Dok je pažnja svijeta usmjerena na rat u Ukrajini, sukob Izraela i Irana i novu raspodjelu moći na Bliskom istoku, na južnom Kavkazu dogodio se politički događaj koji bi dugoročno mogao imati daleko veće geopolitičke posljedice nego što trenutno izgleda. Na parlamentarnim izborima u Armeniji uvjerljivu pobjedu odnio je premijer Nikol Pashinyan i njegova stranka Građanski ugovor (Civil Contract), osvojivši gotovo 50 posto glasova, dok su proruske opozicione snage ostale daleko iza njega.
Ovi izbori nisu bili samo izbor između dvije političke opcije. Oni su predstavljali referendum o budućem geopolitičkom pravcu Armenije, ostanak u ruskoj sferi uticaja ili nastavak približavanja Evropskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Pobjeda Pashinyana pokazala je da je većina Armenaca, uprkos brojnim unutrašnjim problemima i bolnim posljedicama gubitka Nagorno-Karabaha, odlučila podržati nastavak približavanja Zapadu i normalizaciju odnosa sa susjedima.
Ono što ove izbore čini posebno važnim jeste činjenica da je Armenija decenijama predstavljala jednog od najvjernijih ruskih saveznika na postsovjetskom prostoru. Međutim, nakon što Moskva nije spriječila poraz Armenije u sukobu s Azerbejdžanom 2023. godine, povjerenje javnosti u Rusiju ozbiljno je narušeno. Ovi izborisu simboličan poraz Kremlja na Kavkazu i još jedan pokazatelj slabljenja ruskog uticaja izazvanog ratom u Ukrajini.Čečenske elite i stanovništvo sjevernog Kavkaza prije ili kasnije moraće odgovoriti na pitanje kakvu budućnost vide unutar sistema u kojem njihovi mladići nesrazmjerno često učestvuju u ratovima koje ne određuju oni sami. Rat u Ukrajini otvorio je ozbiljnu debatu o tome da li su kavkaski narodi ravnopravni partneri ili prije svega rezervoar ljudstva za ostvarivanje geopolitičkih ciljeva Kremlja.
Za Evropsku uniju i SAD ovo predstavlja značajnu stratešku pobjedu. Južni Kavkaz postaje jedan od najvažnijih koridora između Evrope, Centralne Azije i Bliskog istoka. Stabilna i proevropski orijentisana Armenija mogla bi postati važan dio novih transportnih i energetskih ruta koje zaobilaze Rusiju. Posebno je značajan razvoj koridora koji povezuju Crno more, Kavkaz i Kaspijski region, čime Evropa nastoji smanjiti energetsku zavisnost od Moskve.Upravo se ovdje otvara i pitanje gasa. Iako Armenija trenutno nije veliki energetski tranzitni centar, njen geografski položaj između Irana, Azerbejdžana, Gruzije i Turske daje joj strateški značaj u dugoročnim planovima povezivanja energetskih tokova između Azije i Evrope. U slučaju stabilizacije odnosa između Jerevana i Bakua, južni Kavkaz mogao bi postati jedan od najvažnijih energetskih i logističkih čvorova euroazijskog prostora.
Posmatrano iz šire perspektive, Armenija danas predstavlja ono što je Ukrajina predstavljala prije desetak godina a to je prostor na kojem se sudaraju ruski i zapadni geopolitički interesi. Razlika je u tome što Jerevan pokušava promijeniti svoju stratešku orijentaciju kroz izbore, trgovinu i diplomatiju, a ne kroz rat. Zbog toga se u Moskvi sa posebnom pažnjom posmatra svaki korak Pashinyanove vlade. Nije slučajno što su ruski zvaničnici uoči izbora upozoravali da bi Armenija mogla krenuti „ukrajinskim putem“ ukoliko nastavi udaljavanje od Rusije.Istovremeno, eskalacija sukoba između Izraela i Irana dodatno povećava značaj Kavkaza. Iran dijeli granicu s Armenijom i predstavlja jednog od ključnih regionalnih aktera. Svaka destabilizacija Irana automatski povećava geopolitičku vrijednost alternativnih transportnih i energetskih pravaca preko Kavkaza. Upravo zbog toga izbori u Armeniji nisu samo unutrašnje političko pitanje jedne male države od tri miliona stanovnika, već događaj koji može uticati na buduću sigurnosnu arhitekturu prostora od Crnog mora do Perzijskog zaljeva.Kavkaz danas više nije periferija svjetske politike nego jedan od ključnih geopolitičkih mostova između Evrope, Rusije, Centralne Azije i Bliskog istoka. Ko bude imao veći uticaj na Kavkazu, imaće značajnu prednost u oblikovanju budućih energetskih, trgovinskih i sigurnosnih tokova euroazijskog prostora.
Dok se na prostoru Istočne Evrope, Južnog Kavkaza i dijela postsovjetskog prostora sve više država i naroda nastoji osloboditi dugogodišnje političke, sigurnosne i ekonomske zavisnosti od Moskve, Srbija ostaje jedan od rijetkih ruskih partnera u Evropi koji dosljedno održava bliske političke i strateške veze s Kremljom.Zbog toga se u velikom dijelu evropskih političkih i sigurnosnih krugova Srbija sve češće percipira kao ključni politički oslonac ruskog uticaja na Balkanu, koji objektivno usporava punu geopolitičku konsolidaciju regiona unutar evropskih i euroatlantskih struktura.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
