Poznati ruski povjesničar i publicist Andrei Fursov je skrenuo pozornost na opći trend preseljenja globalnih proizvodnih aktivnosti prema Kini i Indiji. Kina je već prva zemlja svijeta po bruto domaćem proizvodu, a Indija može postati druga ekonomska sila, odmah nakon Kine, do sredine ovog stoljeća. Situacija se u odnosu na sredinu prošlog stoljeća dramatično promijenila.
Prema nekim prognozama, indijski udio u svjetskom gospodarstvu bit će do 2030. godine biti najmanje 10%, približno isti Afrike i Bliskog istoka zajedno.
Afrika je postala područje geopolitičke konkurencije između Indije i Kine. U tom “području razvoja” je sve više mlade aktivne populacije, “baruta” za sve vrste revolucija. Kao što tvrdi sociolog i politolog Jack Goldstone, čim udio mladih u općoj populaciji pređe 25%, započinju ozbiljni društveni nemiri.
Andrei Fursov vjeruje da će u budućnosti ozbiljni politički potresi pogoditi Afriku, ali i zemlje južne Europe, gdje postoji velika mogućnost sukoba Arapa i Afrikanca protiv preostalog lokalnog autohtonog stanovništva.
U Aziji nastaje vrlo ozbiljna situacija zbog mlade nezaposlene populacije i očita je sustavna migracija stanovništva ove svjetske regije u zapadne “zemlje blagostanja”.
Ruski povjesničar sugerira da se Ruska Federacija pripremi za borbu za očuvanje njezinih resursa, da educira mlađu generaciju da ne budu potrošači, nego da razvijaju obrambenu svijest.
Bez obzira na razna tumačenja i nove ideologije, koje tvrde da to nisu, povijest nas uči da samo moralni, dobro organizirani i dobro opremljeni narodi mogu braniti svoje kolektivne interese.
Amerikanci se već dugo žele dokopati bogatstva Sibira, koje im treba jer troše oko 40% ukupnog svjetskog proizvoda.
Kina ulaže u naftne regije Azije, Afrike i Južne Amerike, uključujući i zemlje središnje Azije.
Međutim, uz borbu za energetske resurse postoji i problem nedostatka vode i hrane. Dakle, uz povećanje svjetske populacije i borbe za bilo koji prirodni resurs, planeta je osuđena na pogoršanje situacije. Rusija, kao i uvijek, ima partnere koji će s njom komunicirati samo dok je jaka.
Ideološko i ekonomsko zbližavanje sa zapadnim zemljama, posebno prvo, dovelo je do raspada Sovjetskog Saveza i to povijesno iskustvo treba uzeti u obzir, ne samo Rusija, nego i brojne druge zemlje. Ideološka slabost, naivnost i gospodarska konkurencija u tom “partnerstvu” su bili ključni za raspad Sovjetskog Saveza, kojeg je trebalo podijeliti na zone regionalnog utjecaja.
Ovaj plan bi se u Ruskoj Federaciji, sa slabim državnim obrazovanjem, još žešće provodio. Ali neki ljudi, čak i u uvjetima unutarnje ekonomske i vanjske vojne i političke krize u Ukrajini, Siriji, Iraku, Libiji, Afganistanu, još uvijek ne mogu shvatiti da nema povratka na “stari put”.
Kriza potiče na aktivnost inozemnih aktera i njihove “pete kolone” u Rusiji.
“Partneri” će pokušavati poraziti Rusiju, nakon čega, ako dođe do unutarnje slabosti države, teritorij ponovno može biti podijeljen među najaktivnijima u tom procesu. Lokalno stanovništvo će postupno biti preodgojeno i likvidirano, možda ne u fizičkom smislu, ali ništa neće ostati od ruskog naroda kakvog poznajemo.
Rusija bi trebala izgledati kao današnja Ukrajina ili baltičke zemlje, čak i Hrvatska, koja obiluje bogatstvima, prije svega vodom, a da nitko ne vodi brigu o budućnosti naroda i ove zemlje.
U ovom projektu je populacija suvišna. Potrebni su samo resursi. Zbog toga će globalistička elita biti još žešća. Liberalizam, kao ideologija, potpuno zadovoljava zahtjeve ove zadaće.
Valja napomenuti da se mogući kulturološki, povijesni i etnički saveznik Rusije – Europa, nepovratno kreće ka samoubojstvu. Globalistička elita se s najvećim otporom suočava s “konzervativnom” i “nazadnom” istočnom Europom. Ali su iste te zemlje potpuno ovisne o vanjskom utjecaju. Ukrajina i Poljska su dobile ulogu antiruskog bedema, kao i postsovjetske baltičke države. Njih su stvarni kreatori politike Zapada pretvorili u agresivne antiruske projekte.
Europska unija, koja se proširila zbog kolapsa Sovjetskog Saveza, prisvojila je sebi cjelokupnu postsovjetsku zonu ruskog utjecaja. Čak je i Kazahstan donio odluku o prelasku na latinično pismo, što još uvijek ne znači promjenu političkog kursa Astane. Postoje pokušaji podmićivanja sitnim ustupcima Bjelorusije i Armenije, čak i Azerbejdžana, ali za sada s nikakvim ili neznatnim učinkom.
Rusija je na razini nacionalne svijesti “opkoljena tvrđava“, ali koju “transnacionalni kapital” koristi kao ekonomskog donatora. Teško je kombinirati ove dvije stvari. To su glavna proturječja koja ograničavaju nadgradnju Rusije kao nacionalne države. Ovo jest deklarirani cilj ruskih vlasti i pokrenuti su brojni projekti koji bi trebali doprinijeti ostvarenju tog cilja. Osim ovi napori bi mogli pomoći drugim zemljama u vraćanju izgubljenog suvereniteta i izgradnji svjetskog poretka na zdravim temeljima. U tom svijetu granice neće postati zidovi, kako nas plaše, ali se neće gaziti suvereniteti naroda u njihovim nacionalnim državama, što se sada čini pod raznim izgovorima.
Trenutno postoje sile koje su zainteresirane za potkopavanje stabilnosti Ruske Federacije kroz Ukrajinu, ali i ekonomskim i informacijskim polugama utjecaja. U međuvremenu, “južna plima” postupno raste, ali će ona Europu pogoditi puno teže nego Rusiju.
Vrijeme je da shvatimo da je “staro doba” odavno nestalo. “Održivi razvoj” se nakon raspada Sovjetskog Saveza pretvorio u opstanak najjačih. Sposobnih, inteligentnih i strpljivih. Pripremljenih i dobro organiziranih. Jesmo li mi išta od svega toga?
