„Kao da me na neki način opet zatvore u logor“ , kaže Satko Mujagić svaki put nakon što čuje medijsku laž o prijedorskim logorima. Ironično, Omarska, Keraterm i Trnopolje otkriveni su upravo zahvaljujući medijima, da bi danas, nakon 40 pravosnažnih presuda i 600 godina zatvorskih kazni, prijedorski logoraši bili suočeni s medijskom negacijom i relativizacijom, uz tvrdnje da se u Prijedoru u proljeće 1992. nije ništa desilo
Patnja koju ponovo proživljavaju bivši logoraši kada na srbijanskoj televiziji Happy čuju da su bili u otvorenom sabirnom centru, gdje ih je neko branio, a ne zlostavljao, za Upravni sud u Beogradu iznosi 300 eura. Tako je dosuđeno zbog čekanja na odluku Regulatorne agencije za medije Srbije da kazni novinara Milomira Marića nakon što su Satko Mujagić i Fikret Alić sa Udruženjem logoraša Kozarac, podnijeli prijavu protiv njega.
„To je bilo otvoreno, oni su mogli da izađu iz tog logora kad god hoće, to je bio sabirni logor da se sklone, da ih neko ne ubije. Oni su njih poslije nahranili, odveli su onog mršavog, prikazivali su ga u cirkusu u Evropi“, rekao je Marić u jutarnjem programu Happy televizije 22. februara 2021. tokom razgovora s Predragom Antonijevićem, režiserom filma Dara iz Jasenovca.
Foto: Screenshot Happy TV
Komentirali su i sliku Fikreta Alića iza žice koju je na naslovnici 17. augusta 1992. objavio magazin TIME, nazvavši ga „onaj sa tuberkulozom“. Fikret Alić je na toj fotografiji izgledao uočljivo napaćen. Ne od tuberkuloze, već od prebijanja i izgladnjivanja. Prema njegovom svjedočenju, od 56 dana provedenih u logoru Keraterm premlaćivan je 50, a pošteđen teškog batinanja šest dana. Obroci su se sastojali od dvije kriške kruha s malim tanjirom supe. Srpske snage pokupile su ga u selu Sivci, pretukle ga, smjestile u autobus i odvezli u logor Keraterm s oko još 200 muškaraca. Posmrtni ostaci dijela logoraša pronađeni su u Tomašici i u drugim masovnim grobnicama.
Površine oko 10.000 metara kvadratnih, što bi bilo ravno jednom i po nogometnom igralištu, Tomašica je najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Otkrivena je 2013. godine, a u njoj su pronađeni ostaci 435 osoba. Zbog naknadnog premještanja tijela ubijenih identificirane su samo 274 osobe. Dokazi o masovnoj grobnici izvedeni su na suđenju Ratku Mladiću, načelniku Generalštaba Vojske Republike Srpske (VRS), pred sudom u Hagu. Lokaciju je Institutu za nestale Bosne i Hercegovine otkrio bivši pripadnik VRS-a koji je učestvovao u prikrivanju ubistava. Ostao je anoniman do danas kako bi zaštitio svoj identitet.
Tomašica je najveća ali ne i jedina masovna grobnica koja je, nakon rata u Bosni i Hercegovini, pronađena na području Prijedora. Prema podacima Instituta za traženje nestalih u okolini toga grada na zapadu Bosne i Hercegovine otkrivene su 73 masovne grobnice. Tijela ukopana u masovnoj grobnici u selu Kevljani također su naknadno premještana u sekundarne i tercijarne grobnice. U Kevljanima je pronađeno 146 tijela, dok je u masovnoj grobnici u Starim Kevljanima otkriveno 456 žrtava iz Prijedora, mahom logoraša Omarske.
Foto: Masovna grobnica Tomašica / source.ba
Fikret Alić je 5. augusta 1992. premješten u logor Trnopolje, gdje su nastali snimci ITN televizije. Novinarsku ekipu koja je objavila priču činili su Penny Marshal za ITN televiziju i Ed Vulliamy, tada novinar The Observera. Cijeli svijet vidio je neuhranjene muškarce iza žice. Fikret Alić iz zdravstvenih razloga nije mogao govoriti o tužbi protiv Marića i Happy televiziji, ali se britanski novinar Ed Vulliamy jasno sjeća trenutka kada je shvatio šta se dešava u prostorima nekadašnjih prijedorskih fabrika.
Foto: Fikret Alić / Dnevni avaz
„Nakon insistiranja da se zaustavi automobil u kojem smo bili, vidjeli smo poznatu scenu Fikreta i drugih iza žice. Počeli smo razgovarati s njima i rekli su nam kako su došli tu te da ne znaju gdje im se nalaze porodice. Kada smo ušli unutar samog kampa, osjetili smo mješavinu izmeta, znoja i vrućine. Ono što je uradila Happy televizija je nešto što se pojavljuje iznova i iznova. Ideja da smo nekako konstruirali sliku je groteskna. To naravno nije isto što i revizionizam Holokausta, ali ima isti motiv“, kazao je Ed Vulliamy.
Foto: Ed Vulliamy / BBC
I Satko Mujagić je bio zatočen u dva logora – Omarskoj i Manjači. Kroz logor Manjača, na istoimenoj planini u blizini Banje Luke, gdje je bio nekadašnji vojni objekt JNA koji je korišten za vojne vježbe, tokom rata u Bosni i Hercegovini proći će između tri i osam hiljada ljudi. Kao i Alić, i Mujagić je imao slično pojavljivanje na televiziji 8. augusta 1992. Mujagić je taj dan bio „izguran“ pred kamere RTRS-a kako bi na engleskom „svjedočio“ da Omarska nije logor i da su uslovi za život unutar tog kompleksa „dobri“.
U logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje, koje je u Prijedoru formirala srpska vlast s policijom i vojskom, bilo je zatočeno više od 30 hiljada civila Bošnjaka i Hrvata. Više od 3.300 ljudi s područja Prijedora i okoline bilo je zatočeno u Omarskoj. Raspuštanje tog logora počelo je 6. augusta 1992, a oko 700 logoraša nije preživjelo torture.
U zločinima u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima 102 djece. Za zločine u tom gradu Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju i Sud Bosne i Hercegovine osudili su više od 40 osoba na više od 600 godina zatvora.
Zločinima je prethodio poziv nesrpskom stanovništvu na Radio Prijedoru 30. maja 1992. da se identificiraju tako što će na svojim domovima istaknuti bijele plahte, a već sljedeći dan stigla je i naredba o nošenju bijelih traka oko ruke.
Foto: Satko Mujagić / Fabrice Dekoninck
Foto i video dokazi, kao i postojanje sudskih presuda nisu bili dovoljan razlog da dio medija prestane s negiranjem onoga što se desilo u Prijedoru. Naprotiv, Mujagić i ostali logoraši već više od tri decenije u javnom prostoru slušaju o nepostojanju prijedorskih logora, često od onih rođenih nakon rata.
„Kada čujem takve laži, kao da me ponovo zatvaraju u taj logor, u nekom simboličkom smislu. Ne treba meni niko priznavati da je tamo bio logor, ja to znam i sudovi su to ustanovili, ali kada ih se javno negira sve što se desilo nekako pada u vodu. To postaje zamagljena prošlost u koju, kao, možemo vjerovati, a i ne moramo. I to me kao čovjeka i emotivno pogađa“, kaže Satko Mujagić.
Tužba protiv Milomira Marića
Zato je Mujagić, zajedno s Fikretom Alićem i sa Udruženjem logoraša Kozarac, odlučio pokrenuti tužbu protiv nekadašnjeg novinara Happy televizije Milomira Marića a predstavljala ih je renomirana advokatska firma BDK Advokati iz Beograda.
To što su Marić i Predrag Antonijević izrekli u televizijskom programu stajalo je nasuprot 21 presude koju je donio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i istog broja presuda koje je donio Sud Bosne i Hercegovine. Mujagić kaže kako su upravo pravosnažne presude bile osnove tužbe protiv Marića.
„Cilj nam je bio da ne idemo u smjeru u kojem ćemo u Beogradu nekom ponovo dokazivati da u Prijedoru jest ili nije bio koncentracioni logor. Ono što smo uzeli kao glavni argument je to da zakon Republike Srbije decidirano govori da se sudske presude, uključujući i strane presude, moraju poštovati. Znači, sve ono što je ustanovljeno u Haškom tribunalu i svim drugim međunarodnim sudovima koje Srbija priznaje postaju pravne činjenice“, objašnjava Mujagić, pravnik i bivši logoraš.
Prvi dopis poslan je Regulatornom tijelu za elektronske medije (REM) Srbije u martu 2021. godine, a cilj je bio da se Mariću izrekne mjere ukora. Na 12 stranica najprije su navedeni citati Marića i Antonijevića, čije su izjave upoređivane s utvrđenim činjenicama u presudama.
Foto: Satko Mujagić / Claudia Heinermann
„REM je, umjesto neparan, imao paran broj članova i na kraju smo imali glasanje tri naprema tri, umjesto da se sačeka izbor novog člana jer jedan od njih nije bio u mogućnosti prisustvovati. To je bila pravna besmislica zbog koje je obustavljena procedura, što se ne može uraditi. Na sudu neko mora pobijediti“, objašnjava Mujagić.
Nakon te odluke uslijedila je tužba protiv REM-a na Upravnom sudu u Beogradu. Njihova odluka čekala se skoro tri godine, zbog čega je također uslijedila tužba. Tek prije dvije godine, nakon, kako kaže Mujagić, pravnih zavrzlama i birokratskih prepreka, njemu i Aliću su odobreni iznosi od po 300 eura zbog odugovlačenja s presudom na žalbu protiv odluke REM-a.
„Upravni sud je na kraju poništio odluku REM-a, a to regulatorno tijelo je prošle godine moralo ponovo odlučivati i ovog puta su odbili našu tužbu tvrdeći da nema elemenata da se Marić kazni. Ponovo smo uputili tužbu jer se ne slažemo s odlukom REM-a, tako da smo opet u fazi čekanja“, objašnjava on.
Dok bivši logoraši čekaju, Milomir Marić je laž o prijedorskim logorima ponovio i na tribini u Banjoj Luci u decembru 2024. Kazao je da su logori u okolini Prijedora bili stovarišta, odnosno građevinski objekti oko kojih nije bila bodljikava žica, a jednog od bivših logoraša je uporedio s medvjedom iz cirkusa.
„Ali taj fotograf je našao jednog neuhranjenog, mršavog čovjeka, i slikao sliku koja će obilježiti našu historiju. Mi ne možemo izaći iz te priče. Poslije su ga ugojili, vodili i prikazivali u cirkusu u Amsterdamu i Briselu, kao mečka kada igra. Ja sam to pričao na televiziji, mene je nazvao Fikret i tuži me sudu da sam se poigravao žrtvama iz logora smrti, kako su oni rekli“, ispričao je Marić tokom nastupa.
Britanski list Living Marxism o „logorima koji nisu logori“
Negiranje zločina, laži i dezinformacije o onome što se dešavalo u Prijedoru počeli su još 1992. godine. Paralelno s odvođenjem u logore, pozivom nesrbima da se identificiraju bijelom trakom te masovnim ubistvima u tom gradu postojali su i mediji koji su sistematski i s namjerom negirali zločine. Lokalni mediji Kozarski vjesnik i Radio Prijedor su još u to vrijeme počeli stvarati revizionističke narative.
Foto: Kozarski vjesnik naslovnica
Pored ostalih laži, ova dva medija su prijedorskog doktora Željka Sikoru optužili da je „doktor monstrum“ koji namjerno izaziva abortuse kod srpskih žena, kao i da kastrira srpske muške bebe. Za takve tvrdnje nikada nije iznesen nijedan dokaz, a dr. Sikora je ubijen u logoru Keraterm. Istaknuti građani Prijedora i Kozarca bili su među glavnim metama tih dvaju medija. Među njima je bio i dr. Osman Mahmuljin, koji je optužen da je svjesno na pogrešan način liječio Živka Dukića, koji je doživio infarkt. Kao ni dr. Sikora, ni on nije preživio prijedorske logore.
Ali priča o prijedorskim logorima kao otvorenim centrima ne vuče korijene iz ratnog izvještavanja tih dvaju medija. „Sve je počelo od Thomasa Deichmanna i lista Living Marxism u Britaniji, koji su doveli do te priče o ‘logorima koji nisu logori’“, objašnjava Satko Mujagić.
Taj list je u svojim tekstovima tvrdio da se u proljeće 1992. u Prijedoru ništa značajno nije dešavalo. To je bilo u potpunoj suprotnosti s pričama koje je s terena donijela televizijska ekipa ITN-a, koja je u to vrijeme bila u Prijedoru. Nakon što je izgubio sudski spor za klevetu protiv ITN-a, Living Marxism je bankrotirao 2000. godine jer nije imao novca da isplati odštetu ITN-u. Uprkos tome, takvi mediji uspjeli su na Zapadu do određene mjere izgraditi pogrešan narativ o Prijedoru i koncentracionim logorima.
Foto: Living Marxism magazin naslovnica
„ITN je tužio Living Marxism, a ja sam pokušao uvjeriti i The Guardian da urade isto, ali oni su se previše bojali da to urade. Living Marxism nije doveo nijednog svjedoka jer ga nisu ni imali. ITN je doveo samo jednog, dr. Idriza Merdžanića. Sudija nije imao sumnje i presudio je u korist ITN-a a protiv magazina Living Marxism“, objašnjava Ed Vulliamy, dugogodišnji novinar The Guardiana i The Observera.
On i televizijska reporterka iz Velike Britanije Penny Marshall u augustu 1992. godine od Radovana Karadžića dobijaju dozvolu da uđu u logore Omarska i Trnopolje. Njihovi snimci iz Omarske zaslužni su za otvaranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu. Vulliamy je bio prvi novinar koji je nakon Nirnberškog procesa svjedočio na Međunarodnom tribunalu za ratne zločine. On se kao svjedok Tužilaštva pred tim sudom pojavio više puta, uključujući suđenja za zločine počinjene u Prijedoru, ali i tokom procesa koji su vođeni protiv lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
„Jer me se tiče“
Svrha dezinformacija nije uvijek bila stvaranje paralelne istine. Dezinformacija, zavisno od konteksta, može služiti i da zamagli činjenice, čime se stvara dobra osnova za stvaranje društvene konfuzije, što je prirodni habitat u kojem dezinformacije opstaju i dobijaju moć.
Paralelno s tim svijetom nalaze se grupe i pojedinci koji svojim društvenim zalaganjem pokušavaju predstaviti događaje iz Prijedora onakvima kakvi su oni zaista bili. I poslije 30 i više godina ti ljudi se i dalje bore za dostojanstveno obilježavanje sjećanja na ubijene u Prijedoru u proljeće 1992.
Emir Hodžić je s bijelom trakom oko ruke sam stao na gradski trg u Prijedoru nakon što su gradske vlasti zabranile da se 23. maja 2012. postavi instalacija čiji je cilj bio podsjećanje na preko 200 ubijenih žena i 10 djevojčica tokom rata u tom gradu i održi komemoracija za prijedorske žrtve na dvadesetu godišnjicu počinjenih zločina.
Foto: Emir Hodžić na trgu u Prijedoru 2012.godine / Privatna arhiva
„Želio sam samo predstavljati oca i brata koji su preživjeli Omarsku i Trnopolje. U danima koji su uslijedili stizali su razni komentari. Psovke, prijetnje da više ne dolazim u svoj grad. S druge strane, podrška i riječi ohrabrenja. Za jedne sam postao ‘njihov’, a za druge ‘naš’”, napisao je tada Hodžić.
Skoro deceniju i po kasnije kaže kako je u njemu tada probuđen bunt, a znao je da u tom momentu ne može predstavljati nijedno udruženje koje je postojalo u Prijedoru, pa je odlučio nastupiti sam. Samo nekoliko mjeseci ranije u rodni grad iz kojeg je protjeran s cijelom porodicom došao je s Novog Zelanda.
„Kada sam se vratio u Prijedor, vidio sam koliku represiju trpe povratnici i toliko godina nakon rata. Poricanje genocida i svega što se tamo desilo nije ostalo samo u teoriji, nego se ti ljudi s tim suočavaju svaki dan. Kao aktivist i umjetnik, odlučio sam da je to jedan od načina kako mogu pokazati da nismo izbrisani i da je nemoguće izbrisati ono što se desilo“, govori Emir Hodžić.
Foto: Emir Hodžić
„Mislim da bi ljudi mogli nastaviti živjeti zajedno da postoji politička volja da se proguta knedla i prihvate neke stvari koje su se desile u njihovo ime. Čitava priča o borbi protiv poricanja genocida, pored prava na sjećanje, po mom mišljenju, nosila je i tu neku važnost iz naše zajedničke antifašističke historije, jer rehabilitacija četništva i kolaboracionista, po mom mišljenju, spada u taj kontekst“, kaže on.
Zahvaljujući prijedorskim aktivistima koji predvode Centar za mlade KVART i Inicijativu „Jer me se tiče“, duh antifašizma o kojem Emir govori i dalje je prisutan u ovom gradu. Upravo zbog njihovih aktivnosti nove generacije svih nacionalnosti počele su se suočavati sa svim onim što se događalo devedesetih godina u Prijedoru i ostatku Bosne i Hercegovine.
Ostavljeni sami sebi
Bez pravne zaštite onih koji su prošli kroz logore nije moguće pričati o društvenoj pravdi i izgradnji kulture sjećanja. Borba protiv dezinformacija i lažnih narativa uglavnom je ostala na plećima udruženja i aktivista, dok država, koja bi trebala biti glavni akter u zaštiti logoraša, nije uradila ništa.
S tim se slaže i bivši logoraš Jusuf Arifagić, koji podsjeća na izostanak konkretnih mjera u pogledu statusa logoraša u Bosni i Hercegovini.
„Država Bosna i Hercegovina kroz Predstavnički dom ili kroz svoj parlament nije donijela zakon o logorašima. Da je donesen bilo kakav zakon koji bi obuhvatio sve logoraše bez obzira na to kojem narodu pripadaju, danas bismo imali bilo kakvu pravnu zaštitu i nisam siguran da li bi se iko tada usudio ovako koristiti se jezikom mržnje prema nama logorašima“, kaže on.
Arifagić je prošao kroz logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. U Norvešku je, kao izbjeglica, otišao 1992. godine, a u rodni Kozarac se vratio krajem devedesetih. Znanje koje je stekao u toj skandinavskoj zemlji primijenio je u Kozarcu 2007. godine, kada je otvorio farmu norveških goveda. Ujedno je i predsjednik Udruženja logoraša iz Kozarca i godinama s drugim pojedincima i aktivistima radi na organizaciji Dana bijelih traka u Prijedoru.
Foto: Jusuf Arifagić
„Mi se sami borimo i idemo kroz ulicu, i svake godine doživljavamo prijetnje, koje su sve veće“, kaže Arifagić.
Donošenje zakona o logorašima je potez koji vidi kao ključni korak u borbi za istinu. „Da je donesen zakon za sve logoraše na tlu države Bosne i Hercegovine, to bi bila početna osnova ili temelj dolaska do istine, jer naša budućnost mora biti temeljena na istini, a istina može proizaći samo iz jednog određenog zakona. Potrebno je da se zakonom tačno kaže da se u Omarskoj desilo to i to, u Dretelju se desilo to i to, na Kazanima se desilo to i to… Mislim da je istina temelj ili početna osnova za jedan vid pomirenja“, objašnjava Arifagić.
Nesuočavanje s relativizacijom ratnih zločina i negiranje postojanja logora pokazuje da su bosanskohercegovačko ali i društva u regionu suočena s dubokim preprekama kada je riječ o odnosu prema prošlosti. Izrečene laži i dezinformacije za preživjele logoraše su ne samo uvreda već i nova trauma s kojom su ostavljeni da se iznova sami suočavaju.
Ovaj sadržaj produciran je u okviru projekta “Ratovi i laži: Ljudska cijena dezinformacija” koji finansira Organisation internationale de la Francophonie (OIF), a implementiraju Fondacija Mediacentar iz Bosne i Hercegovine, After War iz Francuske i Regionalni institut za razvoj štampe iz Ukrajine. Sadržaj je odgovornost aurora i ne odražava nužno stavove OIF-a, niti organizacija koje implementiraju projekat.
tačno.net
