Abrahamova djeca – Tajna Ivana Pavla II.

Kardinal Stanislaw Dziwisz imao je zadatak spaliti zapise nakon smrti pape koji će uskoro biti proglašen svetim. Taj dnevnik je upravo objavljen u Poljskoj. Za Nedjeljni ga je analizirao naš dopisnik iz Vatikana Inoslav Bešker.

(Autor: Inoslav Bešker)

Možda će se doimati nepriličnim, ali otvoreno je pitanje je li bilješke Karola Wojtyle – biskupa, kardinala, pape – trebalo sačuvati i objaviti ili spaliti, kako je on zahtijevao?

Mogu razumjeti kardinala Dziwisza, koga sam upoznao kao dobrodušnu i susretljivu osobu, kad je smatrao da bi bilo strašno to spaliti. Ipak, meditacije unesene u dnevnik kao bilješke samo su embriji nekih kasnijih dovršenih, zaokruženih misli, pa i tekstova. Kao i embriji, neke od tih bilježaka nikada se ne razviju do samostalna života. Kao i embriji, neke od njih se razviju, narastu, popune, poprime skladne oblike u kojim je praktički nemoguće razabrati onaj prvotni zametak.

Način slušanja

U desetljećima u kojima sam kao novinar pratio djelovanje bl. Ivana Pavla II. uvjerio sam se mnogoput u njegovu, možda i urođenu, sklonost dijalektici u smislu sagledanja “za” i “protiv”, iz kojega je antitetičkog odnosa onda gradio sintezu u skladu s vjerskom dogmom (ta je dijalektika bila nazočna još u Tome Aquinskoga, nije za nju trebalo čekati Hegela kad je riječ o “posljednjim stvarima”).

Prvi put me time zapanjio kad sam ga slušao u Lublinu, na Katoličkom sveučilištu, gdje to nije bio Papa iz javnih nagovora, nego profesor Wojtyla, gospodar akademskog diskursa. Mnogo puta sam ga čuo kako govori ex abrupto, bez bilješke, i tu je redovito znao uzimati u obzir i ono što nije bilo na tragu njegovih vjerovanja.

U ono nekoliko kratkih prilika kada smo razgovarali uvijek me fascinirao njegov način slušanja: nije odmah odgovarao, šutke je vagao što je čuo, pa se meni brzopletome uvijek činilo da me nije razumio ili da sam izvalio glupost, a tek zatim bi odgovarao rečenicom koja je bila već posve strukturirana, kao da je diktira.

Shematski odgovori

Ove bilješke nude drukčijeg Wojtylu. Čini se kao da je to čovjek fiksiranih, gotovih duhovnih recepata, s jednostavnim, takoreći shematskim odgovorima na krajnja pitanja.

Ne. To su bili tek zameci, klice, kojih ćemo plodove kasnije naći u enciklikama (tekstovima koji su prolazili više raznih čitanja, uključujući i teološku kritiku tadašnjeg kardinala Ratzingera).

Bilješke su možda važne za onoga tko hoće proučavati put kojim je Karol Wojtyla dolazio do svojih zaokruženih stavova – ali one još nisu to. One su tek jednoručna klavirska skica nečega što će kasnije biti orkestrirana simfonijska pjesma.

Jedan od citata uistinu tipičnih za taj proces je onaj gdje razlaže: “Jedno je nepostojanje sjedinjenja u istini i ljubavi, kojem je uzrok neka slabost ili propust, a nešto posve drugo je odbacivanje Boga – zato što smeta npr. našoj vlastitoj gordosti.”

Na drugom mjestu je zapisao: “A Krist kaže: ‘tko ne uzvjeruje, osudit će se’”.

Bl. Ivan Pavao II. bio je prvi papa koji je sustavno govorio o etičkom sustavu nevjerujućih. Ovaj citat proturječi njegovim istupima, poput božićnoga 2002., kada je izrijekom pozvao “da se uključe u izgradnju mira” vjernike sviju vjera i “ljude dobre volje”, što je vatikanska formula za ateiste i agnostike kada žele zaobići uobičajene apriorne osude nevjerujućih.

Iz citata iz dnevnika bi se dalo zaključiti da nije bio kadar pojmiti nevjerovanje u Boga, nego da ga je otpisao kao odbacivanje Boga, npr. zato što smeta gordosti.

Kao da nije mogao pojmiti da netko Boga ne odbacuje kao istinu, nego da naprosto ne vjeruje – nema razloga vjerovati – da je to Biće samo po sebi istinito utoliko što ne vjeruje da je postojeće. Naprosto, posrijedi je problem istine, koji je – oprostite mi ponavljanje – ključno pitanje i novinarske etike. U praksi se – kao što je poznato još od antičkih vremena – suočavamo prvenstveno s dvama tipovima istine: logičkom i ontološkom.

Religijska istina

I bez pomnijeg raščlanjivanja čini se jasnim da ontološka istina ne može biti neutralna, da ona ovisi o tome što netko percipira kao bit, pa i neovisno o onome što mu je bitno. Uzmimo kao krajnji, i utoliko bjelodan primjer, objavljenu Istinu, tipičnu ne samo za katoličko kršćanstvo, nego za sve religije (ali i za parareligijski ustrojene ideologije, kakve su dominirale dijelom povijesti Zapada u 20. stoljeću).

Religijska istina, koja se nadaje kao Istina (jedina, apsolutna), samom svojom prirodom nije činjenična istina naprosto zato što se vjera – pisao je Urs von Balthasar pozivajući se na Augustina – temelji na želji (i to je, smatram, precizniji pojam nego nada). Posrijedi je subjektivni fenomen, koji ima svoje objektivne projekcije. Posrijedi je želja koja proizvodi svijest, a ta svijest logično proizvodi (i) povijest.

Tko je odlučio da ne samo živi svoju vjeru nego i da njome prožme svako svoje djelovanje, dakako i ono profesionalno, ne može zanemariti da Isus kaže izrijekom: “Ja sam i Put i Istina i Život”. Ako je Bog apsolut, dakle i apsolutno Dobro i apsolutna Istina, za onoga koji u Nj vjeruje ne može biti etike koja ne bi proizlazila iz tog Dobra, a kamoli koja bi s Njime bila u neskladu ili Ga nijekala; ne može biti istine koja ne bi proizlazila iz te objavljene Istine, a kamoli koja bi s Njome bila u neskladu ili Je nijekala. I to je istina o kojoj (i u svojim bilješkama) Karol Wojtyla piše, po samorazumijevanju.

Tom se istinom bavi pokojni Papa, a ne istinom tko je prvi pucao u meso u Kijevu – iako je i te kako znao baratati i takvom logičkom istinom. Čuli smo to i na Hipodromu u Zagrebu.

Pali anđeo

Bilježi bl. Ivan Pavao II.: “Svjedočanstvo / Testimonio superiore [Najviše svjedočanstvo] – svjedočanstvo samoga Krista, svjedočanstvo Riječi koja je došla na svijet ali je Njegovi nisu primili: velika drama ljudske povijesti. Prihvatiti, a ne odbaciti svjedočanstvo Riječi. Tu se radi o Istini da je Bog istinit, da je Bog Istina.

Na tom središnjem mjestu misija Crkve nailazi na neprijateljsku klimu: – skepticizam – nihilizam – ide se u potragu za istinom, ali tako da je se ne pronađe – sekularizacija u sebi nosi različite oblike relativizma – prihvaća se religija, ali se ne govori o religijskoj istini – cijela klima je oblikovana ‘masovnim medijima’. Rezultat: nema sigurnosti, postoje stavovi.”

“Struktura odbacivanja usko je povezana sa strukturom savjesti (quod non ex fide, peccatum est [što sve nije iz uvjerenja, grijeh je]: problem dobre i zle vjere (bonae et malae fide). Pali anđeo je zle vjere, mrzi Boga, iako zna da je On sama dobrota i ne želi mu služiti iako zna da bi mu služiti trebao.”

I na drugom mjestu: “Bog sam kao Dobro nalazi se – ako se tako može reći – izvan svake potrebe. On je Apsolut, odnosno sama dobrota, a uz to sama hvala. Nije mu potrebno nijedno biće, nije mu potreban čovjek da u tu svrhu doda nešto Njegovoj božanskoj savršenosti, sreći i hvali. I zato Božja ‘filantropija’, ljubav prema čovjeku i svim bićima – stoji izvan svih potreba ili koristi – uvodi nas u stvarni poredak dobra.

I ona sama taj poredak uspostavlja i za nj jamči. Prepušten dimenziji svijeta gdje se dobro vrednuje mjerom potreba, koristi ili iskoristivosti – ta je interpretacija uostalom glavni nacrt materijalističke aksiologije – čovjek bi bio osuđen na gotovo beznadnu težnju za ‘bonum in se’. A time bi bio osuđen i na gušenje najdublje potrebe koja u njegovoj duši živi, potrebe: za bezinteresnim dobrom i bezinteresnom potrebom za dobrom.”

Kada meditira iz aspekta svoje religijske, ontološke istine, doima se da Ivan Pavao II. nije kadar shvatiti da i osoba bez vjere može činiti dobro, može željeti dobro i prezirati zlo, bez ikakva svog interesa, da je takva ljubav (u smislu: caritas) nazočna i izvan religijskog obzora, da težnja za bonum in se, za bezinteresnim dobrom ne mora biti rezultat vjere, nego samo refleksom takva caritasa u kojemu druge ljude vidimo kao braću, ako ni po čemu inome, a ono po težnjama i strahovima. Drugi Wojtylini spisi pokazuju da je i to uzimao u obzir – inače ne bi utemeljio mirovne molitvene susrete u Assisiju, niti bi apelirao na mirovne težnje “ljudi dobre volje”.

Znamo da je Karol Wojtyla bio (i) mistik. Ono što je u tom kontekstu shvatljivo kao neki nivo transcendiranja, izvan tog konteksta, bačeno na papir, doima se sličnim praznovjerju; tako kada kaže da je sadašnji kardinal Marian Jaworski izgubio ruku i tom žrtvom platio Wojtylin kardinalski purpur, a da je pokojni kardinal Andrzej Deskur apopleksijom i paralizom platio njegov pontifikat. Ne čini se pravda autoru ako se ne upozori na taj kontekst, koji prosječan čitatelj ne mora a priori imati u primisli.

Dobro je upozoriti i na potrebu Karola Wojtyle da na jednu stranu vage baci suvremenu “apsolutizaciju spolnosti“, a na drugu stranu, “nasuprot tome”, čistoću, tj. čednost (što znači biti kao čedo), tezu da nismo svoji (kako kaže sv. Pavao apostol, jer smo tijelo dobili od Boga, te nismo njegovi gospodari.

Dobri Wojtyla

Dobri Wojtyla je uvjeren: “Svećenički celibat je natprirodna tajna (usp. Kristove riječi: Ne shvaćaju toga svi), ali i dar od Boga, karizma (nadnaravni dar) da se ‘nepodijeljenim srcem’ posveti stvarima Kraljevstva. Taj dar se ostvaruje u konkretnom čovjeku mimo sve njegove slabosti.”

Praksa je pokazala da nije uvijek tako; da i svećenik i kršćanin laik mogu imati drukčiji prioritet; da je zanemarivanje tih drukčijih prioriteta ponegdje prouzročilo zataškavanje zločina jer su bili vezani uza spolnost (makar izopačenu, kao u pedofiliji koja je spolno nasilje). I tu smo, zapravo, na području želje, a ne na području nepristrane analize u kojoj se rabi logički pojam istine, onaj koji je baš sv. Toma Aquinski u ogledu „O istini“ (De veritate) definirao ovako: “Veritas est adaequatio rei et intellectus” (istina je podudarnost stvari s razumom).

Naravno, i u pobožnoj želji koju u toj bilješci bl. Ivan Pavao II. bilježi kao neprijepornu istinu ogleda se svetost, onako kako je tumači kršćanska vjera: kao vrlinu na koju smo svi pozvani.

S te strane ne treba se čuditi kada se u vjerskim glasilima pročita da su ove bilješke bile važne u procesu istraživanja eventualne svetosti Ivana Pavla II. (taj proces je u međuvremenu stigao kraju, Katolička crkva imat će sv. Ivana Pavla II. još ove godine). Nisam siguran da one pridonose vrednovanju višeslojnog djela Ivana Pavla II., koji je više od četvrt stoljeća dominirao religijskom scenom u svijetu i koji je ostavio pečat na suvremenicima.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)