Dok svjetski mediji analiziraju 14 tačaka sporazuma između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, najveća greška bila bi posmatrati ovaj dokument isključivo kroz prizmu trenutnog prekida neprijateljstava. Njegov stvarni značaj leži u činjenici da predstavlja pokušaj redefiniranja odnosa između dvije države koje su više od četiri decenije bile simbol geopolitičkog neprijateljstva na Bliskom istoku.
Na prvi pogled, pojedine odredbe sporazuma podsjećaju na Helsinški završni akt iz 1975. godine. Poput tadašnjeg dogovora između Zapada i Sovjetskog Saveza jer novi dokument insistira na poštivanju suvereniteta, nemiješanju u unutrašnje poslove i uspostavljanju mehanizama za dugoročni politički dijalog. Međutim, tu sličnosti uglavnom prestaju.
Za razliku od Helsinkija, koji je stvarao novu evropsku sigurnosnu arhitekturu, sporazum između Washingtona i Teherana ima mnogo konkretniji i operativniji cilj koji se ogleda u zamijeni logike otvorene konfrontacije logikom kontrolisanog rivalstva. Ukidanje sankcija, otvaranje Hormuškog moreuza, ekonomska reintegracija Irana i međunarodni nadzor nad nuklearnim programom više ga približavaju nuklearnom sporazumu iz 2015. godine i Camp David okvirima nego klasičnim sistemskim sporazumima Hladnog rata.
U tom smislu, ovaj dokument se može tumačiti kao pokušaj uspostavljanja „bliskoistočnog detanta“, upravljanja konfliktom, a ne njegovog konačnog rješavanja. Kao što su sedamdesetih godina SAD i Sovjetski Savez institucionalizovali svoje rivalstvo kako bi izbjegli direktan sukob, tako i danas Washington i Teheran nastoje stabilizirati odnos bez uklanjanja suštinskog nepovjerenja i strateških razlika.
Međutim, upravo tu leži i njegova najveća slabost. Istorijsko iskustvo pokazuje da ovakvi aranžmani rijetko predstavljaju trajni mir, već prije fazu u ciklusu eskalacije i deeskalacije. U realpolitičkoj interpretaciji, ovaj sporazum se može posmatrati kao taktičko primirje koje odgovara trenutnoj ravnoteži snaga. Sjedinjene Američke Države kroz kombinaciju sankcija, vojne projekcije i diplomatskog pritiska uspijevaju redefinisati okvir ponašanja Irana, dok Teheran dobija nužni ekonomski predah i međunarodni prostor za stabilizaciju unutrašnjih prilika.
Trump konstantno ističe da Iran ne smije posjedovati nuklearno oružje. Nuklearna priča Irana ima gotovo cikličan karakter jer još u vrijeme šaha Muhameda Reze Pahlavija, Sjedinjene Američke Države su kroz program „Atoms for Peace” aktivno podržavale iranske civilne nuklearne ambicije, uključujući i razvoj istraživačkih reaktora. Nakon Islamske revolucije 1979. godine, ajatolah Homeini je zaustavio i ograničio dio tih projekata u kontekstu rata i ideološkog otklona od zapadnog nasljeđa, uz stav koji se kasnije institucionalizirao kroz fetvu protiv razvoja nuklearnog oružja kao neislamskog. Međutim, već tokom 1980-ih i posebno 1990-ih iransko rukovodstvo ponovo pokreće i ubrzava nuklearni program, ovaj put u znatno izmijenjenim geopolitičkim okolnostima gdje se isti projekti koji su nekada bili podržavani, sada tretiraju kao egzistencijalna prijetnja i predmet strogih američkih sankcija i pritisaka.
Takva struktura odnosa, međutim, ne uklanja ključne uzroke konflikta od regionalnih suparništava do nuklearne i sigurnosne dileme. Ona ih samo privremeno stavlja pod kontrolu. Zbog toga je vjerovatniji scenario da ovaj sporazum predstavlja pauzu u dugotrajnom strateškom nadmetanju nego početak trajnog mira.U tom kontekstu, ovaj dokument se može razumjeti kao još jedna faza u dugom procesu redefiniranja Bliskog istoka, gdje se sukobi ne završavaju, već transformišu. Stabilnost koju donosi, ako se uopšte održi, vjerovatno će biti vremenski ograničena i zavisna od globalnih i regionalnih promjena moći.Historija Bliskog istoka rijetko poznaje konačna rješenja ali češće poznaje privremene ravnoteže.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
