UPFBiH: Smanjenjem broja dana bolovanja na teret poslodavca sa 42 na 15 plaće radnika se mogu povećati 15 posto
Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine pozvalo je zastupnike u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH da usvoje izmjene i dopune Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH kojeg je predložio nezavisni zastupnik Ramiz Karić. Izmjene i dopune Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH bit će razmatrane na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta FBiH zakazanoj za utorak, 26.7.2022. godine.
„Statistički podaci ukazuju da je evropski prosjek bolovanja 6,5 radnih dana godišnje ili u procentima oko 3,5 posto. Na nivou FBiH taj procent iznosi 13 posto, odnosno, gotovo 25 radnih dana godišnje. Imamo 3,5 ili četiri puta veći broj dana polovanja od prosjeka Evrope. Mi nismo bolesna nacija, ovdje se isključivo radi o zloupotrebi bolovanja. Upravo je cilj ovog amandmana smanjenje zloupotrebe bolovanja“, kazao je predstavnicima medija Adnan Smailbegović, predsjednik UPFBiH.
Amandmanom UPFBiH predlaže se izmjena člana 56. u smislu da se obaveza naknade plaće za vrijeme bolovanja na teret poslodavca smanjuje sa 42 na 15 dana, a da teret isplate ostatka bolovanja preuzmu fondovi zdravstvenog osiguranja.
Usvajanjem prijedloga UPFBiH došlo bi do ujednačavanja zakonodavstva FBiH sa zakonskim propisima koji su na snazi u zemljama Evropske unije, ali i Republike Srpske koja ima značajno manji broj dana na teret poslodavaca, smanjile bi se zloupotrebe bolovanja, a na ovaj način ostvarile bi se uštede na osnovu kojih bi plaće radnika mogle biti povećane za 15 posto.
UPFBiH također od zastupnika traži da se usvoje izmjene i dopune Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH u dijelu kojim će se poslodavci osloboditi obaveze snošenja tereta isplate plaće zbog povrede radnika do koje nije došlo na radnom mjestu i koja nije rezultat radnog angažmana uposlenika, nego da tu obavezu snose zavodi zdravstvenog osiguranja.
„Prema sadašnjoj regulativi, ako se radi o povredi na radu, bez obzira na to da li je poslodavac kriv ili ne za tu povredu, poslodavac plaća kompletne troškove liječenja za tog radnika, plaća bolovanje u stopostotnom iznosu plaće, neograničeno dok ne ozdravi ili dok komisija ne odredi neki stepen invalidnosti i ne vrati ga na posao, bez obzira na to koliko to trajalo“, kaže Smailbegović.
Prema riječima Mladena Pandurevića predloženi amandmani su u interesu ponajprije radnika.
„Kada bi se broj dana bolovanja sveo na evropski prosjek, automatski bi se stvorili uslovi za povećanja plaća u iznosu od 15 posto. Tako da je predloženo rješenje ponajprije u interesu radnika, poslodavaca, bolnica, fondova zdravstvenog osiguranja – dakle u općedruštvenom interesu. Ovaj prijedlog ne odgovara samo onima koji su korumpirani, koji odobravaju bolovanje kada ga ne bi smjeli odobriti i oni koji zloupotrebljavaju bolovanje“, naglasio je Pandurević.
***
ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU
Član 1.
U Zakonu o zdravstvenom osiguranju („Službene novine FBiH“, 30/97, 7/02, 70/08, 48/11 i
36/18) u članu 56. u stavu 1. tačka 1. broj „42“ zamijenjuje se sa brojem „15“.
Član 2.
U članu 58. riječi „pravna, odnosno fizička osoba kod kojeg je zaposlen osiguranik“ zamjenjuju
se riječima „kantonalni zavod osiguranja“. Riječi „osim u slučaju stečajnog postupka kada
naknadu isplaćuje kantonalni zavod osiguranja“ brišu se.
Član 3.
U članu 81. u stavu 1. riječi „pravna ili fizička osoba“ mijenjaju se riječima „kantonalni zavod
osiguranja“.
U istom članu, stav 2. se briše.
Član 4.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenim novinama Federacije
BiH.
OBRAZLOŽENJE ZA DONOŠENJE ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O
ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU
I – USTAVNI OSNOV
Ustavni osnov za donošenje ovog zakona sadržan je u Poglavlju III član 2. pod b) i članu 3. Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine. Prema navedenim odredbama predviđena je podijeljena
nadležnost federalne vlasti i kantona u oblasti zdravstva, s tim da: – federalna vlast ima pravo
utvrđivati politiku i donositi zakone koji se tiču ove nadležnosti (član III 3. stav 3); – kantoni
imaju pravo utvrđivati politiku i provoditi zakone (član III 3. stav 4.);
U skladu sa potrebama, nadležnosti u oblasti zdravstva ostvaruju se od strane kantona
koordinirano od federalne vlasti (član III 3. stav 1.), pri čemu federalna vlast uzima u obzir
različite situacije u pojedinim kantonima i potrebu za fleksibilnošću u provođenju (član III 3.
stav 3.).
II – RAZLOZI ZA DONOŠENJE OVOG ZAKONA
Predloženim izmjenama Zakona o zdravstvenom osiguranju obaveza naknade plaće za vrijeme
bolovanja koja pada na teret poslodavca smanjuje se sa 42 dana na 15 dana. Izmjenama se
mijenja i obveznik plaćanja naknade plaće zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne
bolesti i osiguranja sredstava za ostvarivanje prava u slučaju povrede na radu i oboljenja od
profesionalne bolesti. Također, izmjenama se briše obaveza reosiguranja radi rizika, jer na tržištu
Federacije BiH se ne može kupiti proizvod zvani “reosiguranje”.
Cilj predloženih izmjena jeste rasterećenje poslodavaca od neopravdanih troškova, poboljšanje
poslovnog ambijenta, usklađivanje propisa sa propisima najvećeg broja država u Evropi, zatim
kontrola odobravanja i korištenja bolovanja, spriječavanje zloupotreba, kao i zaštita osoba koje
su pretrpjele povredu na radu ili oboljele od profesionalne bolesti.
III – OBRAZLOŽENJE PREDLOŽENIH RJEŠENJA
Članom 1. predložena je izmjena člana 56. u smislu da se obaveza naknade plaće za vrijeme
bolovanja na teret poslodavca smanjuje sa 42 dana na 15 dana.
Razloge za skraćivanje perioda u kojem obaveza naknade plaće za vrijeme bolovanja ide na
teret poslodavca navest ćemo u nastavku:
U samo tri evropske države plaćanje bolovanja na teret poslodavca je 42 dana. To su države
koje imaju razvijen pravni sistem kontrole odobravanja korištenja bolovanja i sprečavanja
zloupotreba bolovanja, a u FBiH taj sistem ne postoji. Također, to su države, naročito Njemačka
i Austrija koje imaju tri puta manje dana bolovanja po radniku u odnosu na FBiH. I pored toga,
u svim tim državama su pokrenuti postupci izmjene zakonodavstava u cilju smanjenja broja
dana bolovanja koja padaju na teret poslodavca. U više od 30 država naknada bolovanja pada
u cijelosti na Fond zdravstvenog osiguranja ili najviše do 15 dana na teret poslodavca.
Posljedica trenutnog zakonskog rješenja je zloupotreba korištenja bolovanja. Prema zvaničnim
podacima kantonalnih zavoda za zdravstveno osiguranje gotovo 13% radnika je svaki dan na
bolovanju, dok je prosječan broj u državama Evropske unije 3,5%. Zbog toga, kao i zbog
činjenice da poslodavac mora isplatiti platu i zamjenskom radniku ne postoji mogućnost za
povećanja plata zaposlenim. Kada bi se broj dana bolovanja sveo na evropski prosjek,
automatski bi se stvorili uslovi za povećanja plaća u iznosu od 15%. Dakle, predloženo rješenje
je od opće-društvenog interesa.
U nastavku ćemo prikazati grafikon sa zakonskim rješenjima u državama Evrope iz kojeg je
vidljivo kako je u Federaciji BiH vremenski period obaveze plaćanja naknade plaće radniku za
vrijeme bolovanja najduži.
U drugom grafikonu je prikazano koliko je maksimalno trajanje bolovanja u zemljama regiona i
nekim evropskim zemljama i u tom grafikonu Federacija BiH se nalazi među zemljama sa
najdužim trajanjem bolovanja, čak do utvrđivanja trajne nesposobnosti za rad, ili izlječenja
što može pričiniti veliku štetu poslodavcu.
Na osnovu svega navedenog, očigledno je da treba pristupiti izmjeni propisa po uzoru na
navedene države. Jedino u FBiH radnik može drugi dan nakon zasnivanja radnog odnosa otići na
bolovanje i biti do penzije. Brojni su primjeri ljudi koji su na bolovanju pet godina i duže, a realno
je da se danas proces izlječenja završi u periodu od 12 mjeseci, u suprotnom osoba bi trebala da
ide u penziju. Tako naprimjer, ne u Republici Srpskoj, prema Zakonu o zdravstvenom osiguranju
(“Sl. glasnik RS”, broj: 18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 57/03, 17/08, 1/09, 106/09, 9/2016 – odluka
US, 110/2016, 94/2019, 44/2020 – dr. uredba i 37/2022) naknadu plate za prvih 30 dana
privremene nesposobnosti za rad obezbjeđuje poslodavac iz svojih sredstava, a po isteku 30
dana, a najduže do 12 mjeseci naknadu neto plate obezbjeđuje Fond.
Član 2. predložena je izmjena člana 58. u smislu da se poslodavac oslobađa obaveze da snosi
teret isplate plaće zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, a razloge za to
navest ćemo u nastavku:
Poslodavci plaćaju dio doprinosa za zdravstveno osiguranje u iznosu od 4%. Radnici su također
obavezni plaćati doprinos za zdravstveno osiguranje u visini 12,5% plate. Zar to nije dovoljno
da pokrije naknadu plaće u ovakvim slučajevima, koji se slobodno možemo reći i ne događaju
tako često, posebno na radnim mjestima na kojima je smanjen rizik od povreda i gdje nije riječ
o obavljanju tzv. opasnih djelatnosti. Poslodavac sve vrijeme ima obavezu uplate doprinosa, a
onda se još i u ovakvim slučajevima zahtijeva da snosi odgovornost za naknadu plaće. Na
osnovu navednog, postavlja se pitanje koja je svrha obaveznog zdravstvenog osiguranja.
Propisivanjem obaveze kantonalnom zavodu osiguranja da isplati naknadu plaće zbog povrede
na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti zaštiti će se osiguranici. Kantonalni zavod
osiguranja ima dovoljno sredstava na raspolaganju, dok poslodavac može da se nađe u situaciji
da nema dovoljno sredstava i na taj način ugrozi radnika koji ne može biti adekvatno
zdravstveno zbrinut.
Ukoliko kantonalni zavod osiguranja smatra da je poslodavac odgovoran za nastalu povredu
kantonalni zavod osiguranja ima pravo tužbom u regresnom zahtjevu zatražiti refundaciju od
poslodavca, ukoliko se utvrdi da je poslodavac odgovoran za povredu na radu, u smislu člana
- stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH.
U svim državama je Zakonom o obligacionim odnosima regulisano pitanje odgovornosti za
nastanak štete, a ovim zakonom je to učinjeno potpuno suprotno navedenom zakonu, a sve u
cilju zaštite sredstava zavoda, a na štetu poslodavca. Ako zavod smatra da ima osnov za regres
nastalih troškova može da se pozove na Zakon o obligacionim odnosima.
Navest ćemo primjer automobilske nesreće. Svaka država funkcionira na principu da oštećeni
odštetu dobije neposredno od svog osiguranja, a onda osiguranje naknadu štete tužbom
potražuje od onoga ko je kriv. Taj princip bi se trebao primjeniti i u ovom slučaju, da zavod
isplati naknadu, a onda u drugom postupku ukoliko dokaže krivicu poslodavca od njega traži
refundaciju troškova.
Predloženo rješenje poznaju zakonodavstva država iz okruženja i država Evropske unije. Tako
naprimjer, prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju Republike Hrvatske naknadu
plaće koja pripada osiguraniku za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uzrokovane
priznatom ozljedom na radu, odnosno profesionalnom bolešću obračunava i isplaćuje
osiguraniku iz svojih sredstava pravna, odnosno fizička osoba – poslodavac.
Sredstva koja je poslodavac isplatio, Zavod je obvezan vratiti poslodavcu u roku od dana 45 dana
od dana primitka zahtjeva za povrat. Dakle obaveza je na teret Zavoda, a ne na teret poslodavca.
Shodno predloženoj izmjeni, u Zakonu je neophodno izvršiti korekciju svih članova koji
propisuju obavezu poslodavca da isplati naknadu plaće u slučaju povrede na radu ili oboljenja
od profesionalne bolesti.
Članom 3. predložena je izmjena člana 81., na način da se propiše obaveza kantonalnog zavoda
osiguranja da osigura u cjelosti sredstva za ostvarivanje prava iz člana 36. Zakona. Također,
predloženo je brisanje stava 2. koji propisuje obavezu reosiguranja.
Obrazloženje za izmjenu stava 1. navedeno je u prethodnom članu. Kantonalni zavod
zdravstvenog osiguranja bi trebao da osigura sredstva za ostvarivanje prava osiguranika u
slučaju povrede na radu i oboljenja od profesionalne bolesti navedena u članu 36. Zakona jer
će se na taj način zaštititi osiguranik. Osiguranik mora biti zdravstveno zbrinut, bez obzira u
kakvoj je finansijskoj situaciji poslodavac, a zavod ukoliko smatra da ima osnova naknadu štete
može tražiti u drugom postupku, kako je već objašnjeno.
Također, podsjećamo na pitanje koja je svrha obaveznog zdravstvenog osiguranja sa aspekta
poslodavca ako on mora osim što je obavezan redovno uplaćivati doprinos za obavezno
zdravstveno osiguranje i pri tome posebno uplaćivati sredstva za ostvarivanje prava na
zdravstvenu zaštitu kod povreda na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti.
Dalje, u stavu 2. ovog člana definisano je da su pravna ili fizička lica obvezna da se reosiguraju
radi rizika iz stavka 1. ovog članka. Pravna ili fizička lica nisu u mogućnosti sprovesti navedene
odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju u FBiH iz razloga što nisu u mogućnosti kupiti
uslugu iz stava 2. člana 81. (uslugu reosiguranja).
Problem predstavlja činjenica da se na tržištu Federacije BiH ne može kupiti proizvod zvani
“reosiguranje”, za šta smo dobili potvrdu od strane društava za reosiguranje u FBiH. Riječ je o
posebnoj vrsti osiguranja koja se ostvaruje tako što osiguravajuće društvo prenosi na
reosiguravajuće društvo dio rizika koji je prethodno preuzeo u osiguranje i za uzvrat plaća
reosiguravajućem društvu premiju reosiguranja – direktno reosiguranje. Pojašnjeno nam je
kako se društvo za reosiguranje bavi preuzimanjem rizika od društava za osiguranje i posluje
isključivo sa društvima za osiguranje, ili reosiguranje. U skladu sa Zakonom o društvima za
osiguranje u privatnom osiguranju, oni ne mogu preuzimati rizike od fizičkih ili pravnih osoba,
niti je to djelatnost reosiguranja.
Rješenja susjednih država u vezi sa ovim pitanjem i Zakoni o zdravstvenom osiguranju susjednih
država ne poznaju pojam reosiguranja pravnih ili fizičkih lica.
Članom 4. utvrđeno je da ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u
„Službenim novinama Federacije BiH“.
IV – FINANSIJSKA SREDSTVA
Za provođenje ovog zakona nisu potrebna finansijska sredstva niti iz Federalnog budžeta, a niti iz
budžeta kantona.
TEKST ODREDBE ZAKONA O ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU koja se mijenja
(„Službene novine Federacije BiH”, broj: 30/97, 7/02, 70/08, 48/11 i 36/18)
Član 56.
Naknadu plaće iz člana 42. tač. 1. i 2. ovog zakona (ako su osiguranici: 1. privremeno spriječeni
za rad zbog bolesti ili povrede odnosno radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješteni u
zdravstvenu ustanovu, 2. privremeno spriječeni za rad zbog određenog liječenja ili medicinskog
ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena osiguranika) obračunava i isplaćuje
osiguraniku na teret svojih sredstava pravna ili fizička osoba za prvih 42 dana bolovanja kao i
za vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u inozemstvu na koje ga je uputila pravna ili fizička
osoba.
Član 58.
Naknadu plaće zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti obračunava i isplaćuje
iz svojih sredstava pravna, odnosno fizička osoba kod kojeg je zaposlen osiguranik, sve dok
osiguranik nije radno sposoban, odnosno do pravosnažnosti odluke nadležnog tijela o utvrđivanju
invalidnosti osiguranika, osim u slučaju stečajnog postupka kada naknadu isplaćuje kantonalni
zavod osiguranja.
Član 81.
Za povredu na radu i oboljenja od profesionalne bolesti osiguranika pravna ili fizička osoba
osigurava u cijelosti sredstva za ostvarivanje prava iz članka 36. ovog zakona.
Pravna ili fizička lica obvezna su da se reosiguraju radi rizika iz stavka 1. ovog članka.
