U dijelu medijskog prostora u Bosni i Hercegovini i širem regionu već se formira narativ o „pobjedi Irana“, koji se dominantno prenosi kroz pojedine turske i ruske medijske kanale i njihove lokalne interpretativne mreže. Takvo tumačenje, međutim, često zanemaruje činjenicu da se geopolitički procesi ne mjere deklarativnim političkim porukama, već konkretnim ishodima pregovora i promjenama na terenu. U tom smislu, iranski pregovarački okvir sa Sjedinjenim Američkim Državama ne pokazuje sliku jednostrane pobjede Teherana, već složenog procesa u kojem Washington, kroz kontrolu nuklearnih kapaciteta, inspekcijske mehanizme i redefinisanje strateških ograničenja, u značajnoj mjeri ostvaruje ključne ciljeve svoje dugoročne politike. Upravo zato je potrebno odvojiti medijsku percepciju od strateške realnosti, jer se u protivnom gubi uvid u činjenicu da SAD, bez obzira na narativ o „porazu“, vrlo konzistentno i efikasno operacionalizuje svoje geopolitičke interese.
Dok svjetski mediji posljednje pregovore između Sjedinjenih Američkih Država i Irana uglavnom predstavljaju kao još jedan pokušaj sprečavanja razvoja iranskog nuklearnog programa, iza diplomatskih saopštenja krije se mnogo složenija geopolitička logika. Pitanje koje se sve češće nameće nije samo da li će Iran dobiti nuklearno oružje, nego kakav Iran uopšte treba postojati u američkoj strategiji.
U javnom diskursu dominira jednostavna interpretacija a to je da SAD žele spriječiti Iran da dođe do nuklearne bombe, ili u radikalnijoj verziji žele promjenu režima u Teheranu. Međutim, sadržaj pregovora i njihov fokus ukazuju na drugačiji, višeslojni pristup. U centru svih zahtjeva nalazi se obogaćeni uranij i kontrola nad iranskim nuklearnim kapacitetima.Nuklearno pitanje Irana ne može se posmatrati izolovano od šireg regionalnog nuklearnog balansa koji uključuje i Pakistan. Iako Islamabad formalno ostaje izvan režima NPT-a (Treaty on the Non-Proliferation of Nuclear Weapons ili Ugovor o neširenju nuklearnog oružja) u punom kapacitetu, njegov nuklearni arsenal već decenijama predstavlja jedan od ključnih, alitihih stubova južnoazijske i šire evroazijske sigurnosne arhitekture. Upravo zato, pitanje kontrole nuklearnih kapaciteta na širem prostoru Bliskog istoka i Južne Azije dugoročno će neminovno uključiti i redefinisanje odnosa prema pakistanskom nuklearnom faktoru.Ovo postaje još izraženije u kontekstu sve češćih tenzija između Afganistana i Pakistana, koje se više ne mogu posmatrati isključivo kao bilateralni granični spor, nego kao dio šireg sigurnosnog luka koji povezuje nestabilnost Bliskog istoka, Centralne Azije i južne Azije. Svaka eskalacija u tom prostoru povećava stratešku vrijednost nuklearnih kapaciteta Pakistana. To nije tehničko, nego strateško pitanje.
Obogaćeni uranij nije samo sirovina za potencijalno oružje. On je simbol tehnološkog suvereniteta i statusa regionalne sile. Država koja kontroliše kompletan nuklearni ciklus ulazi u red aktera koji mogu djelovati autonomno, bez spoljnog pritiska. Njegovo ograničavanje ili uklanjanje ne znači samo nuklearnu kontrolu, nego redefiniciju geopolitičkog statusa Irana. Ne vodi bitka samo protiv iranskog režima, nego protiv iranske moći.Međutim, proces je složeniji od jednostavne binarne logike „opstanak ili rušenje“.
Sjedinjene Američke Države, poučene iskustvima Iraka, Libije i Afganistana, razvile su znatno oprezniji pristup promjeni režima. Potpuno rušenje državnih struktura ne proizvodi stabilne prozapadne sisteme, nego često otvara prostor haosu, građanskim sukobima i jačanju radikalnih aktera. Iran, kao velika i etnički složena država sa gotovo 90 miliona stanovnika i ključnim geopolitičkim položajem, predstavlja rizik koji bi u slučaju potpunog kolapsa mogao destabilizirati čitav Bliski istok.Iz te perspektive, SAD-u može biti racionalnije da Iran ostane funkcionalna, ali ograničena država nego da se pretvori u sigurnosni vakuum.U tom smislu, trenutni pregovori predstavljaju prvu fazu jedne šire strategije: fazu kontrole i redukcije iranskih strateških kapaciteta. Cilj je transformisati Iran iz nezavisne regionalne sile u predvidljivog aktera koji više ne može značajno mijenjati balans moći u regionu.
Ipak, to ne znači da je ideja promjene režima nestala iz strateških planova. Naprotiv, ona ostaje kao dugoročna opcija, ali ne kao prvi instrument politike. Umjesto neposredne smjene vlasti, prioritet je postepeno slabljenje strukturalnih temelja moći vojnih, nuklearnih, ekonomskih i regionalnih. U takvom okviru, promjena režima postaje moguća kasnija faza, a ne početni cilj.
Zato je moguće da Washington istovremeno vodi dvije paralelne logike: kratkoročnu – stabilizaciju i kontrolu iranskog ponašanja, i dugoročnu – postepeno slabljenje kapaciteta koji Iranu omogućavaju status regionalne sile, uključujući i otvorenu mogućnost promjene režima ako se za to stvore uslovi.U širem geopolitičkom kontekstu, ova strategija ima još jednu dimenziju. Fokus Sjedinjenih Država sve više se pomjera prema Indo-Pacifiku i rivalstvu s Kinom. Svaki angažman na Bliskom istoku predstavlja trošak koji ograničava američku projekciju moći u Aziji. U tom smislu, Iran nije centralni cilj američke strategije, već ključna prepreka koju treba držati pod kontrolom kako bi se globalni resursi mogli preusmjeriti na istočnu hemisferu.
Zato se posljednji pregovori ne mogu posmatrati kao klasična diplomatska epizoda. Oni predstavljaju sofisticirani proces geopolitičkog preoblikovanja u kojem se odlučuje ne samo o iranskom nuklearnom programu, nego i o budućoj ulozi Irana u regionalnom poretku.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
