U svjetlu animalnoljudske prirode i suprotstavljenih nacionalističkih interesa.
Piše: Dr. Durić Rašid
1.
Suočavam nas sa nacionalizmom koji je razorio jugoslavensku multikonfesionalnu zajednicu republika i naroda u zasebne monokonfesionalne nacionalne državice. Virusom osobno-društvenoga političkog nacionalizma koji danas oneljudjuje srbijansko, hrvatsko i bosanskohercegovačko društvo. Sa posljedicom životne nesigurnosti, migracije mladih ljudi, povratka ratne opasnosti, medjunacionalnog nepovjerenja, mržnje, straha, nepravde, neravnopravnosti. Postjugoslavenskom društvu oboljelom od nacionalizma do danas nismo našli protuotrov režimskom trovanju osobno-društvene svijesti. Virus nacionalizma hranimo upornim postratnim tridesetšestogodišnjim biranjem, pravnim legitimiranjem nacionalističkih političkih režima. Režima koji sebe bogate, propagiraju medjunacionalno nepovjerenje, strahom obmanjuju i manipuliraju javnost, legitimiraju vlast našim obezljudjivanjem. Pokretači i motivi takvoga nacionalizma su u zadovoljavanju materijalnih interesa i političke dominacije. Kako u vladajućim režimima tako i njihovim srbijanskim, hrvatskim i bosanskim biračima.
Dijagnosticiram da smo zakasnili za denacifikaciju nacionalizmom metastizirane postratne svijesti. U osvještavanju, sprečavanju i u sudskom kažnjavanju nacionalizma koji je metastazirao u fašizam u postjugoslavenskom društvu. Prognoziram i nadam se da će naredna generacija Srba, Hrvata i Bosanaca denacificirati oboljelu nacionalističku svijest postjugoslavenskog društva. Oboljelu kroz historijsku činjenicu da smo kroz raspad Jugoslavije dobili to za što smo se u ratovima izborili: mononacionalne države kakve smo kao birači tražili od naših nacionalnih političkih partija. Sa izvjesnim političkim izuzetkom u(ne)redjene multinacionalne Bosne i Hercegovine. Unutar koje su Amerikanci naše političare i ratnike natjerali, podmetnuli im dejtonsko kukavičje jaje: navodno jedinstvenu, a zapravo teritorijalno podijeljenu državu u dva politička entiteta. Sa posljedicom takve podvale svjetski jedinstvenog u(ne)redjenja društva u kojem država ovisi od kolonijalno (ne)pristrasne medjunarodne uprave i od (samo)volje domaćih politikantskih lidera.
Zakašnjeloj denacifikaciji postjugoslavenskoga društva konfrontiram nephodnost osobne denacifikacije ratnika, patriota i nacionalista, njihovih porodica, civilnih žrtava rata. Riječ je o urgentnosti denacifikacije srpskoga, hrvatskoga i bosanskoga društva u cjelini. Prvenstveno kroz neophodnost suočavanja srbijanske svijesti sa izgubljenim ratovima. Kritičkog suočavanja koje je neophodno da postjugoslavensko društvo izadje iz tunela samoživog nacionalizma. (Uporedi stav Ivana Stambolića na kraju ovog članka). Društveno oganizovanom dugoročnom politikom deidologizacije postjugoslavenskog društva od nacionalizma. Nosivim argumentom denacifikacije da ako postjugoslavensko društvo u sebi još nije osvijestilo zagadjenost nacionalizmom, unatoč tragičnom ratnom iskustvu, onda se za argumentaciju denacifikacije društva valja pozvati na neosporivu epistemološko-spoznajnu činjenicu da je u svakom čovjeku ugradjen osjećaj ljudskog dostojanstva kao energent osobne i medjunacionalne političke ravnopravnosti. Kulturalne i vjerske jednake vrijednosti svakog čovjeka. Takvo je općeljudsko osjećanje trajni protuotrov egoistično-nacionalističkoj ljudskoj prirodi. Svi smo svjesni činjenice da navedene ravnopravnosti počivaju u općeprihvaćenoj jednakoj vrijednoti svakog ljudskoga bića. Kako u svijetu tako i u Bogu. Tom prirodnom osjećanju jednake vrijednosti svakog čovjeka – kao pretpostavci i uvjetu ravnopravnosti – suprotstavljen je ego sa općeprihvaćenim pravom prednosti na svoje zadovoljstvo. Sa posljedicom da se funkcioniranje čovjeka ostvaruje sukobljavanjem i toleriranjem svjetonazora, religija, kultura i mišljenja. Unutar takvoga funkcioniranja začinje se u čovjeku i u društvu (ne)uklonjivi virus egoističkoga nacionalizma, fašizma, nacionalsocijalizma. Sa učinkom da se medjuljudska i medjunacionalna ravnopravnost i pravda ostvaruju kroz sukobe i kroz saradnju poštenih i nepoštenih, časnih i podmuklih, inteligentnijih i manje inteligentnih. Sa posljedicom nacionalizma u kojem medjuljudska ravnopravnost i pravda ostaju trajni ideal.
2.
Sa navedenim prirodnim nagonom osobnog egoizma kao korijenom nacionalizma u narodu, ispoljenim u općeprihvaćenoj prednosti na svoje zadovoljstvo, u makijevalističko-ničeanskoj volji za političku (nad)moć nad rivalom, valja nam se dnevimice konfrontirati. Nagone zadovoljstva osobno disciplinirati i društveno suzbijati. Jer su prirodni nagoni samozadovoljstva neiskorjenjivi virusi nacionalizma. Virusi kojima najinteligentniji, najobrazovaniji i najperfidniji, svojim strastima za političkom dominacijom, inficiraju iste strasti i interese njihovih birača. Sa posljedicom da sposobniji, obrazovaniji, podmukliji i bezdušniji trijumfiraju nad nesposobnim, manje inteligentnim i poštenim ljudima. Budući da čovjek u društvu funkcionira kroz rivalitet, kroz konfrontaciju egoista i altruista, društvo zaštićuje manje sposobne i poštene primjenom medjuljudske jednakosti pred zakonom. Zakonodavnim discipliniranjem prirodnih nagona zadovoljstva kao energenta samoživog nacionalizma. Sa očekivanim efektom primjene zakonodavstva u vraćanju indoktrinacijom uklonjene savjesti samoodgovornosti prema društvu, prema drugom čovjeku.
Riječ je o primjeni zakonodavstva kao sastojbini kulture postratnoga sjećanja. One kulture sjećanja koja je kao vrijednosni ad hominem suprotstavljena režimskoj indoktrinaciji javnosti nacionalizmom. Sa njenim efektom javnog osudjivanja zakonima presudjenih ratnih zločinaca. Posttraumatskim preradjivanjem ratnoga iskustva u sudionicima rata, u civilnim žrtvama rata. Sukobljavanjem patriota, nacionalista i ratnika sa svojom ratničkom savjesti. Psihoterapijskim preradjivanjem iskustva rata u kojem su ratnici, napadajući ili braneći se, medjusobno se ubijali. Kroz takvo osobno konfrontiranje logično je očekivati da u postratnoj svijesti terapeutiranih bude savjest pročišćena, djelimice ili potpuno očišćena. Da u bivšim ratnicima proradi savjest osjećanja samoodgovornosti prema drugom, prema protivniku kao ljudskom biću. Da u ratnicima, u nacionalistima, i u patriotima domoljubima proradi spoznajno uvjerenje da je ljudski život neprikosnovena vrijednost koju niko nikome ne smije uzeti. Da je očuvanje života sveta dužnost i primarna općeljudska zadaća. Vrednija od svakog političkoga pragmatizma i patriotizma. Da je život vredniji od ratnikove časti i dostojanstva. Da je čovjeku domovina cio svijet. Kroz takve efekte kulture postratnog sjećanja, ostvarene kroz stručno posredovani psihoterapijski proces, moguće je dospjeti do ovdje sažete oslobadjajuće (post)ratničke samosvijesti. Do one ratnikove samosvijesti u kojoj jedan patriota, nacionalist, branitelj ili napadač, vraćaju indoktrinacijom odstranjenu savjest samoodgovornosti prema ljudskom biću. Samoodgovornost kao meritum osobnog i općeljudskog dostojanstva. Da dospiju u potrebu da sa njegovim političkim i ratnim protivnicima, sa civilnim žrtvama rata kontaktira. Da se oči u oči ratni protivnici pogledaju, da se nastoje medjusobno razumjeti i razjasniti svoja sukobljena uvjerenja i razloge medjuubijanja. Sa konačnim učinkom u prihvatanju besmisla rata, medjusobnog praštanja i izmirenja. Na taj način moguće je dospjeti do idealnog ili željenog obostranog djelimičnog ili potencijalnog potpunog odstranjivanja grižnje savjesti za učinjena ratna zlodjela. Do umirivanja savjesti za proživljeno i (ne)željeno ratno iskustvo.
Uz navedenu psihoterapijsku denacifikaciju od nacionalizma, naprijed sumirani smisao i efekat pomirenja izmedju političkih i ratnih protivnika trebaju osmisliti, organizirati i u javnosti posredovati vodeći politički režimi. Kroz političku ideologiju kajanja za medjunacionalne zločine nad civilima – žrtavama rata. Multidisciplinarnim konfrontiranjem ideologije nacionalizma medjunacionalnom postratnom humanumu pomirenja kroz dugoročno osmišljenu kulturu sjećanja. Putem medija, kroz cjelokupni obrazovno-odgojni sistem. Racionalnim sukobljavanjem sa ničeanskom voljom za nadmoć nad drugim ljudima, nad drugim narodima. Samokritičkim konfrontiranjem sa narcisoidnim osjećanjem osobne i nacionalne nadvrijednosti u odnosu na drugog čovjeka, na drugi nacionalni korpus. Sa krajnjim efektom vraćanja medjunacionalnoga povjerenja kao uvjeta za ostvarenje pomirenja. Riječ je o kulturi sjećanja kao društvenom dugoročno osmišljenom procesu koji vodi osobnoj i društvenoj psihičkoj katarzi, političkoj metamorfozi nacionalista u pacifiste. Ozdravljenju društva od nacionalizma.
3.
Medjunacionalnom pomirenju u postjugoslovenskom društvu je prepreka tridesetšestogodišnja postratna izopačena kultura sjećanja. Zatrovana nacionalističkim uzrocima raspada Jugoslavije. Najsnažnijim uzrokom makijevalističko-ničeanske volje za dominacijom nad političkim rivalima. Ideologemom nacionalističke srbijanske i hrvatske svijesti da su njihovi ratni ciljevi teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine izmedju Srbije i Hrvatske legitimni. Unatoč prijeratno medjunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini. Medjusobno zaraćeni srbijanski i hrvatski (post)ratni politički režimi do danas su ostali složni jedino po pitanju teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine. Isti cilj od prestanka rata do danas ostvaruju sa više ili manje intenziteta otvoreno banjalučki Dodikov privatizirani SDS, i perfidno podmukli mostarski Čovićev HDZ. Dva trojanska konja u Bosni i Hercegovini. Sa ideologemom velikosrpske i velikohrvatske nacionalističke politike koji urušava multikulturalno bosansko društvo. Ustrajnim blokiranjem zajedničkih državnih institucija. Perfidnim sjedinjavanjem osobnih i partijskih interesa sa interesima njihovih birača. Primjenom principa jedan meni, jedan tebi, državi jok! Kako je taj podmukli egoizam ironično formulirao bosnoljub Josip Pejaković.
Politički cilj Srbije da poslije prvih demokratskih izbora zadrži monopol vladanja Jugoslavijom, pravnim jačanjem federacije Jugoslavije, time produži političku dominaciju u vrijeme obiju Jugoslavija, presudni je pokretač raspada Jugoslavije. U tom raspadu jednako je bitnu urušavajuću ulogu imao prvi demokratski izabran režim Hrvatske sa ideologijom ostvarenja hiljadugodišnjeg sna hrvatske države. Sa posljedicom brisanja iz republičkog ustava srpskoga naroda – uzroka barikada i ratne pobune hrvatskih Srba. Uz vojnu pomoć Srbije. Treba razumjeti i srpski i hrvatski vladajući režim koji su ostvarivali političke interese većine srpskoga odnosno hrvatskoga naroda. Razumjeti ne znači politički opravdati srbijanski niti hrvatski samoživi nacionalizam kao odlučujući uzrok rušenja federalne Jugoslavije. Treba razumjeti temeljni cilj politike Bosanaca da sačuvaju jedinstvenu multikulturalnu Bosnu i Hercegovinu. Razumjeti treba takodje i pobunu većine bosanskih Srba protiv referenduma za nezavisno-samostalnu Bosnu i Hercegovinu. Razumjeti treba strah bosanskih Srba od demografsko-političke dominacije Bošnjaka. Bosanski Srbi nisu se htjeli pomiriti sa potencijalnom političkom drugorazrednom pozicijom, uvjetovanom srpskom demografijom u Bosni i Hercegovini. Indoktrinirani od srbijanskoga političkoga i intelektualnog rukovodstva, bosanski su Srbi prihvatili šešeljevsko-vučićevske političko-ratne ciljeve Velike Srbije. Sa nosivim anahronim ideologemom svi Srba u jednoj državi. Tim ideologemom zaprijetio je Karadžić Radovan nestankom Muslimana u Parlamentu BiH 1991. godine. U generalnom smislu, Srbi u Srbiji i u Bosni, nakon prvih slobodnih izbora, imali su temeljni cilj da nakon propasti komunizma i dalje politički dominiraju u reformiranoj ili u smanjenoj Jugoslaviji. Hrvati i Bošnjaci su, takodje po cijenu rata, nastojali politički biti Srbima ravnopravni. U tako suprotstavljenim narodnosnim interesima, Titova se Jugoslavija morala urušiti. Rat se naprosto morao dogoditi usljed činjenice da demokratski izabrane nacionalne partije, sa njihovim nacionalistički ekskluzivnim, nezajažljivim političkim apetitima i ciljevima, nisu bile dorasle medjunacionalnom kompromisu kojim su mogli transformirati Jugoslaviju u njenom konfederacijskom političkom uredjenju. Riječ je o nepomirljivim nacionalističkim političkim interesima koji su u vrijeme Titove Jugoslavije ostvarivani kroz relativnu ravnopravnost manjinskih naroda. Zahvaljujući Titovoj harizmi i izvjesnoj politici bratstva-jedinstva. Poslije Tita nacionalni interesi su izopačeni u nacionalističke, sve do nivoa fašizma. Ustaškog, četničkog, bošnjačko-balijskog koji je naprosto Jugoslaviju „progutao.“ Koji danas razara mononacionalno srbijansko, hrvatsko i bosansko multinacionalno društvo.
4.
Svi naprijed navedeni historijski argumenti sažeti su da bi se pojmila aktualna kompleksnost procesa denacifikacije. Očišćenja i ozdravljenja postjugoslavenskoga društva od patološkog nacionalizma. Kroz dugoročno osmišljen proces vraćanja medjunacionalnoga povjerenja kao energenta pomirenja. Tomu je bitna pretpostavka i uvjet beskompromisna konfrontacija nacionalnoga zajedništva vladajućoj nacionalističkoj ideologiji. Kroz prihvatanje istine o jugoslavenskim ratovima. Istine sadržane u brojnim presudama Medjunarodnog suda za ratne zločine u Den Haagu. I sudskih presuda ratnim zločincima u postjugoslavenskim državama. Riječ je o istini koju su utvrdile brojne presude ratnim zločincima. Svaki onaj koji ne priznaje ove presude, spreman je zločin ponoviti. Takvih gorljivih nacionalista koji slave ratne zločince kao nacionalne heroje i danas je velik broj u Srbiji, Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini. U tom smislu karakteristična su tri slučaja. Prvi, kada 2009. na aerodromu u Beogradu, uz medijsku pompu, osudjenu za ratne zločine Biljanu Plavšić dočekuje iz zatvora Vlada Srbije sa iznajmljenim avionom Republike Srpske. Drugi u kojem Sabor Republike Hrvatske 21. 10. 2011. usvaja Zakon kojim se hrvatski državljani osumnjičeni, optuženi i osudjeni za ratne zločine – proglašeni ništavnim. (Opširnije u: Council of Europe Publishing. Izvještaj Komesara za ljudska prava Vijeća Europe). Treći je karakterističan slučaj javne političke rehabilitacije ratnoga zločinca Darija Kordića. Rehabilitacije ispoljene u susretu i u podršci Dariju Kordiću nakon njegova otpuštanja iz zatvora. U organizaciji HDZ-a sa pročelnikom Draganom Čovićem. Sa daljnim učinkom političke rehabilitacije ratnog zločinca klerikalnom promocijim knjige iz zatvora otpuštenog Darija Kordića u Katedrali u Zagrebu. U istom kontekstu političke rehabilitacije ratnih zločinaca je posjet predsjednika Vlade Srbije osudjenom ratnom zločincu Ratku Mladiću u zatvoru. Njegova javna apelacija da se zbog bolesti iz zatvora pusti ratni zločinac Ratko Mladić. Apelaciju je Medjunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu odbacio. U generalnom smislu riječ je o perfidnom osmišljavanju političkoga i javnoga opravdavanja ratnih zločina od političkih režima u Srbiji, Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Od javnosti prihvatiti objektivnim i pravednim presude Medjunarodnog suda za ratne zločine u Den Haagu (sa optuženih ukupno 161 vojnih i političkih lidera izmedju 1991- 2011), zajedno sa sudskim presudama na domaćim regionalnim državnim sudovima, za svakoga časnog čovjeka, bitan je uvjet za medjunacionalno priznavanje i za praštanje zločina. Uvjet za povratak medjunacionalnog povjerenja. Taj pravni i pravično-nepristrasni materijal treba koristiti za medjunacionalno pomirenje. (Vidi: www. icty.org/Sections/The Cases/Keyfigures/). Uz bitnu dopunu da politička rukovodstva u Srbiji, Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini vrše otvorenu i pritajenu opstrukciju sudjenja ratnim zločincima. Primjerice, u Bosni i Hercegovini od oko 10.000 osumnjičenih za ratne zločine, vodio se do 2001 godine istražni i sudski proces sa aktivnom istragom protiv 1.300 potencijalnih ratnih zločinaca. U Srbiji do juna 2001. godine obavljeno je krivično gonjenje za 303 osobe. Od kojih je osudjeno 53 za ratne zločine izvršene izmedju 1991-1995. Od ovih malobrojnih presuda za javnost i za medjunacionalno pomirenje poraznija je činjenica politikantskog medijsko-javnoga veličanja osudjenih ratnih zločinaca od vladajućih srpskih i hrvatskih političara. Posebno u Bosni i Hercegovini. Njihovo ideološko-psihološko samopoistovjećenje sa ratnim zločincima priprema javnost za nove ratne zločine.
5.
Nosiva psihološka i društvena prepreka procesu medjunacionalnoga pomirenja je u činjenici da do danas nije izgradjen nijedan medjunacionalni zajednički spomenik civilnim niti vojnim žrtvama rata. Po uzoru na postpartizansku praksu širom Jugoslavije. Kulturi postratnog sjećanja trajna je prepreka da svaki narod sebe osjeća i u javnosti ispoljava jedinom žrtvom rata. Kroz aktualnu postratnu politikantsku ideologiju vladajućih režima, svaki narod drži svoje ratnike herojima, ratnike protivnika neprijateljima. Vodeći političari ne obilježavaju zajedničku medjunacionalnu obljetnicu stradanja civila niti vojnika u ratu. Tomu je bitan razlog da su vodeći političari u regiji sami bili sudionici medjunacionalnih ratova. Da su kroz prijeratne i postratne medije zagadjeni nacionalizmom. Da kroz postratnu obrazovno-školsku segregaciju dviju narodnosnih škola pod jednim krovom u Bosni i Hercegovini danas indoktriniraju generacije nacionalizmom.
Sve to zajedno bitan je pokazatelj da vladajući režimi manipuliraju javnost, ratnike i njihove porodice. Kroz društveno organizovano oplakivanje i spomenično obilježavanje poginulih vojnika i civila isključivo iz svoga naroda. Ovom patološkom egoizmu kao trovaču nacionalizma mora se zdrava i čestita ljudska pamet suprotstaviti. Zapitati zašto većina političara, koji odlučuju o životima njihovih birača, ne zagovara medjunacionalne, zajedničke komemoracije svim poginulim borcima, svim civilnim i vojnim žrtvama rata. Nismo li prvo ljudi, potom Srbi, Hrvati ili Bošnjaci? Banjalučki psiholog Srdjan Puhalo tvrdi da je samo na Kazanima kod Sarajeva podignut jedan jedini u regiji spomenik srpskim civilnim žrtvama rata. (www.youtube.com/Srdjan Puhalo).
Emociju suosjećanja, sućuti i merhameta prema drugom narodu u svijesti ratnika, u postratnom srpskom, hrvatskom i u bosanskom društvu, izuzetno je zahtjevno izazvati. Usljed činjenice da su narodi bili u ratnom sukobu. Jer osjećanje općeljudske sućuti, sažaljenja i merhameta može biti provokativno. Jer je empatiji energent svoja volja i odluka koja može biti kontraproduktivna. Može slomiti karakter usljed uvjerenja ratnika da su vodili pravedni rat. Ako su i vodili pravedan rat, treba patriote i nacionaliste argumentima sudskih presuda uvjeriti da su neki od njih učinili zlo, grijeh i nepravdu ubijajući civile u ratu. Takva argumentacija, dokaziva sudskim presudama ratnih zločinaca, polazni je čin za uspješnu denacifikaciju postratne osobne i javne svijesti. Energent za početak procesa kajanja i nacionalnoga postratnoga pomirenja. Proces pomirenja uvjetovan je ne samo osobnim i javnim prihvatanjem sudskih presuda, već mora biti energiran iskrenom željom većine ratnika, njihovih obitelji. Političkom podrškom vladajućih režima u javnosti. Ako ljudi, zagadjeni i zgadjeni nacionalizmom, nemaju iskrenu potrebu, niti želju za svojim duhovno-emocionalnim čišćenjem posttraumatskoga ili nacionalističkog patološkoga sindroma, tada nema ni pokajanja nad učinjenim zlom ili zločinom. Nema denacifikacije. Nema kulture sjećanja.
Samo iskrena želja za pomirenjem, vodjena slobodnom voljom pojedinca, vodi vraćanju medjunacionalnog povjerenja. Vodi smislu medjusobnoga praštanja i duhovno-duševnom pročišćenju. Jer osjećanje grijeha – koje u sebi inkarnira, sadrži osjećanje samoodgovornosti i potrebu za pokajanjem – najteže je izazvati u ratnicima koji su uvjereni da su ratovali, žrtvovali živote, za navodno pravedan cilj. Čovjeka možeš navesti (indoktrinirati) na zlo i na dobro. Nagovoriti medjutim čovjeka da svoje uvjerenje (i ono ratničko uvjerenje) dovede u pitanje, može u njemu isprovocirati i producirati gubljenje časti i dostojanstva. Jer osjećanje časti i dostojanstva razdvaja nas od životinje. Na priznanje, potom pokajanje da je učinio grijeh, čovjek se mučno i teško odlučuje. Jednako mučno se odlučuje da grijeh u sebi rekonstruira, obnovi, preradi, obesmisli. Svim tim zajedno da grijeh odstrani. Jer kroz proces sukobljavanja sa samim sobom postoji trajna mogućnost da čovjek sebe samog blati, ponizi, obezvrijedi, raščovječi. Zato je vraški teško dovesti čovjeka sa grijehom i sa krivicom, da od onoga kome je nanio nepravdu ili zlo, traži oprost, da se pred oštećenim iskreno pokaje. U svemu navedenom bitno je markirati da bez iskrene namjere počinitelja grijeha i zla, nema obostranoga efektivnoga postratnog pomirenja. Niti kulture postratnoga sjećanja. Slučajevi koji su javnosti obznanjeni kao smrtno-tragične posljedice grižnje savjesti su samoubistvo Slobodana Praljka osudjenog ratnog zločinca u Den Haagu 2017, samoubojice Nikole Koljevića 1997 na Palama, i samoubojstva kćeri Ratka Mladića u njihovoj kući u Beogradu 1994.
Pored navedene psihičko-političke osobne razine u procesu denacifikacije i medjunacionalnoga pomirenja, neophodna je na društvenoj razini provoditi denacifikaciju postjugoslavenskog društva. Na način kako je denacifikaciju ostvarila postfašistička Njemačka. Takvoj je denacifikaciji uvjet da se ratnici i njihovi potomci ne ponose etničkim čišćenjem niti ubijanjem njihovih protivnika. Da se ponose medjusobnim kajanjem, izmirenjem i medjunacionalnim praštanjem. Denacifikacija i deindoktrinacija su pretpostavke izgradjivanja gradjanskoga društva. Stigmatiziranja i uklanjanja nacionalističkih partija – energenata nacionalizma i jugoslavenskih ratova. Da li za takvu društvenu i osobnu katarzu, za duhovni i duševni preporod, imaju potrebu i snagu aktuelne političke elite i njihovi sljedbenici birači – pokazat će vrijeme. Jer je od aktualnih postratnih nacionalno-nacionalističkih partija nerealno očekivati njihovu psihičko-karakterološku metamorfozu nacionalista u pacifiste. Tomu je prepreka ne samo njihov materijalni egoizam, već i makijevalističko-ničeanska strast i volja za nadmoć. Smisao vlasti u prevlasti. Zbog svega navedenog trebaju nam psihoterapijska ministarstva za liječenje bolesnoga društva. Prvenstveno za osvještenje srpske svijesti da je vodila i izgubila ratove protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i medjunarodne zajednice. Da bez takvog samokritičkog, dubokog samoosvještenja i pokajanja ne možemo napred, ne možemo na drugi put izaći. (www.youtube com/Ivan Stambolić). Takvom su osvještenju aktualna i višedecenijska prepreka navodno milion nepismenih i polupismenih šešeljevskih birača u Srbiji.
tačno.net
