Kolumne

Ja, komunista

To je isto kao kada vas nazovu crnja, kučka, peder ili panker: iz izopštavanja i ponižavanja izrasta ponos. I oni takođe, isto kao i mi, stoje nasuprot moći. To je naš posao, to je naša strast, to je naš čudni talenat.

Georg Seeßlen, TAZ
Izbor i prevod Miroslav Marković
Peščanik.net

Nedavno me je jedan nemački bestseler autor optužio da sam „komunista“. To je verovatno trebalo da bude uvreda, koja je trebalo da me označi ili kao kriminalnog slepca ili zaslepljenog kriminalca.

Rekao sam sebi, još kad sam bio mlad, da se neću baviti takvim stvarima. Zadovoljavao sam se time da društvene odnose, takvi kakvi su, posmatram vrlo, vrlo kritički i da se svim snagama zalažem za male i velike alternative.

Ako je komunista onaj koji ne podnosi izrabljivanje, obespravljenost, zanemarivanje i represiju nad ljudima, i ako je komunista onaj koji za to ne okrivljuje ni prirodu oko nas ni ljudsku prirodu, već konkretne odnose u kojima su profit i moć na jedan poseban, izuzetno nepravedan način raspodeljeni, onda sam stvarno komunista.

Ali naravno da reč komunista ima svoju istoriju. Kada u Nemačkoj neko nekoga tako nazove, on ga time čini direktno ili indirektno saodgovornim za istorijske zločine komunističkih partija, vlada i pokreta. Ovaj naziv je, drugim rečima, nepobitni argument posle koga je svaki razgovor završen.

Ako komunista znači pripadnost partiji koja tvrdi da je uvek u pravu, ako to znači podvrgnuti sebe jednoj velikoj ideji, koja sebe smatra naučno dokazanim pogledom na svet i ne razume šalu, ako to znači položiti svaku aktivnost u ruke državne birokratije udružene sa policijom, tajnom službom i despotskim vođom, i ako to znači da nemačka država svojim građanima, u zamenu za osnovni standard života oduzima ličnu slobodu – ne, onda radije ne bih bio komunista.

Biti komunista ima manje veze sa političkom odlukom ili intelektualnim samoizborom, a više sa etiketiranjem koje dolazi iz mejnstrima. To je već dugo s one strane velikih misaonih zdanja i društvenih modela i metoda konstrukcije disidenstva.

Ko ne veruje da je kapitalizam, bio on u svojoj sadašnjoj brutalnoj ili možda u nekoj ublaženoj formi, poslednji mogući i konačni put života ljudske i radne zajednice, on je komunista. Onaj ko ne veruje da je država poslednji mogući i konačni model reda i prava, ko državu smatra drugim najvećim zlom čovečanstva i društva, on je anarhista. Ja sam dakle, slučaj je jasan, komunistički anarhista.

Nervira me ne samo to što je već spomenuti bestseler autor prevideo moj anarhizam, već i to što mejnstrim svaku formu neslaganja tretira kao retro fenomen. A upravo je obratno: kada neko napada komuniste, on sam ne želi da ide napred, već se vraća starim idejama i praksama. I podrazumeva da je sve pre demokratskog kapitalizma bilo mnogo gore.

Zanima me šta će nastupiti kada se država i tržište kao instrumenti upravljanja pokažu prevaziđenima. Interesuje me, da se ponovo poslužim jednom komunističkom rečju, da li će ljudima jednoga dana poći za rukom da postanu subjekti sopstvene istorije. Pitam se da li uopšte ima budućnosti. Komunisti su ljudi koje zanimaju zajednička, samo-organizovana i ljudima bliska rešenja problema.

Kada bi komunista bio čovek otvoren za iznenađujuće saznanje da je Karl Marks bio u pravu, da sve ove posebne stvari – plata, cena i profit, otuđenje, ciklusi kriza, vojno-industrijski kompleks itd – na duže staze ne mogu da osiguraju opstanak čovečanstva, i da ekonomske osnove društva snose krivicu za njegovu moralnu i kulturnu katastrofu – onda bi verovatno polovina mislećih Nemaca bili komunisti, uključujući i pola redakcije Frankfurter Allgemeine Zeitunga.

Štaviše: komunizam se upravo integriše u kapitalizam. Nove veze post-demokratije i neoliberalizma poprimaju crte izokrenutog državnog socijalizma: nikakva sloboda, nigde, osim prilikom kupovine i/ili propasti. Ekonomija i država u post-demokratskom neoliberalizmu poseduju apsolutnu moć. Postalo je nemoguće misliti van njih ili makar kroz njih.

Šta će nam uopšte reč „komunista“, dok se u zadivljujućoj konvergenciji zbližavaju maoističko-komunistički državni kapitalizam, Merkelin ekspanzivni nacional-kapitalizam i besprekorni post-komunistički putinizam? U globalnom cirkusu slika i ideja, „komunista“ tu nije u dobrom društvu.

O zamci koju liberalni konzervativci rado postavljaju kada se obračunavaju sa disidentima, ne želim da govorim. Kritika je dozvoljena samo onom ko ima spreman alternativni model, a ko ima takav model, e, on je komunista i mora da ćuti. Da li sam ja onda komunista? Verovatno nam je potreban drugi pojam.

Ovakve optužbe su, s druge strane, i izraz zle namere. To je isto kao kada vas nazovu crnja, kučka, peder ili panker: iz izopštavanja i ponižavanja izrasta ponos. I oni takođe, isto kao i mi, stoje nasuprot moći. To je naš posao, to je naša strast, to je naš čudni talenat.

Onaj koga u Nemačkoj vređaju kao komunistu, u nekoj „komunističkoj državi“ bi bio žigosan kao „buržoaski individualac“, „dekadent“ ili „kontrarevolucionar“. Čitava stvar se dakle ne svodi na to da li je neko komunista u istorijskom, ideološkom ili diskurzivnom smislu, već na to da treba biti ponosan kada vas mejnstrim tako nazove.

Georg Seeßlen, TAZ, 14.03.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 17.03.2012.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close