Hava Tatarević 20. jula ukopat će šest sinova i supruga: Treba spustiti njih sedam u zemlju…
Cijeli svijet zna za moju tugu, ali samo ja znam kako mi je.
Ovako počinje svoju bolnu priču majka Hava Tatarević, koja je jučer stigla u Zecove kod Prijedora kako bi u nedjelju, 20. jula, na 16. kolektivnoj dženazi ukopala šest sinova, najmlađeg Nishada (18), Zijada (20), Zilhada (23), Nihada (24), Sejada (29) i najstarijeg Senada (31), koji su mučki ubijeni 23. jula 1992. Oprostit će se i od supruga Muharema (56).
Bezbroj pitanja
Nakon 22 godine i bezbroj pitanja zašto, odgovora koji ne vode nigdje i nade da je „barem jedan od njih majci živ“, tijela su im pronađena u masovnoj grobnici Tomašica kod Prijedora.
– Da je jedan, pa Bože i pomozi, ali njih šest, pa čovjek sedmi. Znate koji je to šok, treba spustiti njih sedam u zemlju… Zašto? Nizašto. Treba taj dan preživjeti. Ne zna se kako je gore, a najgore mi je kud sam na pravdi Boga djecu svoju toliku pogubila. Niti su šta krivi, niti dužni. Samo ja i dragi Bog znamo kako mi je. I niko više – u suzama izgovara majka.
Sanjala je Hava da će svoje sinove, koje je u sirotinji i teškom mukom podigla, oženiti i njihovu djecu podizati. Da će s njima kuće, čije temelje sada čisti od korova, zajedno podizati. Ali, nije da će dočekati da njih šest i supruga zajedno sahranjuje.
– Nikad nisam znala da ću to dočekati. Imala sam zlatnu djecu. Nikad se ni s kim nisu svađali. Zovnu jednog da radi, a idu svi. Nisu htjeli nikome ni naplatiti. Ko god je znao moju djecu, žali za njima. Kad sam dočekala da ih zaposlim, pobili su ih. Kad sam mogla da živim, ostala sam kao ni na nebu ni na zemlji, kao drvo okresano – priča majka dok izboranom rukom briše suze.
Sto puta teže
Suze nikad ne staju. Pogotovo sad, „kad joj je sto puta gore i teže“ nego kad su nestali i u san joj stalno dolazili. Jednom je, priča, sanjala svog Muharema. U snu je zove da idu kod djece.
– Dođem tu blizu u dolinu. Okrenem se, a ono nigdje nema mog Muharema. A tu gdje je bio samo lišičija rupa. Dok ih nisu našli, komšije mi kažu: Tu gdje su ti na san došli, tu ih traži. A san je to samo – kaže majka, koja i sad vidi svoje sinove onako kako ih je nemoćna posljednji put pogledom zagrlila.
Plače, pije lijekove, pa opet plače…
– Pitali su me neki novinari tamo u Njemačkoj gdje bih voljela biti. A ja im kažem: Tamo u Zecovima, gdje sam se rodila. Dođem ovdje, popijem tri-četiri tablete, skinem obuću pa se fino naplačem, popijem opet lijekove i tako… – kaže majka Hava.
Suvad: Opraštamo se od braće, sinova, oca
Hava sa sinom Suvadom: Neće nam biti lako
S majkom Havom u Zecove je iz Njemačke stigao sin Suvad. U Prijedor je iz Australije došla kćerka Senada. Suvad kaže da očekuju sina i brata Semira, koji u srijedu treba doći iz Kanade. U nedjelju, 20. jula, neće im biti lako.
– Taj dan treba izdržati. Teško je. Sama pomisao na dženazu za familiju je preteška. Oprostit ćemo se od braće i sinova, supruga i oca, ali i strica, dva stričevića, tečića. I to je samo bliža porodica u Zecovima. Bližu porodicu kojoj će taj dan biti klanjana dženaza imamo i u Čarakovu, Hambarinama, Kozarcu – kaže Suvad.
AVAZ
