Iran, iako formalno predstavlja regionalnu silu s brojnim kopnenim trupama, balističkim raketama i dronovima, u stvarnosti pokazuje ozbiljne strateške slabosti koje ga čine tipičnim tigrom od papira. Ključna dimenzija moderne vojne moći danas je kontrola neba i tehnološka nadmoć u zračnom prostoru, a upravo tu je Iran bio potpuno nadigran. Njegove zračne snage sastoje se uglavnom od zastarjelih lovaca poput F‑4 Phantom II, F‑14 Tomcat i F‑5 Tiger, aviona koji su naručeni prije Islamske revolucije i desetljećima se održavaju improviziranim nadogradnjama i “kanibalizacijom” dijelova jer su međunarodne sankcije spriječile nabavku modernih platformi i rezervnih komponenti, čineći ih neefikasnim protiv suvremenih sistema protivnika.
U najnovijim zračnim operacijama SAD‑a i Izraela jasno se pokazalo da Iran nema kapacitet za obranu ili projekciju zračne sile. Dok su američke i izraelske zračne snage brzo uspostavile dominaciju i precizno ciljale iranske strateške lokacije, iranski avioni su uglavnom ostali pasivni ili uništeni prije nego što su mogli uzletjeti.Nekoliko iranskih F‑14 lovaca je uništeno dok su bili parkirani na pistama, a ostatak flote nije imao sposobnost da ugrozi protivnikovu kontrolu neba.
Ovaj deficit nije samo pitanje broja aviona, već i tehnologije i integracije. SAD i Izrael raspolažu najnaprednijim ratnim tehnologijama i vojnim znanjem, uključujući stealth platforme, sofisticirane senzore, globalno umrežene sustave nadzora, satelitske i signalne obavještajne mreže te automatizirane sustave ciljanja koji koriste vještačku inteligenciju. Dok Islamska Republika, ironično, kao država čiji je temelj islamsko učenje, a islam je tradicijski baziran na znanju, pokazuje gotovo potpuni deficit u primjeni suvremenih tehnologija i znanstvenih principa, što dovodi do potpune nemoći pred tehnološki superiornim protivnicima.Odsustvo takve tehnologije kod Irana, u kombinaciji s nedostatkom relevantnih obavještajnih podataka od Rusije i Kine, dodatno je oslabilo sposobnost predviđanja napada, što je dovelo do toga da je vrhovni vođa, ajatolah, neutraliziran relativno lako, dok su kopnene i raketne snage djelovale bez koordinacije i potpore zračnih snaga.Stručno gledano, ova situacija potvrđuje da Iran nikada nije imao pouzdana savezništva ni s Rusijom ni s Kinom. Unatoč deklarativnoj podršci i strateškim partnerstvima, u ključnim momentima ti saveznici nisu pružili ni tehnologiju, ni obavještajnu podršku Iranu.
U kombinaciji sa zastarjelim protuzračnim sustavima i ograničenim kapacitetima pomorske i kopnene vojske, Iran je posebno ranjiv na precizne tehnološki vođene napade i sukobe u kojima zračna dominacija odlučuje ishod. Primjeri iz ranijih regionalnih sukoba, kao u Siriji, pokazuju da država koja ne može osigurati kontrolu nad zračnim prostorom brzo gubi stratešku inicijativu, čak i ako formalno posjeduje značajne konvencionalne kapacitete. Iran se nalazi u sličnoj situaciji jer njegova formalna vojna moć ne odgovara stvarnoj operativnoj sposobnosti, a strategije koje se oslanjaju na dronove i balističke rakete mogu djelovati taktički, ali ne i strateški.
Nedostatak moderne i efikasne avijacije, slabosti u obavještajnoj koordinaciji i tehnološka inferiornost čine Iran paraliziranim u sukobu s tehnološki superiornim protivnicima. Bez zračne dominacije i pouzdane obavještajne mreže, država koja formalno posjeduje značajan vojni arsenal ne može samostalno braniti teritorij niti projicirati moć. Kada se država predaje u ruke vjerskih lidera koji ne razumiju moderni svijet i suvremene tehnologije, rizik od brzog strateškog kolapsa postaje gotovo siguran jer politika, vojska i ekonomija ne mogu biti efikasno koordinirani. Iransko iskustvo potvrđuje da u 21. stoljeću vojna snaga više nije pitanje broja trupa ili raketa, već sposobnosti da se kontroliše nebo, integrira tehnologija i obavještajni podaci te brzo reaguje na savremene prijetnje, a odsustvo ovih faktora čini Islamsku Republiku pravim primjerom tigra od papira.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
