Aleksandar Knežević: Sakupljanje otpada nije ekološka akcija

Kako bi trebala izgledati sociološka akcija sakupljanja otpada na planinama? To ne bi trebala biti akcija, nego treba uspostaviti trajan sistem koji bi uključivao tri kategorije građana, s ciljem da ne bude smeća po planinama, u prvom redu da se smeće ne baca

(Piše: Prof. dr. Aleksandar Knežević – novovrijeme.ba)

Autor je doktor tehničkih nauka i stručnjak za održivi razvoj

U državama naše regije ovog je proljeća bilo više ekoloških akcija sakupljanja smeća po planinama. Je li sakupljanje otpada po planinama ekološka akcija? Naravno da nije. Ekologija je prirodna nauka, u prirodi otpad ne postoji. Svi materijalni ciklusi se zatvaraju. A i kad se ciklus ne zatvara, kraj procesa kreira novi prirodni kvalitet (naprimjer, nastanak krečnjačkih planina).

Zašto sakupljanje otpada po planinama nije ekološka akcija? Zato što ništa što čovjek radi nije ekološko. Zato što je otpad društvena kategorija, a ne prirodna. Kad majmun pojede bananu i baci koru, nema otpada. Kad čovjek pojede bananu i baci koru proizveo je otpad. Ova diskrepancija se ne može riješiti u okviru ekologije, ni tehničkim metodama, već samo razvojem društva.

Pa koji bi atribut trebala dobiti akcija sakupljanja otpada po planinama, ako on nije ekološki? Jedini atribut koji dolazi u obzir je sociološki. Akcija sakupljanja otpada je sociološka akcija. Sociološka po tome što se uočavaju tri karakteristične društvene kategorije građana koje su vezane za taj proces.

Prva kategorija su oni koji bacaju otpad. Ljudi bez kulture, vaspitanja i bez okolinske svijesti. Oni koji smatraju da su vredniji od drugih jer bacaju otpad, ne plaćaju račune za vodu i odvoz smeća, mada imaju novca da to urade.

U drugu kategoriju spadaju oni koji se odazivaju na poziv i postaju sretni što mogu sakupljati otpad koji su drugi bacili, i to volonterski.

Na kraju, u treću kategoriju spadaju oni koji žele dobiti nekoliko društvenih poena na osjetljivoj ekološkoj temi. Sakupljaju otpad, pozivaju medije da ih prate i obavještavaju građane. Njihova popularnost raste na osjetljivoj okolinskoj temi.

Pa, kako bi trebala izgledati sociološka akcija sakupljanja otpada na planinama? To ne bi trebala biti akcija, nego treba uspostaviti trajan sistem koji bi uključivao tri kategorije građana, s ciljem da ne bude smeća po planinama, u prvom redu da se smeće ne baca.

Prvu kategoriju bi i dalje činili nekulturni i nevaspitani. U drugu kategoriju bi se trebali uključiti oni koji su zaduženi za sankcioniranje narušavanja čistoće prostora (policija, ekopolicija, rendžeri). Naravno, ovdje se opet nameće sociološki problem: kako će nekulturni i neodgojeni prihvatiti činjenicu da moraju plaćati kaznu zbog bačenog otpada. Njima je jasno da ako svoj automobil voze prebrzo i tako izazivaju opasnost, onda moraju platiti kaznu. Ali teško će shvatiti da moraju platiti kaznu ako bacaju otpad i tako izazivaju opasnost (zaraze) ili samo kvare pejzaž.

U drugu kategoriju spadaju i oni koji čiste ulice i planine od smeća. To rade oni koji su zaposleni u komunalnim organizacijama, čiji se rad plaća iz budžeta. Ovdje su i oni koji su nezaposleni, pa se odazivaju na sociološku akciju sakupljanja smeća po planinama radi zarade, barem dva proljetna mjeseca u godini. Plaćeni su iz fonda kazni.

U treću kategoriju spadaju oni koji organiziraju čitav sistem, od vaspitanja i provođenja okolinskih akcija, preko uvođenja sistema sankcija, do organizacije povremenih čišćenja u kojima bi se povremeno upošljavali nezaposleni.
Kad se govori o otpadu, ne mogu se zaobići plastične vrećice. Nedavno se na veoma dobrom blogu “Plastično je fantastično” u Hrvatskoj pojavio natpis kojim se tvrdi da plastične vrećice ne predstavljaju značajan problem za prirodu, posebno ako se usporede s drugim vrstama ambalaže (naprimjer papir, koji ima veliki utjecaj na okolinu od sječe drveta, preko proizvodnje papira, do odlaganja zaprljanog, neupotrebljivog papira za reciklažu).

Ova konstatacija je

tačna, postoji samo problem pejzažnog zagađivanja, onog koje vrše nevaspitani i nekulturni. Ne zagađuje plastika, već nevaspitanje. Akcija smanjivanja upotrebe plastične ambalaže, koja se provodi u cijeloj Evropi, jeste dobra, jer se građani na taj način podstiču da tu vrećicu koriste više puta. Ali, toj akciji bi trebalo pridružiti akciju socijalizacije građana.

U našoj zemlji postoji značajan broj ekologističkih nevladinih organizacija. To je za svaku pohvalu. Ali te organizacije se ne bi trebale baviti sakupljanjem otpada, nego širenjem svijesti i kulture o pravilnom odlaganju i tretmanu otpada. I još nešto: svi poslovi upravljanja otpadom koštaju (prikupljanje, odvoz, deponiranje). Svima je poznat pojam “reciklaža”. Reciklaža je dio sistema upravljanja otpadom koji ima negativne troškove. Tu se postižu određeni ekonomski rezultati, a mogli bi biti i bolji.

Reciklaža je povrat otpada u isti proces iz kojeg je potekao: povrat starog papira u proizvodnju papira, povrat starog gvožđa u željezaru itd. Ustvari, postoji više od 20 tehnika za smanjivanje količine otpada, odnosno, njegovog povrata u privredni proces. Svi oni u engleskom jeziku imaju početno slovo R. Spomenut ćemo neke od njih:

1. Re-use (ponovna upotreba) – naprimjer pročitane novine dati susjedu ili pročitani časopis prodati drugom upola cijene. Produžavati životni vijek aparata i drugih predmeta u domaćinstvima ili ustanovama u privredi. Ovdje spada i refilling (ponovno punjenje), naprimjer odlazak sa svojom bocom u prodavnicu da se kupi osvježavajuće piće ili čak mlijeko.

2. Recycling (kruženje) – povrat u isti proizvodni proces. To u Bosni i Hercegovini znači povrat papira u “Natron-Hayat” u Maglaju, a željeza u “ArcelorMittal” u Zenici. Ustvari, ograničen je spektar mogućnosti reciklaže.

3. Reutilisation (reutilizacija) – korištenje otpada na drugom mjestu i u druge svrhe. Naprimjer, od hirurškog pribora koji se više ne može koristiti, s malim brojem zahvata i bez utroška energije izrađivati alat za rezbarenje drveta, te to raditi u malim serijama i prodavati.

4. Recovery (obnavljanje) – korištenje korisne komponente iz otpada, bilo materijalne (izdvajanje određene hemikalije), ili energijske (spaljivati otpad i koristiti toplotu). Gotovo svaka vrsta organske materije može sagorijevati bez zagađivanja zraka, pod uvjetom da su konstrukcija ložišta i tehnologija sagorijevanja usaglašene s određenom vrstom otpada.

Ovdje se predlaže da se nevladine ekologističke organizacije i ekologističke sekcije u školama pozabave tehnikama Recovery i Reutilisation. Malo mašte, malo znanja iz drugih školskih predmeta i rodit će se mnogo ideja. Za šta se sve može iskoristiti ambalaža, šta se od nje može napraviti, šta uraditi s isluženim predmetima u domaćinstvima. Škole bi mogle napraviti izložbe rješenja učenika, na način da se međusobno takmiče.
A onda nije dug put od vanškolske aktivnosti do biznisa u mnogim zajednicama u Bosni i Hercegovini – Recovery & Reutilisation business.