Ahmed Sudi Bošnjak zaslužuje veću naučnu pažnju u iranističkim i turkološkim krugovima

Tradicija bavljenja perzijskim jezikom i književnošću na prostoru Osmanskog carstva iznjedrila je znatan broj prevodilaca, komentatora, istraživača, autora širokog opsega djela i književnika koji su pisali po uzoru na perzijske klasike. U toj bogatoj tradiciji, bez ikakve sumnje, veoma značajno mjesto pripada Ahmedu Sudiju Bošnjaku[1], na što je u ranijim istraživanjima ukazano u više navrata. Sljedstveno tome, ne postoji nijedan obuhvatniji pregled te tradicije u kojem nije istaknuta značajna uloga Ahmeda Sudija u razumijevanju klasičnih perzijskih tekstova.

Tako ga Safvet-beg Bašagić ponosno naziva najpopularnijim Bošnjakom među turskim piscima, ali i najboljim i najvećim komentatorom perzijskih klasika, koji je u toj struci stekao stepen takav da mu nema premca u turskoj literaturi svih vijekova. (Bašagić 2007:115) Džemal Ćehajić smatra Sudija jednim od najvećih poznavalaca perzijske književnosti jer je svojim komentarima doprinio boljem razumijevanju ovih tekstova, čime je dao svoj doprinos i osmanskoj nauci i književnosti. (Ćehajić 1980: 105), dok Hamid Algar ide i jedan korak dalje, tvrdeći da je Sudi vjerovatno najprominentniji među svim osmanskim perzijanistima (Algar 2003). Očito je da je posrijedi vanredno vrijedan autor s ovih prostora koji zaslužuje veću naučnu pažnju u iranističkim i turkološkim krugovima.

Ahmed Sudi Bošnjak ostavio je širok opus djela iza sebe, uglavnom iz perzijskog jezika i književnosti te arapske gramatike, i to su ustvari bile dvije oblasti koje su Sudija prvenstveno zanimale. Pripisuju mu se i neka djela izvan ovih naučnih oblasti, ali se ne može pouzdano potvrditi da je ta djela Sudi i napisao. Ipak, ovaj autor u minulim stoljećima poznat je u svijetu prvenstveno po svojim komentarima triju klasičnih tekstova iz perzijske književnosti iz pera dvojice glasovitih autora iz grada Širaza: Sa’dijevihĐulistana i Bustana, te HafizovogDivana.

Ova tri Sudijeva djela predstavljaju najbolje primljene i najviše čitane komentare među brojnim komentarima spomenutih tekstova na prostoru Osmanskog carstva. O njihovoj dobroj recepciji svjedoči i činjenica da su sva tri prevedena na perzijski jezik u XX stoljeću, te da su dobro poznati i u iranskoj naučnoj i stručnoj javnosti. Među njima je najveću pažnju izazvao komentar Hafizovog Divana, koji je u XIX stoljeću prevođen i u zapadnoj Evropi. Tako je u Brockhausovo leipziško izdanje Hafizovog Divana na njemačkom jeziku (1854-1856) uključen Sudijev komentar prvih 80 gazela, a o Sudijevoj metodologiji na engleskom jeziku pisao je W. H. Lowe u studiji Twelwe Odes of Hahiz done literally into English together with the corresponding portino of the Turkish Commentary of Sudi, for the first time translated, objavljenoj u Cambridgeu 1877. godine. (prema: Browne 1997: III: 299)

Sudijev komentatorski opus najveću pažnju izazvao je na području Osmanskog carstva, tj. među recipijentima koji su obavezno znali osmanski turski jezik. Posebna odlika tog opusa na spomenutom području ogleda se u tome da Sudijevi komentari nisu tretirani isključivo kao interpretativni izvori koji omogućavaju lakše razumijevanje tekstova remek-djela klasične perzijske književnosti, nego su u isto vrijeme imali ulogu udžbenika perzijskog jezika.

S druge strane, klasični perzijski tekstovi već stoljećima imaju internacionalni karakter i prisutni su na geografskom prostoru od Indijskog potkontinenta na istoku do zapadnih granica Osmanskog carstva; stoga su i komentari tih tekstova nastajali u trima različitim geografskim i kulturalnim podnebljima – na perzijskom govornom području, u Osmanskom carstvu i na Indijskom potkontinentu.

Uzimajući u obzir geografsku razuđenost prostora na kojem su ti tekstovi čitani i izučavani, Sudijeve smo komentare analizirali i vrijednosno situirali u okviru komentatorske tradicije u osmanskim znanstvenim i književnim krugovima. Na takav korak odlučili smo se i smatramo bitnim to naglasiti prije svega zato što je tradicija komentiranja djela klasične perzijske književnosti u sva tri navedena podneblja, na tri različita govorna područja, obilježena različitim kulturološkim, jezičkim i književno-estetskim odlikama. Osim toga, komentari iz različitih kulturalnih podneblja nisu pisani s identičnim pobudama: negdje su oni nastali isključivo kao komentari djela, a negdje su upotrebljavani i kao udžbenici stranog jezika. Komentari pisani u različitim geografsko-kulturalnim podnebljima obraćali su se različitim vrstama recipijenata, te su se stoga i konceptualno i metodološki u znatnoj mjeri međusobno razlikovali. Na kraju, ali jednako bitno, rukopisni izvori na osnovu kojih su pisani komentari unutar jednog od navedenih podneblja nerijetko su se razlikovali od rukopisnih izvora što su ih na raspolaganju imali komentatori koji su djelovali na druga dva podneblja; zbog toga bi njihovo poređenje, vrednovanje i situiranje u okviru jedne, zajedničke komentatorske tradicije predstavljalo istraživački postupak s krajnje upitnom metodološkom utemeljenošću.

Zbog svih navedenih razloga, metodološki najprimjerenijim postupkom smatrali smo to da Sudijeve komentare posmatramo u okviru tradicije komentiranja perzijskih klasika u Osmanskom carstvu, te da u tom svjetlu ukažemo na njihove prednosti i nedostatke u odnosu na ranije nastale komentare djela klasične perzijske književnosti u osmanskim znanstvenim i književnim krugovima.

Nakon XV stoljeća i pojave Abdurrahmana Džamija, u historiji perzijske književnosti otpočelo je razdobljedekadencije (enhetāt). Ona će ostvariti snažan utjecaj i na književno stvaralaštvo na perzijskom jeziku izvan perzijskog govornog područja, između ostalog i u osmanskoj Turskoj. Taj utjecaj ogledao se u tome da je već u Sudijevo vrijeme (XVI stoljeće) u književnim krugovima u osmanskoj Turskoj bila primjetna tendencija ka smanjenju opsega autorskog rada, s jedne, i pospješivanju istraživačkog rada s druge strane, prije svega na planu pisanja komentara (šarh). (Riyāhī 1369: 127) Drugim riječima, originalno stvaralaštvo ustupilo je svoje mjesto izučavanju, predstavljanju i vrednovanju ranije napisanih djela. Stoga nije neobično da se i Ahmed Sudi Bošnjak odlučio upravo za pisanje ove vrste djela.

U Sudijevom vremenu perzijski jezik važio je za jezik dvorske elite i intelektualnih krugova; premda u tom razdoblju na teritoriji Osmanskog carstva nije napisano nijedno vrhunsko književno djelo na perzijskom jeziku, na tom su području nastala neka vrlo značajna djela istraživačkog karaktera, čija je prvenstvena svrha bila olakšavanje razumijevanja pojedinih remek-djela klasične perzijske književnosti. (Modarresī 1384: 82) Štaviše, sami komentari često nisu zadovoljavali potrebe šireg kruga čitatelja, što potvrđuju mnoge glose zapisane na njima. (Hoca 1980: 9)

Komentari perzijskih djela u Osmanskom carstvu mogu se općenito podijeliti na filološke i sufijske, a Sudijevi komentari prema toj podjeli spadaju u prvu skupinu. Pisanjem filoloških komentara autori su prvenstveno imali za cilj približiti značenje tih tekstova čitaocima koji su živjeli u njihovom vremenu. Veliki broj napisanih komentara, kako književnih tako i naučnih djela iz različitih oblasti, ukazuje na to da su se znanstvenici iz Sudijeva vremena suočavali s iznimno bogatim i kompleksnim naslijeđem čije je pravilno razumijevanje za njihove savremenike i kasnije generacije bilo praćeno brojnim teškoćama i preprekama (Dīnparast 1392: 94). Uvidom u značajnije filološke komentare klasičnih djela, posebno poetske, može se zaključiti da su oni bili usredsređeni na pet osnovnih nivoa teksta komentiranog djela, a to su ortografski, gramatički, stilistički, kulturnohistorijski i konačno semantički. (Okatan 2013: 219) Stoga će i Sudijevi komentari u ovoj studiji biti podvrgnuti manje-više analizi na spomenutih pet nivoa.

U XX stoljeću započeo je proces znanstvenog valoriziranja tih komentara, kad nastaju pregledni radovi i šire studije o pojedinim komentarima ili nekim njihovim aspektima, iako su mnoga pitanja još uvijek ostala bez odgovora. U tom smislu, i komentatorski opus Ahmeda Sudija Bošnjaka nedvojbeno zaslužuje da bude objektivno i sveobuhvatno vrednovan. Cilj ove knjige jeste ponuditi cjelovitu sliku o Sudijevim najpoznatijim i najčešće citiranim komentarima triju perzijskih klasičnih tekstova: Sa’dijevog Đulistana iBustana, te Hafizovog Divana.

Piše: Munir Drkić

Bilješke:

[1] Pod riječju „Bošnjak“ podrazumijeva se Sudijevo porijeklo s prostora Bosne, a ne njegova etnička pripadnost, budući da u XVI stoljeću etničke odrednice nisu postojale u njihovom današnjem smislu.

Dialogos.ba