Priče iz susjedstva
Bill je bio jedan iz grupe američkih poduzetnika-investitora koji su se uprizorili u Bosni i Hercegovini još u vrijeme rane faze naše, kako se to voli popularno-frazeološki reći, „poslijeratne obnove“. Bila je 1996. Još smo bili poprilično entuzijastični, ushićeni i opijeni srećom zbog nedavno završenog rata, a mogao se i osjetiti barem djelomičan društveni optimizam po pitanju očekivanjâ od skore budućnosti. Trebalo je proći još malo vremena kako bismo shvatili razmjere vlastite naivnosti. I svu uzaludnost takvih nadanja.
Bill i njegovi kompanjoni, odreda vlasnici manjih i većih kompanija, došli su u Bihać posredstvom nekih ljudi iz kruga „bosansko-američkog prijateljstva“ (još jedna poslovična fraza koja ne znači ništa, ali dobro zvuči). Njihova načelna ideja bila je protkana nekakvim hibridom humanitarno-poslovne misije, koliko god to moglo zvučati besmisleno. Znamo da nema humanosti tamo gdje caruje carstvo poslovnog svijeta. Filantropija je priča za naivne. Konkretnije, nominalno potaknuti vrijednostima humanitarizma, ne bez latentne doze kršćansko-evangelističkog patosa, a u kombinaciji sa svojim privatno-poslovnim habitusom, toj je grupici Amerikanaca palo na pamet da pokušaju pomoći „napaćenoj Bosni“ i njenim ljudima na način eventualnog investiranja, ulaganja, sve kako bi se ubrzao proces spomenute „poslijeratne obnove“, odnosno potaknuli neki oblici proizvodnje i otvorila nova radna mjesta.
Trebam li uopće spomenuti da na kraju od svega toga praktično nije bilo ništa?
No, vođeni spomenutom ambicijom željeli su „sondirati“ teren, neposredno posjetiti lokacije za svoja potencijalna ulaganja, svojim očima vidjeti i ušima oslušnuti stanje stvari u ratom devastiranoj Bosni i Hercegovini, tada još uvijek relativno vrućoj temi u svjetskim medijima. Kako bi se u što većoj mjeri približili takvom idealu, ideja je bila da prilikom tih deset-petnaest dana boravka u Bosni i Hercegovini ne odsjedaju u hotelu ili po nekakvim apartmanima, već da se smjeste u kućama i stanovima lokalaca, valjda kako bi što autentičnije osjetili puls zajednice, njezine potrebe i očekivanja.
Pa su u tu svrhu spomenuti posrednici iz kruga „bosansko-američkog prijateljstva“ kontaktirali nekolicinu lokalnih familija, među ostalima i moju, s pitanjem-molbom da li bismo bili spremni ugostiti nekog iz dotične američke grupe. Ključ prilikom izbora potencijalnih host families bila su djeca, to jest je li neko djete iz porodice već otišlo na studij u SAD, spremalo se na takav put, ili je postojala ambicija tog tipa. Kako je moja sestra bila među takvim kandidatima i kandidatkinjama, ušli smo u krug „odabranih“.
I tako nas je „dopao“ simpatični Bill. Ugodan, vrlo pristojan, a istovremeno opušten i veseo čovjek za kojeg bih rekao da je tada bio u svojim kasnim četrdesetim ili ranim pedesetim godinama života. Dobio je na korištenje sobu – nekadašnju „dječiju“ koju smo sestra i ja dijelili dok je familija još bila na okupu – u trosobnom stanu izgrađenom za vremena socijalizma i u društvenom vlasništvu, koji će tek par godina kasnije, u procesu sveopće privatizacije, biti otkupljen za skromne novce i postati naše privatno vlasništvo.
No razlog zbog kojeg se sjećam Billa i izvlačim tu epizodu iz arhiva vlastitog sjećanja za potrebe evo već podužeg uvoda u tekst, jest jedan slojevit detalj koji nas je sve ostavio zbunjenim. Čovjek je naime došao usred ljeta opskrbljen gomilom stvari čija nam svrha u tom kontekstu nije bila posve jasna. Donio je velike gumene čizme, one duboke sve do kukova, kao ribarske, zatim vodootporan prsluk, pa šešir sa širokim obodom à la Indiana Jones, vreću za spavanje, nekakav set sitnog alata koji je očito služio za pomoć u potencijalno nezgodnim situacijama opasnih avantura, hrpu lijekova i prašaka…
Prostodušno nam je priznao da je mislio kako dolazi u zemlju u kojoj je razorena, a možda i nepostojeća (?!), temeljna civilizacijska infrastruktura. Da tamo neće biti struje i vode, da su asfaltirane ceste rijetkost, da će boraviti i spavati u nekakvom tipu zemunica. Ukratko, da dolazi na ničiju spaljenu zemlju ili u nekakvu džunglu, spreman da preuzme rizik. Bosanci i Hercegovci bi nerijetko rekli, u spontanom iskazu koji pripada klasteru kolonijalnog rasizma, kako je mislio da „ide u Afriku“.
***
Taj tip simbolike o praznoj zemlji, kodirane duboko u središtu takvog tipa predrasuda, ono je što nalazim kao zanimljivo i interpretativno potentno kada evociram sjećanja na „priču o Billu“. Pritom su lična robovanja stereotipima, poput spomenutih, uzgredne svojevrsne vinjete, tek male nedužne stvari u usporedbi sa stereotipima koji su u službi makro sistemskih razina, ideološki programiranih i sistematično provedenih.
To me konačno dovodi do središnjeg motiva kojim se želim nakratko pozabaviti u ovom tekstu. Radi se o pošastnim učincima onih aktera našeg ranog „poslijeratnog perioda“ što su – za razliku od Billa, njegovih drugara i njima srodnih dobronamjernih pojedinaca i pojedinki – vrlo dobro znali koji tip naših ruševina preostalih iz rata treba ne samo ostaviti u takvom stanju, već ih i dodatno razoriti ako treba, uništiti im temelje, pustiti korov kako bi se izgubilo svako sjećanje na njih, svaki trag njihovog postojanja u našoj vlastitoj historiji i kolektivnom pamćenju. Riječ je naravno o simbolici društvenih ruševina, sveopćoj degradaciji poretka vrijednosti. U operacionalizaciji tako složenog procesa nije sudjelovao, niti je mogao sudjelovati tek jedan ili nekoliko tipova kolektivnih aktera, a onaj čiju ću funkciju, učinke i posljedice u tom kontekstu ovom prilikom izdvojiti jesu tzv. međunarodne nevladine organizacije, popularni NGO-i.
Pritom se sa devastirajućim učincima koji su posljedica djelovanja aktera iz nevladinog sektora nije lako „obračunati“. Za razliku od neposrednih i bukvalnih razarača u vidu agresorskih vojski, domaćih kompradorskih političara i novokomponiranih kapitalističkih elita stvorenih iz redova ratno-profiterske mafije i tajkuna, negativni efekti djelovanja nevladinih organizacija vrlo su suptilni, polagani, makro strukturnog su profila, stoga i teže uočljivi. Također, jasno je da NGO-i ipak ne pripadaju, i ne treba ih tamo smještati, kategorijama u kojima se nalaze prvospomenuti iz ekipe ratno-kompradorsko-tajkunskih „razarača“.
Ne. Za sektor nevladinih organizacija mogli bismo reći da djeluje poput Trojanskog konja. Protkan je obiljem lijepih gesti i prividnih darivanja, nastupa naizgled progresivno, reformski. Investira se u obrazovanje, kulturu, medije… države u kojoj takve udruge djeluju. Prožet je primamljivim obolom „zapadnih vrijednosti“, unisono tretiranih kao afirmativnih. Njeguje i promovira demokratsku kulturu dijaloga, mira i nekonfliktnih modela rješavanja sukoba. Na kraju krajeva, okuplja i „uhljebljuje“ cijelu jednu kastu domaćih mahom mlađih ljudi, obrazovanih i oblikovanih liberalno-zapadnim vrijednostima, koji su u većoj ili manjoj mjeri kritički nastrojeni, u sukobu su s dominantnim društveno-političkim stanjem u vlastitoj zemlji.
Ovdje treba napraviti kratku digresiju. Naime, u međuvremenu će se, a tokom posljednje dvije decenije intenzivno, pojaviti brojne nevladine organizacije koje zagovaraju konzervativan svjetonazor, političko-ideološki su desno orijentirane i isključive su spram prava tzv. manjinskih identiteta, bilo rodnih, seksualnih, vjerskih, rasnih ili etničkih. Desila se dakle svojevrsna kooptacija jednog institucionalnog modela koji je u izvornom smislu i formi projekt ideologije liberalizma. No mi se konzervativno-desnim NGO-ima u ovom tekstu ne bavimo.
Stoga, kako i zašto tretirati široko shvaćen sektor nevladinih organizacija i pripadajućih im protagonista te njihovu ulogu u „poslijeratnoj obnovi“, kao devastirajuću? Otkud nam pravo na to? Nama koje je „čika Soros“ odškolovao – takav je i potpisnik ovih redaka – plativši nam školarine i davši nam stipendije za studij u nekoj od zapadnih zemalja?
***
Zapadni centri moći, SAD i Evropska unija, vole naglašavati kako su u „poslijeratnu obnovu“ Bosne i Hercegovine investirane milijarde. Bilo dolara ili eura, svejedno, a da rezultati nisu niti izbliza proporcionalni uloženim sredstvima. Pritom se ne navode važna distinktivna mjesta, recimo podatak koliki je dio tog novca naprosto samo vraćen u zemlje njegovog porijekla, putem enormnih primanja hiljada pojedinaca i pojedinki iz inostranstva koji su nam poput misionara godinama „širili radosnu vijest“ liberalno-kapitalističke demokracije.
O kakvim se vrstama investicija s ciljem obnove radilo? Je li se možda ulagalo u obnovu nekih od hiljada proizvodno-industrijskih postrojenja uništenih u ratu, što bi poslijeratnoj Bosni i Hercegovini zasigurno pomoglo da se ekonomski bolje pozicionira na mapi nove Evrope potkraj 20. i u 21. vijeku? Meni takav primjer poznat nije. Prije će biti da su ti vrijedni, nekad javni društveni kapaciteti, kriminalno-pljačkaški privatizirani, a svrha im je prenamijenjena, najčešće u smjeru neproizvodnih, servisno-ugostiteljskih i turističkih djelatnosti. I isključivo s ciljem ličnih bogaćenja. Ili su naprosto ostavljeni i prepušteni daljnjem propadanju. O „pranju novca“ mutnog, kriminalnog porijekla preko nevladinih organizacija i humanitarnih akcija diljem planete, te špijunsko-obavještajnim aktivnostima pod njihovim okriljem, ovdje neću, to su velike teme za sebe koje u ovom tekstu ne otvaram.
Ono što me ovom prilikom više zanima jest barem načeti motiv operacionalne ideologije koja je pritom, u procesu bosanskohercegovačke „poslijeratne obnove“, provedena posredstvom agensa iz nevladinog sektora. Općenito uzevši, prepoznajem barem dva usporedna i međusobno isprepletena kolosjeka na kojima se ista odvijala. Po jednoj smo strani dobili paket „politika identiteta“, u formi i sadržaju oblikovanih vrijednostima liberalno-zapadne kapitalističke demokracije, sve u izvedbenoj domeni aktera iz nevladinih organizacija. Trebalo nas je, poput neukih đaka-prvaka, naučiti vrijednostima, tekovinama i tehnikama demokracije. Uvažavanje, tolerancija, dijalog, poštivanje drugog i drugačijeg, pravo na različitost mišljenja… sve te liberalno-demokratske slatkorječive, a isprazne fraze, postale su orijentiri za našu novu društvenu stvarnost koju je tek trebalo oblikovati.
Takvi pristupi nisu mogli pristati na bolje pripremljen teren. Zemlja razorena ratom, agresivno proizvedenim atavizmima etniciteta, političko-ideološki i institucionalno-vjerski iskonstruiranim međunacionalnim mržnjama koje su „fino“ upakirane u izmišljene nebulozne teze o „vječnim vjekovnim animozitetima“ i „nepremostivim etničkim razlikama“, bila je idealan prostor, prazno područje koje je trebalo popuniti liberalnim vrijednostima zapadne demokracije. Opskrbilo nas se pritom i adekvatnom pripadajućom literaturom. Sjećam se kada je u drugoj polovici 1990-ih objavljen prijevod dvotomne knjige Sorosevog mentora i „gurua“ Karla Poppera Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, svojevrsna društveno-teorijska biblija za libertarijance. Taj školski primjer antiplatonizma u historiji mišljenja, ali i ogledni pokušaj kreiranja „idealnog“ spoja socijalne političke filozofije s kapitalističkim društvenim poretkom, u velikim se količinama dijelio besplatno po Sarajevu u to vrijeme.
S izrečenim je tijesno isprepleten drugi kolosjek dotične liberalno-demokratske kapitalističke ideologije, onaj koji je imao za cilj proizvesti u nama i među nama zaborav o vlastitoj recentnoj historiji. Kraće i jasnije rečeno, lobotomizirati kolektivni društveni um, dokrajčiti svijest, spoznaju i sjećanje na autentična iskustva i praktična postignuća iz vremena jugoslavenskog socijalizma. Vodilo nas se na brojne tzv. radionice, tečajeve, kurseve i ljetne škole u organizaciji raznoraznih nevladinih organizacija koje su tada operirale u Bosni i Hercegovini i tzv. regionu. Ugodno i fino, a sve plaćeno, locirano na pomno odabranim lijepim destinacijama. Učilo nas se tamo govoriti. Jezikom demokracije. Polazilo se od pretpostavke da smo nedorasli đaci praznih umova. Ali i neki budući lideri liberalizma u svojim zatucanim etno-plemenima.
Nas, nekad male Titove pionire koji smo već u srednjoj školi bili futrani velikim dozama marksizma, teškim teorijama i složenim lekcijama iz kritike političke ekonomije kapitalizma. Istina, ništa ili malo od tog marksizma smo tada razumjeli. Bilo je to teško, a i ne baš uvijek kvalitetno profesorski preneseno i objašnjeno. Također je razumljivo da nam je tadašnjim tinejdžerima zanimljivija bila popularna kultura sa zapada, u to vrijeme recimo posredovana poznatim njemačkim časopisom Bravo, od rijetko kada dobrih školskih interpretacija Kapitala. Znanja su to kojima ćemo se neki tek naknadno vratiti i vraćati, u pokušaju da razumijemo što i kako nam se desilo u poraću, kroz tzv. tranziciju. Kako smo, u okolnostima kakvih historijskih procesa koji se ciklično ponavljaju, kolektivno razvlašteni od javnih dobara i bogatstava koja su bila dio društvenog nam vlasništva…
Pristupi i retorika misionara iz nevladinih organizacija tokom „poslijeratne obnove“ ne samo da se nisu približavali tim ključnim, gorućim problemima i pitanjima, već su ista bila, nimalo slučajno, zaobiđena u širokom luku. Prešućena, navodno nevažna, relikt prošlih vremena. Umjesto toga, treniralo nas se mlade i stare Srbe i Bošnjake kako da nadiđemo navodne razlike i uspostavimo komunikaciju premreženu kulturom tolerancije, kao da vjekovima ne živimo zajedno. No nije nam se objasnilo kako smo opljačkani kroz našu verziju prvobitne akumulacije kapitala, ideološki neutralno imenovanu privatizacija. Nije nam se reklo kako i zašto smo ostali bez naših tvornica i radnih mjesta. Nije se tematiziralo kako je moguće da se u zemljama koje su ne tako davno znale i bile kadra proizvesti zahtjevne tehnologije poput broda i automobila, sada više ne proizvodi ni ekser. Ništa od toga nas NGO-i naučili nisu. Vježbale su se tek fine geste i retoričke finese, upakirane u liberalno-demokratski celofan poštivanja razlika i tolerancije spram iskonstruiranog drugog i drugačijeg.
***
Operacija je uspjela, skoro u potpunosti. S vlastitim anegdotalnim prisjećanjima započeo sam tekst, pa ću ga tako i završiti. Prošlo je od tada skoro već deset godina. U Gradskoj galeriji u Bihaću održavao se naučni simpozij na temu lokalne industrijske baštine iz razoblja socijalizma. U svom sam izlaganju tematizirao priču o jednoj od vodećih lokalnih i regionalnih firmi iz tog vremena, tvornici tekstila „Kombiteks“. Ta je kompanija na svojim vrhuncima zapošljavala hiljade radnica i radnika, te izvozila svoje originalne proizvode na tržišta zapadnih i istočnih zemalja. Po završetku panela, na pauzi uz kafu, priđe mi vlastita tetka koja je bila u publici i pratila izlaganja – žena tada stara skoro sedamdeset godina – i iskreno mi reče: „Sine, fala ti na ovom. Ja sam to sve zaboravila. K'o da je bio nečiji tuđi život“.
nomad.ba
