Iranska odluka da pregovore sa Sjedinjenim Američkim Državama vodi u Omanu, a ne u Turskoj, nije pitanje protokola niti logistike, već jasna geopolitička poruka. Teheran je svjesno izabrao Muscat kao prostor u kojem se pregovara ozbiljno, tiho i bez skrivenih režija, jer u trenutku duboke unutrašnje krize i rastućeg vanjskog pritiska nema prostora za politički teatar. Oman za Iran predstavlja neutralno, stabilno i predvidivo okruženje, bez regionalnih ambicija, bez dvostrukih igara i bez potrebe da se pregovori koriste za samopromociju.
Diplomatski razlozi tog izbora su jasni. Oman ima dugu tradiciju diskretne posredničke uloge, povjerenje svih strana i reputaciju države koja ne nameće agendu. Vojno i sigurnosno, Muscat je prostor minimalnog rizika, bez agresivne strane prisutnosti i bez ambicije da pregovori budu instrument pritiska ili ucjene. Za Iran, to znači kontrolu procesa, jasnu strukturu razgovora i izbjegavanje scenarija u kojem treća strana koristi pregovore za vlastite ciljeve.
Turska je, upravo zbog toga, svjesno isključena. Iran vrlo dobro zna da Turska više ne nudi neutralan teren, već pozornicu za Erdogana kao političkog izvođača tuđih interesa. Pregovori u Istanbulu ne bi bili razgovori, već unaprijed režirana predstava u kojoj Ankara glumi regionalnu silu, dok u stvarnosti izvršava zadatke koji joj se dodjeljuju sa Zapada. Erdoganova vanjska politika odavno je izgubila stratešku autonomiju i svela se na prenošenje poruka, discipliniranje neposlušnih i glumu posrednika bez stvarnog kredibiliteta.
U regiji se više niko ne zavarava pričama o „mostu između Istoka i Zapada“. Ankara je pod Erdoganom postala država koja istovremeno misli da može da prijeti, pregovara i izdaje, uvijek u skladu s trenutnim signalima iz Washingtona i Brisela. Zato niko ozbiljan više ne polaže sudbinu osjetljivih pregovora u ruke režima koji ne donosi odluke samostalno. Iran je tu lekciju naučio na vrijeme. Izbor Omana je, istovremeno, odbacivanje Turske kao potrošenog, neozbiljnog i nepouzdanog posrednika.
Ali ova odluka govori i o samom Iranu. Teheran ne ulazi u pregovore iz pozicije snage, već iz nužde. Unutrašnji protesti, duboka ekonomska kriza, međunarodna izolacija i gubitak legitimiteta Ajatolah-režima jasno ukazuju da se sistem nalazi pred zidom. Pregovori u Omanu nisu znak samopouzdanja, već opreza režima koji pokušava kupiti vrijeme.U tom kontekstu, saradnja sa Sjedinjenim Američkim Državama postaje neizbježna, ali i opasna za samu strukturu vlasti u Iranu. Svaki ozbiljan dogovor otvara prostor za reforme, pritisak na represiju i promjene koje Ajatolah-režim više ne može kontrolisati. Zato Oman nije samo mjesto pregovora, već simbol prelazne faze, trenutka u kojem stari poredak pokušava pregovarati o vlastitom opstanku.Kako se regionalne karte preslaguju, a autoritarni modeli gube tlo pod nogama, sve je jasnije da je ovo početak kraja jedne ere. Izbor Omana, odbacivanje Turske i pristanak na razgovore sa SAD-om nisu strateška pobjeda Irana, već priznanje slabosti. Ajatolah-režim pregovara jer mora, a istorija pokazuje da režimi koji pregovaraju iz straha rijetko prežive promjene koje sami pokrenu.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
