Prije nekih osam godina, posredstvom njemačke vladine organizacije GIZ, u Sarajevo je došlo nekoliko njemačkih stručnjaka za energiju da ispitaju uvjete za djelovanje ove organizacije u Bosni i Hercegovini. Pozvali su tad domaće stručnjake kako bi se informirali o stanju tog sektora u našoj zemlji
Novovrijeme.baTom prilikom objasnio sam njemačkim stručnjacima da prosječno bh. preduzeće troši 3-5 puta više energije po jedinici proizvodnje nego njemačka preduzeća.
– Pa u takvim je slučajevima sigurno teško menadžerima da vode preduzeća? – komentirali su.
– Nije teško – odgovorih – visoke troškove za energiju kompenziraju malim plaćama radnika (tad još nisam znao za političko-ekonomsku inovaciju da se radnicima uopće ne daju plaće).
– Pa kako u tom slučaju reagira sindikat? – opet će neupućeni njemački stručnjak.
– Sindikat nikad nije ni čuo za pojmove kakvi su energijska efikasnost i energijski menadžment – rekoh.
Sindikat hrvatskih željeznica je još 1996. godine objavio knjigu “Ekološke prednosti željeznica”. Nisu o tome pisali zbog zaštite okoline. Briga sindikata za zaštitu okoline! (Kakva je briga odgovornih ljudi na čelu neke države?!) Sindikat je to pisao kako bi se djelovalo tako da se privuče više saobraćaja s puteva na željeznicu, te da bi njihova organizacija više zaradila i oni mogli tražiti veće plaće. Zaštita okoline i suzbijanje klimatskih promjena danas je veoma dobra ambalaža za ekonomiju pojedinačnog preduzeća ili države.
Danas, dvadeset godina kasnije, možemo se pitati kad će neki od bh. sindikata kazati: “Zbog klimatskih promjena (naravno klimatske promjene ih ne interesiraju, ali zvuči lijepo, mobilizirajuće) idemo povećavati efikasnost korištenja energije.” I naravno da traže povećanje plaća po osnovu smanjenih troškova.
Nisam ispričao njemačkim stručnjacima da kod nas ljudi ne razlikuju pojmove “energija” i “energetika”, kao što ne razlikuju trošak i dohodak. Nije ni čudo, najgori članovi Saveza komunista upisali su se u nacionalne političke stranke koje danas kroje politiku. Još boluju od socijalističkog sindroma. Brkaju termin plaća (plaća je trošak) i lični dohodak (dohodak je nešto suprotno od troška).
Isto tako, brkaju energiju i energetiku. Dok se kapitalistički svijet koncentrirao na energiju i robu na tržištu, da je što bolje iskoriste u proizvodnji te stvaranju komfora u prostoru u kojem žive, u socijalizmu su se zanimali za energetiku (proizvodnju energije). Svake godine su radni ljudi obavještavani o povećanju proizvodnje uglja, mada je od 1980. godine u svim evropskim socijalističkim državama rast proizvodnje energije bio popraćen padom društvenog proizvoda, to jest padom efikasnosti korištenja energije. Dok je u zemljama tržne privrede opadala energijska intenzivnost (brže je rastao društveni proizvod nego potrošnja energije), dotle je u socijalističkim državama bio instaliran proces pojačavanja neracionalnosti u potrošnji energije.
Jedna anegdota. Bivši direktor jednog preduzeća industrijske energetike iz Vogošće konkurirao je u Parizu za pomoćnika direktora za Jugoistočnu Evropu najveće kompanije u svijetu, koja se bavi investiranjem u energijsku efikasnost (DALKIA). Nakon razgovora na nižim nivoima, došao je do glavnog direktora.
– Šta je to socijalizam? – glasilo je pitanje.
– Rasipanje – odgovori Vogošćanin.
– Primljeni ste – glasio je odgovor.
Ako bi se provjerila statistika, lako bi se pokazalo da prosječni bh. građanin više vremena potroši na razmišljanje treba li u državi graditi termoelektrane ili sedam puta skuplje solarne elektrane, nego da razmišljaju kako smanjiti mjesečni račun za korištenje energije. Tako se ponašaju i naši rukovodioci. Čitalac se može u to lako uvjeriti. Neka pomoću internetskog pretraživača provjeri koliko je puta njegov ljubimac političar rekao da treba graditi nove elektrane, a koliko puta da energiju treba koristiti efikasno. Dobit će porazne rezultate.
Istraživao sam zašto se političari interesiraju za energetiku, ali ne i za energiju. Došao sam do jednostavnog zaključka. Ako političar doprinese tome da se utopli hiljadu zgrada ili poboljša tehnologiju u stotinu preduzeća, neće ga snimati televizija ili slikati novine. A ako presiječe vrpcu samo za jedno novo energetsko preduzeće, makar i za hidroelektranu u Suhom dolu, njegova će se slika pojaviti u svim novinama i bit će u udarnoj vijesti na televiziji. Zato najljepše molim medije da slikaju političare i u slučaju kad se radi o energijskoj efikasnosti. U suprotnom, svi ćemo se slikati.
Naravno da treba graditi nove elektrane, pa i one na ugalj, prvenstveno te. Ali zabaviti se samo gradnjom elektrana a ne i efikasnim korištenjem energije, to je, najblaže rečeno, nelogično.
Već pet godina u Federaciji BiH čeka se usvajanje Zakona o energijskoj efikasnosti. Istovremeno, u Republici Srpskoj taj je zakon usvojen (mada pod imenom Zakon o energetskoj efikasnosti), ali se praktično ne primjenjuje, a u Federaciji BiH, gdje zakon nije donesen, primjenjuje se već pet godina jedan od pravilnika, i to onaj koji se odnosi na energijsku efikasnost u zgradarstvu. Tako u Federaciji Bosne i Hercegovine danas ima više od 400 energijskih certifikatora poslovnih i stambenih zgrada. Istina, efektivnost ovih stručnjaka je niska jer, od deset kantona, samo je Unsko-sanski spustio ovaj federalni propis na kantonalni nivo. Tako se propis u drugim kantonima odnosi samo na velike zgrade (entitetskog značaja).
U novembru prošle godine (o tome je pisalo Novo vrijeme) u Ugljeviku je bilo razgovora o mjerama za smanjenje emisije zagađujućih materija iz termoelektrana, naravno i o tome koliko to košta. Na diskusiju direktorice Elektroprivrede RS-a, o tome kako ne zna na koji će način povećati cijene električne energije da bi se troškovi zaštite okoline pokrili, autor ovog priloga (vidjevši da u logici diskusije nema sintagme energijska efikasnost) rekao je da građane i privredu ne treba interesirati cijena jedinice električne energije, nego mjesečni račun za električnu energiju. Tad sam joj i izdeklamirao pjesmu koju je morao znati otpjevati svaki moj student:
Cijene energije rastu i treba da rastu, ali troškovi korištenja energije ne smiju da rastu.
Autor ovog priloga se ne bi bunio ako bi se cijena električne energije povećala za deset posto, a njegov mjesečni račun smanjio za barem pet posto. Je li to moguće? Naravno da jeste. Ali potrebna su dva uvjeta: prvi, da postoji zakon o energijskoj efikasnosti s pravilnicima, i drugi, da se zakon razumije – da ga razumiju relevantni političari i da postoji odgovarajuća infrastruktura za primjenu zakona i njegovih podzakonskih akata. To je i jedino rješenje koje ima smisla: povećati cijenu električne energije kako bi energetske organizacije imale sredstava za održavanje opreme i za razvoj, te povećati efikasnost korištenja energije kako se račun za isporučenu energiju potrošača ne bi povećao. To je najbolja definicija energijske efikasnosti. Treba smanjiti potrošnju energije bez pada vrijednosti energijske usluge.
Danas građani misle da plaćaju relativno jeftinu energiju. Oni iz desnog džepa plaćaju račun za jeftinu energiju, a iz lijevog džepa plaćaju ostatak cijene. Građani se varaju. Dobar primjer tog varanja je i saopćenje Vijeća ministara iz decembra prošle godine o tome kako je usvojen državni program za smanjenje zagađivanja zraka iz termoelektrana, a da u tom saopćenju nema informacije koliko to košta i ko će osigurati novac za to.
Istina, ne vara samo vlast građane. Danas čitalac može kupiti efikasan hladnjak s oznakom A+++ i podatkom koliko će manje električne energije trošiti za pogon uređaja u odnosu na stare uređaje. Ali nekad se hladnjak mogao koristiti i 30 godina, danas ne može više od pet ili deset godina. Prema tome, ako se analizira period od 30 godina i ne samo trošak energije nego i trošak nabavke uređaja, dođe se do zaključka da građanin nije ništa uštedio, a strani proizvođač opreme je trostruko zaradio. U državi u kojoj neko ne radi svoj posao i to je moguće.
Država je dužna realizirati mjere za smanjenje potrošnje energije po jedinici funkcije (grijanje, osvjetljenje, rad kućnih ili industrijskih uređaja) i tako poboljšati položaj i energetskih organizacija i privrede i građana. I energetske organizacije moraju shvatiti da je u njihovom interesu da potrošač efikasno koristi energiju. Trebaju imati moto:
“Prodaj manje, zaradi više!” I to i jeste jedna od definicija energijske efikasnost.
Zahvaljujući odgovornosti za klimatske promjene razvijenih država, danas u BiH imamo i stručnu i finansijsku pomoć međunarodnih organizacija (GIZ, UNDP, US Aid), ali je efektivnost te pomoći niska zbog naše neorganiziranosti. Pružena pomoć, primljena na neodgovarajući (ponekad i varajući) način, ne daje potpun efekt.
Čekamo da građani i njihovi politički i samozvani etnički predstavnici te privrednici shvate šta znači efikasno koristiti energiju. Dotle: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”
____________
Prof. dr. Aleksandar Knežević jedan je od vodećih domaćih stručnjaka u oblasti energije i održivog razvoja. Predavao je na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, a trenutno je profesor na mostarskom Fakultetu za menadžment resursa. Jedan je od idejnih tvoraca i osnivača FONDEK-a, utemeljivač Centra za ekonomski, tehnoiloški i okolinski razvoj – CETEOR, predsjednik Naučno-stručnog odbora UNESKO-ovog Regionalnog centra za obrazovanje i informiranje iz održivog razvoja za Jugoistočnu Evropu – REIC.
Profesor Knežević smatra da je znanje jedina investicija koja se uvijek isplati. On kaže da se kombinacijom svjetskih nosilaca ekonomije nasilja i domaćih izdajica – ljudi niskog znanja i morala – razara tkivo Bone i Hercegovine. Tvrdi da je najveći okolinski poroblem u našoj zemlji visoka stopa nezaposlenosti, te da loši uvjeti života i slaba ishrana utiču na zdravlje nepovoljnije nego zagađen zrak ili voda!
