Novinare mlate etiketama izdajnika i metalnim šipkama! Piscima zabranjuju pjesme! Studente nalaze mrtve u kanalizacijama ili ih nazivaju kopiladima! Nesuđeni brucoši čekaju pred ambasadama i odlaze zauvijek! Moje kolege, univerzitetski profesori, i dalje ćute!
Mudro ćute! Briljantno ćute! Visokoumno ćute! Analitički ćute! Vizionarski ćute! Naučno-istraživački ćute! Objektivno ćute! Odgovorno ćute! Državotvorno ćute! Patriotski ćute! Bogougodno ćute! Ateistički ćute! Etički ćute! Dostojanstveno i uzvišeno ćute! Nedodirljivo ćute! Možda je tako i najbolje! Kada već nemaju šta reći… I ta ćutnja gromoglasno ječi, govori najviše!“
Ovo je prije nekoliko dana, nakon što su nepoznati napadači metalnim šipkama pretukli novinara Vladimira Kovačevića, napisao univerzitetski profesor Đorđe Vuković i time ponovo postavio staro pitanje: gdje su intelektualci u oskudnim vremenima?
Gromoglasna akademska tišina
Akademici se uistinu rijetko oglašavaju, ne govore o važnim pitanjima, zatvoreni su u kabinetima i ponešto od onoga što imaju da kažu govore tek pred polupraznim učionicima, a sagovornici našeg portala tvrde da je ta akademska tišina i proizvela ovakvo „rđavo vrijeme“.
– Smatram da je ta tišina ne samo naš poraz i poniženje, već i saučesnik u kolektivnoj nesreći, nevidljivi vinovnik i inspirator mnogih zala koji nas okružuju. Meni ta tišina gromoglasno ječi, zastrašujuće urla, zlokobno svjedoči. Akademska tišina daje najsnažniji ton našem stradanju, sramoti, diletantizmu, javašluku. Zbog nje nam je sve neartikulisano. I politika, i kultura, i budućnost, i prošlost, i svakodnevica – kaže za SrpskaCafe Vuković.
Vuković smatra da ta tišina ne dolazi samo iz kukavičluka, egzistencijalnog straha, klasične intelektualne mlitavosti koju neki nazivaju oprezom, objektivnošću i distancom. Akademska tišina je, kaže Vuković, lična karta, ogledalo primitivaca sa titulama, polusvijeta koji bi da suzdržanom spoljašnjošću kamuflira unutrašnju prazninu.
– Drugim riječima, ako studente koji ćutke stoje pred vama na ispitu obaramo uz komentar da ne znaju i ne razumiju ništa, šta onda reći za njihove učitelje koji se isto ponašaju pred ovako važnim, sudbonosnim društvenim ispitima. Nema opravdanja, je li tako, a što je najgore – nema popravnog – istakao je Vuković.
Možda spava(ju)
Dugogodišnja novinarka, kolumnista i savjetnca srpskog člana Predsjedništva BiH Marija Milić podsjeća da je poodavno napisala tekst pod naslovom „Psssst, tiho… spavaju intelektualci!“, u želji da skrene pažnju na taj postojeći i dobrostojeći, ali ćutljivi sloj društva, ali i u utopističkoj nadi da će se ta grupica koja, družeći se međusobno iza čvrsto zatvorenih vrata, sama sebe zove akademskom zajednicom ili intelektualcima – možda i probuditi.
– Republici Srpskoj juče su otimali Dan Republike, oni su ćutali. Srpska je bila tešku bitku pred sudom u Hagu, ćutali su. Bitka izvana potom je prešla na bitku iznutra – na protest nezadovoljnih dobili smo kontraprotest vladajućih, na tobože patriote, samoproklamovane, dobili smo tobože izdajnike. I to sve, uz pomoć medija, uključujući i javni servis – vladajuća klika podijelila je narod – kaže Milićeva.
Onda je, dodaje ona, došao slučaj Dragičević, moralno upitna konferencija za novinare, pripisivanje etiketa i živima i mrtvima, protesti u centru Banjaluke, kojekakva besmislena i upitna nadmudrivanja i laži u medijima koje kontroliše vlast, uz pomoć kupovnih kvazi-analitičara.
– Akademci i velikostručnjaci, izuzev jednog profesora na fakultetu i jednog dekana, nisu se ni počešali. I na kraju, sasvim logično, došao je napad na novinara. A napad na novinara se u svakom normalnom i civilizovanom svijetu smatra napadom na temelje društva. Napad na novinara jeste istinski napad na Republiku Srpsku i vjerovatno bi tako bio i okarakterisan, ali da se radi o napadu na novinara u mediju pod kontrolom vlasti. Bez imalo griže savjesti tvrdim da je posao akademske zajednice bio da na vrijeme ukaže na to i tvrdim da su oni reagovali, ničega nabrojanog danas ne bi bilo i niko, ni sa jedne ni sa druge strane, ne bi imao metu na čelu. Narod je dobar, ali nam elita ne valja – smatra Marija Milić.
Patriote su potisnute
U akademsku javnost se razočarao i poslanik Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Narodnoj skupštini Republike Srpske Drago Kalabić. On smatra da je u javnost uključen samo lošiji dio akademske zajednice i dodaje da je „bolji, patriotski dio u potpunosti potisnut“.
– Oni se nisu uključili u grabež za stolicama kao ovaj drugi dio koji danas i nije na fakultetima. Ovaj lošiji dio je i stvorio ovakav ambijent. A najveća žrtva je upravo obrazovna branša. Obrazovanje su upropastili upravo oni i sada to ne žele da zaustave. Njima su titule bile odskočna daska da dođu do fotelja – tvrdi Kalabić.
Poslanik SNSD-a smatra da u takvom poretku stvari lošiji ne dozvoljavaju boljima da dođu ispred njih. Kalabić smatra da ti lošiji ne znaju odgovor na pitanje zašto se survao obrazovni sistem, a upravo su oni krivi za to.
– Ako sam na nešto ogorčen, onda sam ogorčen na to. Ne izuzimam sebe iz te odgovornosti. To je velika katastrofa našeg vremena. Akademici bi morali da kažu šta njihove titule znače i da li one postoje samo zato da bi se prikupili birači od Banjaluke do Konjica. Stručno zvanje je međunarodno zvanje. Dobar fudbaler je dobar i na Balkanu i u Španiji i u Argentini, a ne samo u Vijačanima. I doktor nauka mora biti podjednako dobar u Insbruku, u Rimu i u Prijedoru. Akademsko survavanje je donijelo sve ostale nevolje – istakao je Kalabić.
Đorđe Vuković je napisao stotine kolumni u kojima je kritikovao i vlast i opoziciju, ali i kolege sa Univerziteta. Ipak, zbog toga, kako kaže, nikada nije imao problema niti je zbog oštrijih riječi trpio sankcije.
– Takozvane dobronamjerne kritike, savjete, klimanje glavom ne smatram ni neprijatnošću, ni prijetnjom. Poneku psovku pripitog i podivljalog prolaznika pripisujem nekom drugom motivu, a svjestan sam iz ličnog iskustva da će eventualna odmazda biti isporučena kasnije, najvjerovatnije u rukavicama, pod nekim drugim obrazloženjem – kaže Vuković.
Mnogo više dobija poruka podrške, komplimente, tapšanja po ramenu. Kaže da je ponosan na to, ali se ne zanosi, jer zna koliko je tanka granica između tapšanja po ramenu i udaranja po glavi, koliko malo treba onima koji gledaju u tebe da ti sutra okrenu leđa.
– Intelektualac i kukavica isključuju jedan drugog. Hrabrost nije odsustvo straha, jer odgovoran čovjek mora da zadrhti pred iskušenjem koji se nadvija nad njim i cijelim narodom. Na žalost, u ovakvom društvu, sa ovakvim stanjem duha, podjednako su opasni autoritarni režimi i isključiva svjetina. Nema laskanja, ni uzmicanja pred njima, a ćutnja nije nikakav izbor – rekao je Vuković.
Goran Dakić
srpskacafe.com
