednostavno ne događa. Snosimo posljedice naših odluka, ali dok imamo ovu vrstu kapaciteta, nastavljamo s tim.

Dosta ste orijentirani na istraživačke radove, no koliko se ta vrsta novinarstva isplati u državi u kojoj institucije ne rade svoj posao?

To je vrlo obeshrabrujuće, a moram priznati kako obeshrabruje i broj čitatelja takvih tekstova. Bit ću iskren, teme na koje smo potrošili jako puno vremena dosta su slabije čitane u odnosu na neke tekstove s mnogo lakšim sadržajem. Kao što ste primijetili, sa slučajevima koje praktično dovedete pred sud koji bi trebao nastaviti raditi svoj posao ne dogodi se ništa. Postavlja se pitanje zašto uopće čitati takve tekstove, ili još gore, zašto ih uopće pisati? Tako da je to zaista jedna obeshrabrujuća situacija, ali to je stvar osobnog izbora. Populariziranje društvenih mreža dovelo je do toga da se potpuno zaboravlja kako lajk ili komentar na Facebooku ili Twitteru nije zamjena za dobar i kvalitetan novinarski tekst. No, imam osjećaj da većina ljudi u medijskom prostoru polako odustaje od takvih tekstova.

Ako ne možemo očekivati ništa od institucija, možemo li se nadati da će građani otvoriti oči te utjecati na stvaranje normalnijeg društva? Pitam Vas ovo jer ste prije nekoliko dana osudili izjavu europske zastupnice Doris Pack koja je kazala kako su građani ti koji moraju kazniti političare koji ne rade svoj posao nazvavši je licemjernom?

Nazvao sam njezinu izjavu licemjernom iz prostog razloga što oni o našem trošku pozivaju pet izabranih političara, čak ne sve izabrane političare, na sastanke u Bruxellesu, a kada ti sastanci ne uspiju, onda kažu kako su građani ti koji ih trebaju kazniti. Drugim riječima kažu: nismo mi krivi, nego su građani krivi što ne vrše dovoljan pritisak na političare. To je jedna vrlo licemjerna izjava, pogotovo u društvu u kojem politička kultura i javno mnijenje gotovo i ne postoje, u kojem vladajuća politička opcija godinama vrši kontrolu javnog mnijenja, raspirivanje mržnje i podjela. Oni žive jedan sasvim drukčiji život od onog koji nama propagiraju, oni surađuju, vode dijalog i zajednički vode poslove, a to je sve ono što se njihovom vrstom diskursa onemogućuje građanima koji služe isključivo kao paravan za sve ono čime se oni bave, a to je biznis, ne politika. Mislim da je licemjerno od bilo koga iz europske administracije, tko to sve zna, tko ovdje ima stotine zaposlenih, da na građane koji ne znaju kako će sastaviti kraj s krajem prebacuje tu vrstu odgovornosti.

S druge strane, bez tih građana ovdje nikad neće biti promjena. Trenutno se to ne događa jer postoji tolika politička sila koja je naš novac upregnula u zadržavanje ovakvog stanja kako bi ostala na vlasti. Vrlo je teško ne primijetiti tu vrstu svakodnevne lobotomije, jednu čistu manipulaciju i zloupotrebu javnog prostora zbog osobnih interesa.

Kada će doći trenutak da se građani otrgnu toj ”lobotomiji”?

Onog trenutka kada o političkim izborima počnemo razmišljati kao o izborima s kojima se susrećemo u normalnom životu, a to je, primjerice, izbor u prodavaonici. Sigurno nećete izabrati robu koja se svaki put kada je kupite pokaže pokvarenom, neupotrebljivom, s kojom pokvarite želudac, nećete kupovati u prodavaonici u kojoj vas varaju… Oni koji građanima govore kako su im ”ti i ti” neprijatelji te da ih oni brane od ”tih i tih”, istodobno stječu bogatstvo kakvo u normalnim okolnostima nikad ne bi mogli steći. U takvim okolnostima građani moraju sami shvatiti da krivci nisu na drugoj strani, nego da su tu pored nas.

Nažalost, ta se problematika nekako čini kao jama bez dna, a jedino pitanje koje je možda veće od pitanja kako se riješiti pokvarene vlasti jeste: što je alternativa?

Alternativna je definitivno neka vrsta podrške svakoj onoj inicijativi koja svojim radom doprinosi da zemlja u kojoj živimo bude bolja. Mislim da ovdje ima dosta alternativnog razmišljanja koje prolazi potpuno nezapaženo i bez ikakve podrške. Već 20 godina ponašamo se isto i zato imamo ovo što imamo. U regiji ima dokaza kako se može drukčije. Imate mladih koji su od svojih općina napravili ekonomska čuda te o kojima pišu strani mediji. Podrška takvoj vrsti politike može ljudima vratiti vjeru da je drukčije i bolje moguće. No, biranje istih ljudi i očekivanje drugog rezultata je jedan licemjeran način pogleda na politiku i javni život. To je nemoguće! Nemoguće je živjeti u BiH a da ne budemo odgovorni za ono što nam se događa!

karikatura Nine Hadžić

U stvarnosti se ipak problemi gomilaju, a u središtu pozornosti je famozna presuda ”Sejdić – Finci” koja je od pitanja rješavanja demokratskih prava manjina pretvorena u borbu u kojoj dominantne političke strukture pokušavaju sebi osigurati vlast…

Presudu ”Sejdić – Finci” shvatili smo takvom političkom pragmatikom da se uopće ne pitamo što ustvari iza toga stoji, te zašto europske zemlje misle da je to ključno pitanje u ovom trenutku BiH. Zato što glasanje po etničkom principu, onako kako se to kod nas provodi, u kojem oni koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda ne mogu sudjelovati, izgleda poprilično diskriminatorski. Kad god se provede ta presuda, ona će promijeniti tu jednu stavku, ali diskriminacija ostalih ostaje. Koliko god negodovanja bilo, to će se pitanje morati riješiti inače se neće priznati izbori u BiH. S druge strane, ako tog istog trenutka ne počnemo voditi brigu o ”ostalima”, to će biti jalov posao.

Smatrate li opravdanim to da se u sklopu ove presude rješava i hrvatsko pitanje u BiH?

Presuda ”Sejdić – Finci” nema mnogo pravne veze s ovim pitanjem jer se bavi, kao što je poznato, ”ostalim”, a ne konstitutivnim narodima. Meni je, moram priznati, nejasno da je glavni politički dokaz ugroženosti Hrvata, a kada o njemu govore lideri političkih stranaka s hrvatskim predznakom, stalni poklič da su Hrvati ugroženi tamo gdje su gotovo apsolutna većina. Istodobno, politički lideri Hrvata u BiH često prolaze kroz Banju Luku a da i ne pozdrave Franju Komaricu, katoličkog svećenika, koji je u proteklom ratu i od rata naovamo govorio o teškom položaju Hrvata u Banjoj Luci i RS-u. Nešto slično je i s gradovima u središnjoj Bosni u Federaciji. Stječem dojam da je politički cilj prije svega teritorij s potpunom administrativnom kontrolom od sadašnje političke elite i traženje partnera za tu svrhu, prije svega u političkim predstavnicima Bošnjaka i Srba, ali ne i u ova dva naroda. U političkom životu takva ideja ima legitimitet, ali je istodobno licemjerna jer potpuno isključuje Hrvate iz onih oblasti zemlje u kojima su zaista ozbiljno ugrožena manjina. Drugim riječima, u sadašnjim inicijativama vidim, prije svega, politički biznis, a ne stvarnu brigu za popravljanjem položaja hrvatskog naroda u BiH. Pri tome uopće nemam dvojbu da su u ovakvim daytonskim administrativnim okolnostima Hrvati često u politički podređenom položaju zbog toga što su manjina u odnosu na Srbe i Bošnjake. Istodobno, sadašnji lideri Hrvata u BiH, barem po onome što vidim, mnogo više rade na popravljanju svog osobnog standarda nego što se istinski bore za narod koji predstavljaju.

Vidite li mogućnost da ta presuda na državnoj razini dovede do slične situacije koja je u Mostaru nastala kao rezultat neprovedbe presude Ustavnog suda BiH, dakle – da izbori propadnu te da ostane stara vlast?

To je vrlo moguće. Status quo je nešto što odgovara ljudima koji se bave politikom u ovoj zemlji jer je to status u kojem njihova pozicija ne može biti uzdrmana. Ne možete uplašiti politiku time da se izbori neće priznati, da njihove pozicije neće biti priznate negdje u regiji… To njih uopće ne zanima. Gdje to putuju naši političari? Koji su to ozbiljniji susreti na kojima oni sudjeluju? Njih više nitko ne zove, niti nama itko više dolazi. Status quo je nešto što bi istoga trenutka potpisale sadašnje političke elite.

Prije nekoliko dana ste i bili u Mostaru, kako Vam se čini situacija u tom gradu?

Mostar je jedan od najljepših gradova ove zemlje. Nažalost, duboko je ranjen. I kao turist osjetite da tu stvari ne funkcioniraju i da je to jedan podijeljen grad. U biti, mislim da je primjer Mostara ključ bh. društva. U onom trenutku kada Mostar umjesto primjera lošeg, postane primjer dobrog, to će biti znak da su stvari u ovom društvu krenule naprijed. Dok politička slika u Mostaru ostane ovakva kakva jeste, to će biti slika cijele ove države. Mostar nije izoliran slučaj, Mostar je u ovom trenutku BiH. Potrebno je prihvatiti realnost, ne maštati, ne idealizirati naše odnose, nego vidjeti u kojem kontekstu oni funkcioniraju u ovom trenutku i pokušati naći najbolja moguća rješenja.

S obzirom da ste iz Banje Luke, možete li nam opisati neki kontrast između toga grada i Mostara?

Što se tiče Banje Luke, tu je situacija vrlo jasna. Banja Luka je većinski srpski grad i gdje god u BiH imate jednu dominantnu većinu, tu većih problema nema. To je nažalost tako, i to treba konstatirati. To je jedna osnovna razlika u odnosu na Mostar. Ovdje neke osnovne administrativne stvari funkcioniraju bez problema. Proračun se uvijek usvaja bez problema. To proizvodi neke druge situacije zbog kojih se moramo buniti, ali u odnosu na Mostar gdje se pitanje proračuna razvuče i izvan proračunske godine, stvari su mnogo jednostavnije.

Evo za kraj, kada smo već kod usporedbi, ima li kakve znatne razlike između života ljudi u RS-u i Federaciji? Barem u Mostaru često čujemo mišljenja da se u RS-u odlično živi, da tamo ima novca… Je li to zbilja tako?

To mišljenje možete steći gledajući javne medije. Situacija u RS-u uopće nije sjajna. Zaduženost RS-a po broju stanovnika je dvostruko veća nego u Federaciji. Kada dođete u Banju Luku, Bijeljinu ili neka veća središta, sve izgleda čisto, uredno i lijepo, može vam se učiniti kako život tu funkcionira bolje. Ali kada dođete u manja mjesta, tamo je život potpuno zamro, ne postoji ništa od predratnih poduzeća. Mišljenja sam da svi mi u BiH živimo poprilično loše te da bi ta vrsta natjecanja zaista bila dobrodošla. Međutim, dok god se politička situacija u ovoj zemlji ne popravi, dok god se regiji i svijetu ne predstavimo kao jedno tolerantno društvo, nećemo imati ni ozbiljnije investicije niti će nas itko ozbiljno shvaćati. Što se tiče razlike između života u RS-u i Federaciji, to su samo nijanse.

Tekst preuzet sa portala Pogled.ba