Kultura

Abdullah ÖCALAN Oslobođenje života: ženska revolucija

Historija gubitka slobode je ujedno historija toga kako su žene izgubile svoju poziciju i nestale iz historije. Ta je historija zapravo historija dominantnog muškarca, kako sa svim svojim bogovima i slugama, vladarima i podređenim, stiče moć

 

 

Tekst pred vama prva su poglavlja brošure pripremljena od strane Internacionalne Inicijative, koju na naš jezik prevodi Minel ABAZ. Ove brošure su pripremljene od različitih knjiga napisanih od strane Abdullaha Öcalana kako bi ukratko ocrtale njegova mišljena na različite teme.

Prije njegove otmice i zatvaranja 1999. godine, na temelju njegovih govora o spolu i rodu objavljeno je par knjiga, među kojima i Nasıl Yaşamalı (Kako živjeti?) u tri toma. Knjige intervjua s njim, Erkeği öldürmek (Ubijanje mužjaka) je postala dobro poznata među Kurdima. Öcalan je skovao nekoliko slogana kao što su “Zemlja ne može biti slobodna dok žene nisu slobodne”, redefinirijaći tako nacionalno oslobođenje prvenstveno i najvažnije kao oslobođenje žena. U zatvorskim spisima, ženskog oslobođenja se dotiče na par mjesta kao dijela njegovih rasprava o historiji, savremenom društvu i političkom aktivizmu. Ova brošura je sastavljena iz izvoda na ovu temu iz njegovih knjiga, naročito njegovih najnovijih, još neprevedenih radova.

Praksa koju je promatrao u socijalističkim zemljama i njegovi vlastiti teorijski napori i praktičan rad od 1970-ih godina su doveli Öcalana do zaključka da je porobljavanje žena bilo početak svih drugih oblika porobljavanja. Ovo, on zaključuje, nije zato jer je žena biološki različita od muškarca, već zato što je ona osnivačica i vođa neolitskih matrijarhalnih sistema.

Abdullah Öcalan nije samo teoretičar: on je lider pokreta koji teži ne samo oslobođenju kurdskog naroda, već i koji traži odgovore na pitanje kako živjeti smisleno. Zbog toga njegovo pisanje ima toliki utjecaj na živote mnogih.

Bio je zabrinut pitanjem ženskog oslobođenja cijelog svog života, a naročito tokom borbe. Snažno je ohrabrivao žene u pokretu da vode borbu protiv muške dominacije, pružajući inspiraciju kroz svoju kritiku patrijarhata. Ovaj pristup pridonio je velikom razvoju.

Godinama je govorio ne samo o važnosti prevazilaženja konstruisanih uloga za žene i muškarce: poticao je i uspostavljanje ženskih pokreta i institucija kako bi žene mogle preispitivati i preoblikovati sebe, svoje živote, muškarce i društvo. Stoga, ruku pod ruku s kurdskom borbom za oslobođenje, narasla je u Kurdistanu netipično jaka participacija žena u svim sferama života.

Zapravo, izvanredna dinamika i vitalnost ženskog pokreta u Kurdistanu često iznenađuje posmatrača koji to ne očekuje u području svijeta koji se smatra prilično patrijarhalnim.

Tako se došlo na ideju o posebnoj brošuri na pitanje ženske slobode.

*

Predgovor

Pitanje ženske slobode interesovalo me tokom cijelog života. Dok sam isprva gledao na porobljavanje žena na Bliskom Istoku i generalno kao rezultat feudalne zaostalosti, nakon mnogo godina revolucionarne prakse i istraživanja došao sam do zaključka da je problem ide mnogo dublje. 5000 godina duga historija civilizacije je zapravo historija porobljavanja žene. Stoga, sloboda žena biće ostvarena samo borbom protiv temelja ovog vladajućeg sistema.

Analiza mejnstrim civilizacije s obzirom na pitanje slobode će jasno pokazati da je civilizacija pritisnuta sve većim ropstvom. Ova “mejnstrim” civilizacija je civilizacija nastala iz, i pod utjecajem od Sumera do Akada, od Babilona do Asirije, od Perzije do Grčke, Rima, Bizanta, Evrope i na kraju SAD-a. Kroz dugu historiju ove civilizacije, ropstvo je održavano na tri nivoa:

Prvo, postoji konstrukcija ideološkog ropstva (očigledno, ali razumljivo, strah i dominanti bogovi su konstruisani iz mitologija); sljedeća je upotreba sile; i na kraju, prisvajanje ekonomije.

Ovu troslojnu povezanost društva odlično ilustriraju zigurati, hramovi uspostavljeni od strane sumerske svećeničke države. Gornji nivoi zigurata postavljeni su kao bog koji kontroliše um.

Srednji spratovi su političko i administrativno središte svećenika. Konačno, na dnu su obrtnici i poljoprivredni radnici koji su prisiljeni raditi u svim vrstama proizvodnje. U osnovi, ovaj model je do danas nepromijenjen. Dakle, analiza zigurata je zapravo analiza kontinuiranog civilizacijskog sistema koji će nam omogućiti analizu svjetskog kapitalističkog sistema u smislu njegove prave osnove. Kontinuirani, akumulativni razvoj kapitala i moći samo je jedna strana medalje. Druga strana je užasno ropstvo, glad, siromaštvo i prisila u društvo nalik stadu.

Bez lišavanja društva njegove slobode i osiguravajući da ono može biti vođeno kao stado, centralna civilizacija ne može održati ili sačuvati sebe, zbog prirode sistema prema kojem funkcionira. Ovo se postiže stvaranjem još više kapitala i instrumenata moći, uzrokujući sve veće siromaštvo i mentalitet stada. Razlog zašto je pitanje slobode ključno pitanje u svakom dobu, leži u prirodi samog sistema.

Historija gubitka slobode je ujedno historija toga kako su žene izgubile svoju poziciju i nestale iz historije. Ta je historija zapravo historija dominantnog muškarca, kako sa svim svojim bogovima i slugama, vladarima i podređenim, ekonomskom naukom i umjetnošću, stiče moć. Ženino propadanje i gubitak je stoga propadanje cijelog društva, s posljedičnim seksističkim društvom. Seksistički muškarac je uporan u izgradnji njegove društvene dominacije nad ženom toliko da on svaki ugovor s njom pretvori u show dominacije.

Dubina ženskog porobljavanja i namjerno prikrivanje ove činjenice je usko povezano s porastom hijerarhijske i etatističke moći u društvu. Kako su žene navikle na ropstvo, hijerarhije (od grčke riječi ἱεραρχία ili hierarkhia, “vladavina visokog sveštenstva”) su uspostavljene: put do porobljavanja drugih dijelova društva popločan je.

Porobljavanje muškaraca dolazi nakon porobljavanja žena. Rodno porobljavanje je na neki način drugačije od klasnog i nacionalnog porobljavanja. Njegova legitimacija (rodnog porobljavanja, prim.prev.) se postiže rafiniranom i snažnom represijom kombininarom s lažima koje igraju na emocije.

Biološka razlika žene se koristi kao opravdanje za njeno porobljavanje. Sve što žena radi se uzima zdravo za gotovo i naziva bezvrijednim “ženskim radom”. Za njeno prisustvo u javnoj sferi se tvrdi da je zabranjeno religijom, moralno sramotno; a vrhunac predstavlja njeno isključenje iz svih važnih društvenih aktivnosti. Budući da su dominantne snage političke, društvene i ekonomske aktivnosti u rukama muškaraca, slabost žena postaje još više institucionalizirana. Ideja “slabog spola” postaje čak zajedničko uvjerenje.

U stvari, društvo tretira ženu ne samo kao biološki odvojen sex (spol) već skoro kao odvojenu rasu, naciju ili klasu – najpotlačeniju rasu, naciju ili klasu: nijedna rasa, klasa ili nacija nije podvrgnuta takvom sistematskom ropstvu kao što je kućanica.

Razočaranje doživljeno zbog neuspjeha neke borbe, bila ona za slobodu ili jednakost, ili demokratska, moralna, politička ili klasna borba, nosi obilježje arhetipske borbe za odnos moći, one između žene i muškarca. Iz ovog odnosa proizlaze sve forme odnosa koje potiču nejednakost, ropstvo, despotizam, fašizam i militarizam. Ako želimo tumačiti pravo značenje pojmova kao što su jednakost, sloboda, demokratija i socijalizam koje tako često koristimo, moramo analizirati i razbiti drevnu mrežu odnosa koja je utkana oko žena. Nema drugog načina postizanja istinske jednakosti (uz dužno poštovanje raznolikosti), slobode, demokratije i moralnosti.

No nedvosmisleno pojašnjenje statusa žena je samo jedan aspekt ovog problema. Daleko važnije je pitanje oslobođenja; drugim riječima, rješavanje problema prevazilazi važnost otkrivanja i analize. Obećavajuća tačka u sadašnjem haosu kapitalističkog sistema je (iako ograničena) izloženost statusa žena. Tokom zadnje četvrtine dvadesetog stoljeća feminizam je uspio (iako ne dovoljno) otkriti istinu o ženama. U vremenima haosa, mogućnost promjene za bilo koji fenomen povećava se u skladu sa razinom napretka ili razjašnjenja na raspolaganju; tako, u takvim vremenima, mali koraci poduzeti za slobodu mogu značiti skokove naprijed. Sloboda žena se može pojaviti kao veliki pobjednik iz trenutne krize. Šta god je napravljeno od ljudske ruke, može biti i uništeno od ljudske ruke. Žensko porobljavanje nije ni prirodni zakon niti sudbina. Ono što mi trebamo je nužna teorija, program, organizacija i mehanizmi za njihovo provođenje.

Ženske revolucije: Neolitska era

Patrijarhat nije oduvijek postojao. Postoje jaki dokazi da je u milenijima prije uspona državnih (eng:statist) civilizacija pozicija žena u društvu bila veoma drugačija. Doista, društvo je bilo matricentrično – izgrađeno oko žene.

U Zagros-Taurus regionu, mezolitsko i zatim neolitsko društvo se počelo razvijati krajem četvrtog glacijalnog perioda, prije otprilike dvadeset hiljada godina. Ovo veličanstveno društvo, sa svojim dobro razvijenim alatom i sofisticiranim smještajnim sistemima, bilo je daleko naprednije od prethodnog klanskog društva (društva klanova). Ovaj period predstavlja čudesno doba u historiji naše društvene prirode. Mnogi događaji koji su i danas s nama se mogu pratiti do ove historijske faze: agrikulturna revolucija, osnivanje sela, korijeni trgovine, porodica orijentisana na majku, kao i plemena i plemenske organizacije.

Mnoge metode, alati i oprema koje danas koristimo baziraju se na izumima i otkrićima žena ovog doba, kao što su različite korisne primjene raznih biljaka, pripitomljavanje životinja i uzgoj biljaka, izgradnja mjesta stanovanja, načela dječije prehrane, motika i ručni mlin, a moguće i volovska zaprežna kola.

Za mene, kult majke-boginje u ovo doba simbolizira poštovanje prema ulozi žena u ovom velikom napretku. Ne vidim to kao deifikaciju apstraktne plodnosti. Istovremeno, hijerarhija bazirana na majci-ženi je historijski korijen koncepta majke, prema kojem sva društva poštuju i priznaju majku kao autoritet. Ovaj autoritet ona zahtijeva jer je majka glavni životni element koji rađa i održava život kroz njegu, čak i u najtežim uslovima. Doista, svaka kultura i hijerarhija temeljena na ovom priznanju ne može drugačije nego poštivati ženu. Pravi razlog dugovječnosti koncepta majke je činjenica da majka konkretno čini osnovu društvenog bića, čovjeka: to nije zbog apstraktne mogućnosti rađanja.

Tokom neolitskog perioda kompletan društveni poredak, tzv. “primitivni socijalizam”, nastao je oko žene. Ovaj društveni poredak nije poznavao nijednu provedbenu praksu državnog poretka; a ipak je postojao hiljadama godina. Ovaj je dugotrajni poredak oblikovao čovječju kolektivnu društvenu svijest; i beskrajna je naša čežnja, za povratkom i besmrtnošću ovog društvenog poretka jednakosti i slobode koji je doveo do našeg konstrukta raja.

Primitivni socijalizam, kojeg karakterišu jednakost i sloboda, bio je održiv jer drušvena moralnost matrijarhalnog poretka nije dopuštala vlasništvo, što je glavni faktor iza širenja društvenih podjela. Podjela rada između spolova, drugo pitanje vezano za ovu podjelu, još nije bio baziran na vlasništvu i odnosima moći. Privatni odnosi unutar grupe se još uvijek nisu razvili. Hrana koja je bila skupljena ili ulovljena pripadala je svima. Djeca su pripadala klanu. Nijedan muškarac ili žena nisu bili privatno vlasništvo neke druge osobe. U svim ovim pitanjima, zajednica, koja je bila mala i nije imala veliki proizvodni kapacitet, imala je čvrstu zajedničku ideološku i materijalnu kulturu. Temeljni prinicipi koji su održavali ovo društvo su bili dijeljenje i solidarnost – vlasništvo i sila, kao životne opasnosti, ometale bi ovu kulturu.

Za razliku od mainstream društva, odnos neolitskog društva s prirodom je održan i u smislu materijalnih i ideoloških kultura, kroz poštivanje ekoloških načela. Priroda se smatrala živom, ne različitom od njih samih. Ova svijest o prirodi potaknula je mentalitet koji je prepoznao mnoštvo svetaca i božanstava u prirodi. Možemo steći bolje razumijevanje biti kolektivnog života ako shvatimo da se temeljio na metafizici svetosti i božanstvenosti koja proizlazi iz poštovanja prema majci-ženi.

Ono što moramo shvatiti je ovo: Zašto i kako je bilo moguće nadjačati (zamijeniti, op.pr.) matrijarhalni sistem neolitskog doba?

Od najranijih društvenih skupina, bilo je napetosti između ženskog okupljanja i muškog lova, što je rezultiralo razvojem dvije različite kulturne evolucije u društvu.

U matrijarhalnom društvu višak proizvoda je, iako ograničeno, akumuliran. (Ovo je bio početak ekonomije – ne kao koncept već u smislu srži – i ovdje ćemo naći korijene raznih tipova ekonomije, poput kapitalističke i darovne ekonomije.) Žena, njegovateljica, je bila ta koja je kontrolisala ovaj višak. Ali muškarac (vrlo vjerovatno razvijanjem uspješnijih lovačkih tehnika) je poboljšao svoju poziciju, postigao viši status i okupio pratnju oko sebe. “Mudri starac” i šaman, prethodno ne bivajući dijelom pratnje jakog muškarca, su sada postali privrženi njemu i pomogli konstruisanje ideologije muške dominacije. Namjeravali su razviti veoma sistematičan pokret protiv žena.

U matrijarhalnom društvu neolitskog doba, nije bilo institucionaliziranih hijerarhija; one su sada polako uvođene. Savez sa šamanom i starijim, iskusnim čovjekom bio je važan razvoj u tom smislu. Ideološko održavanje muškog saveza uspostavljeno nad mladim muškarcima koje su privukli u svoj krug ojačao je njihov položaj u zajednici. Ono što je važno je priroda moći koju su stekli muškarci. I lov i odbrana klana od vanjskih opasnosti su se oslanjali na ubijanje i ranjavanje, imajući vojne karakteristike. To je bio početak kulture rata. U situaciji života i smrti, osoba se mora pridržavati autoriteta i hijerarhije.

Komunalnost je temelj na kojem su hijerarhija i državna moć izgrađene. Izvorno, izraz hijerarhija odnosio se na vladavinu svećenika, autoritet mudrih staraca. U početku, imala je pozitivnu funkciju. Možemo možda čak i gledati na djelotvornu hijerarhiju u prirodnom društvu kao prototip demokratije. Majka-žena i mudre starješine osigurale su javnu sigurnost i upravljanje društvom; oni su bili neophodni i korisni, temeljni elementi u društvu koje se ne bazira na akumulaciji i vlasništvu. Društvo im je dobrovoljno ukazalo poštovanje. Ali kad se dobrovoljna zavisnost pretvori u autoritet, korisnost u vlastiti interes, to uvijek otvara put do neotkrivenog instrumenta sile. Instrument sile se skriva iza zajedničke sigurnosti i kolektivne proizvodnje. Ovo predstavlja jezgru svih eksploatatorskih i opresivnih sistema. To je najzlokobnije stvaranje ikad izmišljeno; stvaranje koje je stvorilo sve oblike ropstva, sve oblike mitologije i religije, sva sistematska uništenja i otimačine.

Nema sumnje, postojali su vanjski razlozi za raspad neolitskog društva, ali je glavni faktor sveto državno društvo svećenika. Legende prvih civilizacija u Donjoj Mezopotamiji i duž Nila potvrđuju ovo. Napredna kultura neolitskog društva u kombinaciji s novim tehnikama umjetnog navodnjavanja dala je višak proizvoda potrebnih za uspostavljanje takvog društva. Uglavnom je kroz novo postignutu poziciju i moć muškarca urbano društvo koje je formirano oko viška proizvoda organizovano u formi države.

Urbanizacija je značila komodifikaciju (robnu razmjenu). To je rezultiralo trgovinom. Trgovina se uvukla u vene neolitskog društva u formi kolonija. Robna razmjena, razmjena vrijednosti i vlasništvo su rasli eksponencijalno, ubrzavajući raspad neolitskog društva.

Prvi veliki seksualni raskid

Predlažem da, u revolucija/kontra revolucijashemi historijskog materijalizma, izuzetne prekretnice u historiji odnosa između spolova označimo kao seksualne raskide. Historija poznaje dva ovakva raskida, i predviđam, vidjećemo još jedan u budućnosti.

U društveno doba koje je prethodilo civilizaciji, organizovana snaga “jakog muškarca” postojala je isključivo u cilju hvatanja životinja i odbrane od vanjske opasnosti. Ova organizovana snaga je željela obiteljsko-klansku jedinicu koju je žena uspostavila kao proizvod njenog emocionalnog rada. Preuzimanje ove jedinice predstavljalo je prvu ozbiljnu organizaciju nasilja. U tom procesu uzurpirana je sama žena, njena djeca i rodbina (srodstvo), i svo njihovo materijalno i kulturno dobro. Bila je to pljačka domaće, kućne ekonomije. Organizovana snaga proto-svećenika (šamana), iskusnog starješine i jakog muškarca ujedinjenih da sastave početnu i najduže trajnu patrijarhalnu hijerarhijsku moć, svetu vlast.

U sumerskom društvu, iako se ravnoteža postepeno okrenula protiv žene, dva su spola bila više ili manje jednaka do drugog milenija prije Krista (prije nove ere). Mnogi hramovi za božice i mitološki tekstovi iz ovog perioda upućuju na to da je između 4000 i 2000 god. prije Krista utjecaj žensko-majčinske kulture na Sumerane, koji su bili centar civilizacije, bio u ravnopravnosti s utjecajem muškarca i njegove kulture. Kultura srama se još nije razvila oko žene.

Dakle, ovdje vidimo početak nove kulture koja razvija svoju superiornost nad kultom majke-žene. Razvoj ovog autoriteta i hijerarhije prije početka klasnog društva predstavlja jednu od najvažnijih prekretnica u historiji. Ova kultura je kvalitativno drugačija od kulture majke-žene. Skupljanje i kasniji uzgoj, dominantni elementi kulture majke-žene, mirne su aktivnosti koje ne zahtijevaju ratovanje (oružani sukob). Lov, koji pretežno preuzima muškarac, počiva na ratnoj kulturi i okrutnom autoritetu.

Razumljivo je da jaki muškarac, čija je osnovna uloga lov, želi prisvajanje matrijarhalnog reda. Uspostavljanje njegove dominacije bi donijelo mnoge prednosti. Organizacija moći koju je stekao kroz lov, mu je sada dala priliku da vlada i uspostavi prvu društvenu hijerarhiju. Ovaj razvoj je predstavljao prvu upotrebu analitičke inteligencije sa malignim namjerama; naknadno, to je postalo sistemski. Nadalje, tranzicija iz kulta svete majke na kult svetog oca omogućila je analitičkoj inteligenciji da se skriva iza svetosti.

Dakle, porijeklo naših ozbiljnih društvenih problema se može naći u patrijarhalnim društvima koja su postala nalik na kult, tj. koja su religionizirana (originalno: religionised) oko jakog muškarca. Uz porobljavanje žena, tlo je pripremljeno za porobljavanje ne samo djece već i muškaraca. Kako je muškarac stekao iskustvo u akumuliranju vrijednosti kroz korištenje robovske radne snage (naročito akumulirajući višak proizvoda), njegova kontrola i dominacija nad ovim robovima je rasla. Moć i autoritet postaju sve važniji. Kolaboracija jakog muškarca, iskusnog starješine i šamana da se stvori privilegovan sektor, rezultirala je centrom moći kojem se bilo teško oduprijeti. U ovom centru, analitička inteligencija je razvila izvanredan mitološki narativ kako bi se vladalo umovima stanovništva. U mitološkom svijetu stvorenom za sumersko društvo (i prenošenom stoljećima uz neke adaptacije), muškarac je uzvišen do tačke da je obožavan kao stvoritelj neba i zemlje. Dok je žensko božanstvo i svetost prvo poniženo i poslije izbrisano, ideja o muškarcu kao vladaru i apsolutnoj moći je utisnuta u društvo. Tako je, kroz ogromnu mrežu mitološkog narativa, svaki aspekt kulture obavijen odnosom vladara i potčinjenog, stvaraoca i stvorenih. Društvo je prevareno da internalizuje ovaj mitološki svijet i postepeno je on postao preferirana verzija. Onda je taj svijet postao religija, religija u kojoj je izgrađen koncept stroge distinkcije između ljudi. Na primjer, klasna podjela društva je oličena u priči o protjerivanju Adama i Eve iz raja i osudi na ropstvo. Ova legenda daje sumerskim vladarima-bogovima kreativnu moć; njihovi podređeni ponovo dolaze (originalno: recreated, prim.prev) kao sluge.

(Minel Abaz, Prometej.ba)

 

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close