Piše Ladislav Babić
Akronim takozvane umjetne inteligencije, AI (Artificial Intelligence / Umjetna inteligencija), nastao je znatno prije akronima koji se u stručnim krugovima danas nastoji upotrebljavati: LLM (“Large Language Model” / Veliki jezični model), moguće upravo stoga što se shvatilo da se radi o umjetnom (ljudski stvorenom) produktu, ali da o nekoj inteligenciji – napose usporedivoj sa ljudskom – nema niti govora. Radi se o sofisticiranim algoritmima koji generiraju odgovore (a često i uspješno pomažu kao ekspertni sistemi slijedeći, mnogo brže i preciznije od ljudi, niz pravila kako nešto učiniti s ciljem rješavanja određenog problema) temeljem mirijade pohranjenih (uglavnom, bez poštivanja autorskih prava) ljudskih radova, u kojima oni iznose često različita mišljenja, dok u svom odgovoru AI preferira težinski one najzastupljenije (provlačeći ih kroz različite, bilo ugrađene, bilo smislom pitanja definirane filtere). Nisam jedini koji to tvrdi. Pa, ipak, njeni odgovori su utoliko relevantni što pokazuju prevladavajuće ljudsko – a ne mašinsko (odnosno AI) – razmišljanje o problemima. Stoga je svaki odgovor AI (zvat ću je nadalje, u javnosti uobičajenim terminom) podložan ljudskom tumačenju, napose što se tiče etičkih, moralnih i ideoloških premisa (koje u nekoj mjeri možemo svrstati u etičke) kojima AI ne barata, ili barata tek u formalnom značenju, bez vlastitog doživljaja odnosa po ljude ispravnih i neispravnih rješenja.
U ljudskom životu, a napose u razvoju društva, odnosno pitanju u kojem se smjeru i na koji način ono razvija, odnosno mora razvijati, mnoge važne stvari su ideološke, pa čak i nauka – za koju se tvrdi da je nadideološka – postaje ideološka u trenutku kada se otkriveni objektivni zakoni nastoje protumačiti od znanstvenika. U protivnom, sve bi – primjerice, u prirodnim naukama – ostajalo na validnim formulama, s kojima se, a ima mnogo znanstvenika koji tako tvrde, moramo zadovoljiti u svojoj nesposobnosti da damo njihovo istinsko tumačenje. Premnogi, dresirani konzervativnim svjetonazorima koji se želi naturiti ljudima kako bi se njima lakše ovladavalo u ime profitabilnih interesa, tvrde kako su ideologije mrtve, da one više ne postoje, što je fundamentalna greška koju prihvaća ogroman broj ljudi. Naime, kao što kaže lingvist Mate Kapović (1, 2):
„Riječ ideologija je, paradoksalno, jedan od najslabije shvaćenih ideologema u općoj javnosti. Pa se tako redovito ideologija rastavlja od ekonomije – ideologija su npr. partizani i ustaše ili pitanje pobačaja, dok je ekonomija navodno nešto posve drugo. Naravno, ekonomska su pitanja par excellence ideološka pitanja – u njima nema niti može biti išta neideološko. Hoće li se npr. povećati porezi siromašnima ili bogatima, hoće li se subvencije davati za socijalu i javne bolnice ili krupnom kapitalu, hoće li se smanjivati prava krupnog kapitala ili radništva – to su sve itekako ideološka pitanja, koliko se god neki pravili da nisu. Inzistiranje na tome da ekonomska pitanja nisu ideološka nije slučajno – to se radi upravo zato da bi se naglasilo da u ekonomiji “nema alternative”. Postoje samo (prokapitalističke) “reforme”, fleksibilizacija (smanjenje radničkih prava), deregulacija (olakšavanje poslovanja kapitalu, često na štetu rada i okoliša), privatizacija (prebacivanje javnog u privatno vlasništvo), mjere štednje… Takva je ekonomska politika, u korist kapitala, jedina moguća, a sve ostalo je nezamislivo (ili bar anakrono) – i baš zato je tobože neideološko. Izmicanje ekonomije iz sfere ideologije se izvršava upravo zato da bi se iz te sfere isključila bilo kakva rasprava i da je jedino što ostaje čisto tehnokratsko-realpolitičko razmatranje kako navedene “prijeko potrebne reforme” provesti – kojom brzinom i na koji način. Slično tome, političke opcije koje glume da su “neideološke”, zapravo samo kriju svoju privrženost već spomenutoj dominantnoj ideologiji. Ono što je sigurno jest da, kad god se kaže da negdje nema ideologije, možemo biti sigurni da je upravo tada sve prepuno ideologije. Da parafraziramo jednu fundamentalističku uzrečicu, najveći je uspjeh ideologije to što nas je uspjela uvjeriti da je nema. Najuspjelija je ona ideologija koja počinje funkcionirati kao “zdravorazumski” pogled na svijet i postaje potpuno nevidljiva. A od ideologije zapravo bijega nema – svak ima nekakav stav o nečemu (od ekonomije preko seksualne orijentacije pa do svega ostaloga).“
Daklem je svako razlaganje o društvu, njegovim problemima i putevima razvoja, podložno ideološkim tumačenjima, a ona se razlikuju po tome jesu li zatvorenog ili otvorenog tipa – spremna prihvatiti promjene i korigirati vlastite zablude, kao što nešto slično tvrdi Karl Popper u knjizi „Otvoreno drušvto i njegovi neprijatelji“. Čak ako i „umjetnoj inteligenciji“ postavite sasvim nesugerirajuće pitanje, njeni odgovori su neumitno podložni ljudskoj prosudbi, i evaluaciji etičkih vrijednosti ponuđenih odgovora. Stoga primjedba Googleovog naprednog LLM modela (GeminiPro) kako AI daje na navodno sugerirajuće premise odgovore koji podilaze postavljaču pitanja (ulizištvo, moguće znak tragova inteligencije, ipak, he, he…) te su odgovori osnovnog Googleovog LLM modela (Gemini), navodno podilazeći mojim sugestijama u pitanju, ne stoji glede zaključka koji sam izvukao temeljem njih, ma kako GeminiPro nastojao odgovor protumačiti kao:
„…Prvo, algoritmi umjetne inteligencije nisu neovisni intelektualni entiteti. Odgovor koji je autor interpretirao kao epifanijsku validaciju ljevičarske progresivne misli o nehumanosti sustava, izravna je tehnička posljedica procesa usklađivanja s ljudskim povratnim informacijama (RLHF) i posljedičnog fenomena algoritamske sikofantije. Jezični model strukturirao je odgovor na način da se maksimalno uskladi s ograničenjima i emotivnim tonom postavljenog upita, žrtvujući činjeničnu uravnoteženost zarad korisničkog zadovoljstva…”
Što znači tzv. „činjenična uravnoteženost“ odgovora AI, koji bi trebao navesti pozitivne i negativne argumente u prilog ili protiv odluke o razmatranom problemu? Naprosto to da pitatelj ostane – poput Buridanova magarca – bez vlastitog zaključka o njemu, ili – ono što se ne smije prepustiti AI – da sam, temeljem iznesenih činjenica, donese ideološki i etički sud u pogledu problema o kojem je postavio pitanje! Naime, mimo mog znanja, sin – kojemu je dostupna profesionalna verzija – je dao moj tekst „‘Umjetna inteligencija’ o sebi samoj“ na recenziju Googleovom modelu GeminiPro, a ovaj ga je posve rasturio! (Želite li pogledati kritiku mog teksta od jedva tri stranice, što je GeminiPro rasturio na dvadeset i jednoj stranici svog osvrta, kliknite dva puta na slijedeću ikonicu, i učitat će se njegov PDF: ). U uvodu kritike objevljenog članka, kaže GeminiPro:
„…Autor konstruira tezu prema kojoj sustav umjetne inteligencije, generirajući odgovore na temelju obimnih baza ljudskog znanja, predstavlja nepristran i “neideologiziran” entitet. Prema toj premisi, kada se umjetnoj inteligenciji postavi pitanje o posljedicama tehnološkog razvoja unutar kapitalističkog sustava, njezin odgovor treba shvatiti kao empirijsku i filozofsku potvrdu stanja stvari. Budući da je odgovor umjetne inteligencije u članku usklađen s kritikama kapitalizma i zabrinutošću za radnička prava te ekološku održivost, autor zaključuje da to nedvojbeno potvrđuje ispravnost stajališta “progresivne ljevice” te dokazuje da je kapitalizam nehumani sustav koji hitno treba zamijeniti. Međutim, ovakav pristup analizi umjetne inteligencije i njezinih izlaza počiva na dubokom nerazumijevanju temeljnih arhitektura, mehanizama obučavanja i inherentnih kognitivnih pristranosti koje definiraju suvremene algoritamske sustave. Umjetna inteligencija, u obliku u kojem je danas komercijalno dostupna, nije entitet s ontološkom neovisnošću, klasnom sviješću ili sposobnošću objektivnog vrednovanja društveno-političkih sustava. Njeni odgovori nisu izraz nezavisne spoznaje, već visoko predvidljiva refleksija ulaznih parametara – kako onih skrivenih u fazi njenog programiranja, tako i onih eksplicitnih u korisnikovom upitu. Ekološki i makroekonomski podaci koje model iznosi, a koji su u članku predstavljeni kao neosporni dokazni materijal za tezu o apsolutnoj nehumanosti tehnološkog razvoja vođenog kapitalom, zahtijevaju znatno dublju, kontekstualiziranu i nijansiranu znanstvenu analizu…”
Moje pitanje Googleovom Geminiju je glasilo:
“Mislite li da je humano razvijati AI – to jest vas, kad razvoj dovodi do evidentiranih neželjenih ekoloških posljedica (porast zagrijavanja planete, porast otiska CO2), prekomjerno trošenje vode potrebne ljudima za preživljavanje, prekomjerno trošenje električne energije itd… Nemojte mi samo govoriti – ono što govori kapital, koji po meni sve radi iz profitabilnh razloga – kako će buduće generacije imati koristi, već vas pitam moraju li se sadašnje generacije žrtvovati za navodni boljitak budućih. Posebno vas pitam glede otpuštanja stotina tisuća radnika (evidentirano!) s obzirom da multinacionalne kompanije vjeruju kako ćete ih vi sve zamijeniti! Gdje je tu ljudski, humani odnos prema aktualnom čovjeku cijele planete, a ne samo njenih najrazvijenijih dijelova? Molim vas iscrpan odgovor, o tome kako vi gledate na stvari – ne u perspektivi, već upravo danas“
Već sama GeminiPro-ova kritika autorovog upita pokazuje kako je LLM vrlo daleko od neke stvarne inteligencije, te predstavlja tek jednu specifičnu, naprednu vrstu i tehnologiju unutar puno šireg područja koje obuhvaća pojam AI. Naime, ma koji inteligentni čovjek, kojega bi zasipali bilo kakvim postavkama o društvu i njegovim problemima, te izgledima za rješenje, kad biste ga zamolili da objasni vlastito gledište „na stvari – ne u perspektivi, već upravo danas“, jasno bi ili prihvatio vaš stav, ili se usprotivio njemu protuargumentima. Gemini koji odgovara na moje pitanje, čak i ako ga smatramo sugerirajućim (prema GeminiPro) to ne čini, ali njegov odgovor – smatramo li ga čak i nedovoljnim za uravnoteženo gledanje na stvari – svakako je u dijelu koji on navodi istinit (što se lako provjeri na internetskim pretraživaačima) i u cjelini korespondira sa stajalištima suvremene progresivne ljevice, posebno ako se odnosi, kako je naglašeno u pitanju, ne na perspektivu već na aktuelno stanje. Druga je stvar što se u nekom drukčije postavljenom pitanju AI može postaviti na perspektivu kapitala (ali to je nevažno za današnje stanje stvari!) s kojim će se zastupnici kapitalističkog sustava složiti, ali – čak ako GeminiPro dadne posve uravnoteženi odgovor, on je sasvim nebitan za ljudsku prosudbu jer mu fali najbitniji dio: etička procjena odgovora, točnije, stanja u društvu! Posebno je iritirajuća njegova tvrdnja:
„Budući da je odgovor umjetne inteligencije u članku usklađen s kritikama kapitalizma i zabrinutošću za radnička prava te ekološku održivost, autor zaključuje da to nedvojbeno potvrđuje ispravnost stajališta “progresivne ljevice” te dokazuje da je kapitalizam nehumani sustav koji hitno treba zamijeniti.”
Autor (ja) nije želio nezavisnu od povijesnih kritika kapitalizma (od Marxa do suvremenih autora), apsolutnu potvrdu nehumanosti kapitala i potvrdu da takav sustav treba zamijeniti ljudskijim, već je samo istaživao dali se “stav” AI poklapa sa rečenim kritikama, što se i desilo. Nepobitno je da u današnjem trenutku kapital (sa svojim aktualnim inačicama umjetne inteligencije, koje – usput budi rečeno – upravo on razvija, te ne bi bilo čudno da su u njega – svijesno ili nesvijesno – ugrađeni filtri koji mu podilaze, ili u najmanju ruku daju “ni vrit ni mimo” odgovore) uzrokuje sve probleme koji tište suvremena društva, da spomenem samo one ekološke, socijalne, pa do neravnomjernosti raspodjele bogatstva među narodima i ljudima.
Najnoviji Oxfamov izvještaj pokazuje da u prosjeku, 1% najbogatijih osoba svijeta posjeduje 8251 puta više bogatstva od nekoga iz donjih 50%, dok najsiromašnija polovica čovječanstva drži samo 0.52%, a najbogatijih 1% posjeduje 43.8% svjetskog bogatstva.
Već samo ta činjenica, zajedno sa bezbroj neupitnih, prikupljenih od relevantnih autora, govori dovoljno da sa prevladavajućim (kapitalističkim) sustavom nešto nije u redu, i da ga treba mijenjati za humaniji. Kapitalizma “ljudskog lica” nema, već po suštini aksioma na kojima se zasniva, a da je tome tako svjedoči i to da ga najveća i najbogatija kapitalistička sila svijeta (SAD) – koja upravo slavi 250 godina svoje nezavisnosti – nije uspjela tijekom tog vremena uspostaviti po mjeri čovjeka. Naravno da GeminiPro i ostali oblici LLM modela, to ne mogu prihvatiti, jer i po vlastitom priznanju nemaju za to etičkih i moralnih predispozicija ugrađenih u svoj softver, te se njihova analiza (ulizička, kako i sam GeminiPro potvrđuje) svodi na filanje korisnika podacima, koje onda on, čovjek – a tako i treba ostati na vjeke vjekova, ako ljudi misle AI koristiti kao alatku, a ne neku “metainteligenciju” ponad njihove – snabdjeven u većoj ili manjoj mjeri prirodnom inteligencijom (zavisno od jedinke) treba protumačiti sa stajališta humanističke etike koja mu je na raspolaganju, dok “umjetnoj inteligenciji” nije.
Zgodno je priložiti zaključak analize mog članka, iz čega se vidi kako GeminiPro uopće nije uzeo u obzir uslov pod kojim sam postavio pitanje Geminiju, da analizira današnje stanje, pa stoga i rečenica:
„Nemojte mi samo govoriti – ono što govori kapital, koji po meni sve radi iz profitabilnh razloga – kako će buduće generacije imati koristi, već vas pitam moraju li se sadašnje generacije žrtvovati za navodni boljitak budućih.“,
koju GeminiPro-jeva analizanamjesto da je uzme u obzir zaobilazi, ne govoreći o današnjem stanju već se vadeći obećanjima u budućnosti, kad moguće svi na koje se aktualitet odnosi budu već odavno pokojni:
“Zaključna sinteza analize
Članak Umjetna inteligencija o sebi samoj autora Ladislava Babića predstavlja metodološki i logički manjkav pokušaj legitimizacije specifičnih socio-političkih ideja pomoću tehnološkog alata za koji autor pogrešno pretpostavlja da posjeduje kapacitet objektivne spoznaje. Dekonstrukcija premisa na kojima članak počiva, provedena uz uvid u mehanizme strojnog učenja, ekološku održivost i makroekonomske modele, rezultira jasnim i nedvosmislenim zaključcima.
Prvo, algoritmi umjetne inteligencije nisu neovisni intelektualni entiteti. Odgovor koji je autor interpretirao kao epifanijsku validaciju ljevičarske progresivne misli o nehumanosti sustava, izravna je tehnička posljedica procesa usklađivanja s ljudskim povratnim informacijama (RLHF) i posljedičnog fenomena algoritamske sikofantije. Jezični model strukturirao je odgovor na način da se maksimalno uskladi s ograničenjima i emotivnim tonom postavljenog upita, žrtvujući činjeničnu uravnoteženost zarad korisničkog zadovoljstva.
Drugo, iako je ekološki pritisak umjetne inteligencije značajan i opipljiv – sa zastrašujućim projekcijama o potrošnji blizu 945 TWh električne energije i konzumaciji 9,3 bilijuna litara vode godišnje do 2030. godine – ti podaci, sami po sebi, ne označavaju moralni krah kapitalističkog tehnološkog razvoja. Znanstvenici koji te podatke prikupljaju i objavljuju jasno navode da je tehnologija transformacijska snaga koja unapređuje živote milijardi, i da su ekološki troškovi izazovi koje treba rješavati proaktivnom optimizacijom i prelaskom na inovativne sustave kružnog gospodarstva i održivog hlađenja, a ne dokazi inherentne zloćudnosti. Autoru je ovaj aspekt ostao tajan jer je, zbog sugestivne konstrukcije svog upita, zabranio algoritmu uvid u konstruktivne elemente znanstvenih analiza.
Treće, ekonomske interpretacije na koje se članak oslanja – posebice pozivanje na navodno neizbježan gubitak stotina milijuna radnih mjesta – fundamentalno izvrtanje makroekonomskih istraživanja. Izvješće institucije poput Goldman Sachsa na koje se poziva ne projicira ukidanje egzistencije za 300 milijuna radnika, već izloženost zadataka koje će tehnologija nadopuniti (komplementirati). Zanemarivanje povijesnih činjenica koje dokazuju da tehnološke inovacije u pravilu dugoročno stvaraju bitno veći broj novih, kvalitetnijih radnih mjesta i rezultiraju rastom globalnog bogatstva i BDP-a (uz predviđeni dodatak od 7 posto globalnom BDP-u uslijed usvajanja AI) prokazuje članak kao klasični ludditski manifest umotan u oblandu brige za čovjeka.
U konačnici, epistemološka zamka u koju je autor upao tretirajući prediktora distribucije znakova kao političkog ideologa i objektivnog društvenog suca ukazuje na širu opasnost našeg doba. Prepuštanje intelektualnog rasuđivanja sustavima osmišljenima za lingvističko oponašanje stvara društvenu povratnu spregu koja radikalizira postojeće predrasude, produbljuje podjele i zamjenjuje stvarnu kritičku, dokazima vođenu socio-ekonomsku misao praznom algoritamskom simulacijom slaganja. Teza članka nije dokaz o propasti kapitalističkog sustava, već dokaz o krhkosti ljudske objektivnosti u doticaju s tehnologijom koja joj zna savršeno laskati.”
U sintezi kritike mog članka, GeminiPro ga definira “kao klasični ludditski manifest umotan u oblandu brige za čovjeka”, uopće ne razumijevajući ni ludistički pokret niti vremensko ograničenje koje sam postavio u svome pitanju njegovom mlađem bratu Geminiju, a još manje brigu kapitala za čovjeka u danom trenutku razvoja LLM tehnologije, jer se gubi u antipiciranju budućnosti (mada ga to nitko ne pita) temeljem projekcija na bazi trentno važećih brojčanih podataka. Jasno je bilo nekima još u 19. stoljeću, da će industrijalizacija, kombinirana s porastom broja stanovništva, uzrokovati golemo povećanje broja nezaposlenih, odnosno – proletarizaciju velikog dijela seljaštva kojima je oteta zemlja pa su bili prisiljeni na rad u tvornicama (što je, u interpretaciji kapitala, tumačeno kao prekvalifikacija!). Ludistički pokret se tome, ne videći dugoročnu istinu (ali, ne kaže li se, da smo dugoročno svi mrtvi, a kamoli radnici koji su u početnoj fazi industrijalizacije ostajali bez posla koji je osiguravao egzistenciju njima i njihovim obiteljima) tome suprotstavio uništavanjem strojeva, odnosno borbom protiv napretka tehnologije. Kapital se već i tada (što danas čini sofisticiranijim metodama) tome suprotstavio, osuđujući na smrt mnoge razbijače strojeva, pokazujući samim time jesu li mu važniji ljudi ili mašine, te profit ostvaren njima. Sagleda li u nešto širem kontekstu ludistički pokret, ludisti su makar i podsvijesno percipirali budućnost, u kontekstu prevladavajućeg kapitalističkog sustava, jer – ne dešava li se gubljenje poslova iz istog razloga (ludistima doduše neshvaćenima) kao u 19. vijeku, upravo danas,? Ne zbog razvoja tehnologije, već zarad kapitalističkog sustava koji je strojeve pretvorio u oružje protiv radničke klase. Kapital, nije briga za sudbinu radnika u početnoj fazi industrijalizacije, odnosno tehnološke revolucije (a niti kasnije), već im prodaje priču – kako bi maskirao svoj jedini interes, profit (poput kršćanstva, mitovima o “boljem svijetu” na sveto nigdarjevo) – o koristima koje će imati tek buduće generacije, što sam ja htio podcrtati pitanjem: “moraju li se sadašnje generacije žrtvovati za navodni boljitak budućih?“. Pogledajmo što Marx kaže o ludističkom pokretu:
„Razoravanje mašina naveliko u engleskim manufakturnim srezovima u toku prvih 15 godina 19. veka, naročito usled uvođenja parnog razboja, poznato pod imenom luditskog pokreta, pružilo je antijakobinskoj vladi Sidmouth-a, Castlereagh-a i drugih izgovor za najreakcionarnije nasilničke mere. Trebalo je vremena i iskustva dok je radnik naučio da razlikuje mašinu od njene kapitalističke primene i da svoje napade prenese sa samog materijalnog sredstva za proizvodnju na društveni oblik njegovog iskorišćavanja.“, („Kapital I“, Karl Marx, str 380, preveli Moša Pijade i Rodoljub Čolaković)
Jedna od osnovnih premisa koja prati ljudski rod je njegova neutaživa potraga za istinom o svijetu, i o samome sebi u okviru njega. Da dođe do apsolutne spoznaje o njoj, istini:
Istina
(„Istina je bog“, Gandhi)
Ono što jeste onakvo kakvo jeste,
i nikakvo drugčije ne može biti.
Ona je bog. K njoj bezbrojne, samotne ceste
vode. Sto ruku rašomon-Šive, ka jedinstvenoj biti.
on je odavno odustao, shvaćajući da je dostupna tek savršenstvu metafizičkog entiteta koji je sam izmislio – bogu. Ali, to ga ne sprečava da se istražujući relativne istine, korak po korak, asimptotski približava onoj apsolutnoj, nikad je ne dosegavši. U tom naumu čovjek se služi raznoraznim alatima, pa i takvima kakav je AI/LLM koji nudi odgovore naprosto uobličene prema ljudskim nesigurnostima i dvojbama unutar baze podataka kojima se sistem koristi. Alat nedvoumno ostavlja čovjeku da se odluči koji odgovor prihvatiti, ukoliko su oni neutralni, odnosno – nabrajaju činjenice u prilog i kontra priloga ljudskih pretpostavki. Konačan odgovor nije na AI, posebno ovog nesavršenog tipa;
„za mene sofisticiranim algoritmima koji generiraju odgovore temeljem mirijade pohranjenih (uglavnom, bez poštivanja autorskih prava) ljudskih radova, u kojima oni iznose često različita mišljenja, dok u svom odgovoru AI preferira težinski one najzastupljenije, nisam jedini koji to tvrdi.“,
već pripada ljudskoj prosudbi temeljem iznesenih činjenica, ali ograničenih ne filterima koji su svijesno ili nesvijesno ugrađeni u mašinsk softver, već onim koji postavi tražitelj odgovora. Pogledaju li se pažljivo odgovori Geminija na moje pitanje, vidljivo je da se on argumentirano zadržava upravo na onome što sam tražio od njega: na sadašnjem povijesnom trenutku (za razliku od GeminiPro-jeve torpedirane kritike mog teksta), pa nije zgorega ponovno pogledati njegov zaključak:
„U današnjem trenutku, razvoj umjetne inteligencije nema human karakter ako ignorira svoje neposredne negativne posljedice. Ljudski odnos prema aktualnom stanovništvu cijelog planeta zahtijeva hitno postavljanje granica. To znači uvođenje obveznog standardiziranog praćenja ekološkog otiska, odgovornije korištenje resursa i prelazak s modela zamjene radnika na modele koji ljude stavljaju u središte nadzora i donošenja odluka. Tehnološki boljitak koji produbljuje nejednakosti, iscrpljuje planet i obezvređuje ljudski rad ne bi trebao biti cilj sam po sebi.“
Googleov GeminiPr ostavlja konačni odgovor na njega, ako se i dopuni njegovim pogledima na budućnost kapitalizma i humanosti razvoja AI, onome kome je prezentirao svoj odgovor, a taj sam u konkretnom slučaju ja, koji se slaže s percepcijom ljevice. Stoga je GeminiPro-jeva kritika sasvim bespredmetna.
.
za P.U.L.S.E Ladislav Babić
magazinplus.eu
