Komentar dana: Dr. Mustafa Cerić
U povijesti naroda ne postoje samo bitke s tuđinom. Postoje i one teže, tiše, s vlastitim strahom. A strah se najčešće ne zove otvoreno “izdaja” — nego “mir”, “normalan život”, “ne talasaj”, “šta će reći”, “pusti politiku”, “nek’ se neko drugi bori”.
I tako nastaju kukvice: ne nužno zli ljudi, nego malodušni patrioti, oni koji vole domovinu dok je daleko, dok je na slici, dok je u pjesmi… ali ne i onda kad domovina traži cijenu.
Kažu da je Che Guevara uhvaćen nakon izdaje jednog pastira. Vojnik je pitao pastira kako može izdati čovjeka koji je sve dao za njihova prava. A pastir je slegnuo ramenima, kao da objašnjava najobičniju stvar na svijetu: “Njegove borbe protiv neprijatelja plašile su moje ovce.”
I to je sve.
Jedna rečenica, kao presuda cijelom vremenu: kad ovce postanu važnije od slobode, sloboda postane luksuz. Kad čovjek mjeri sudbinu naroda po nervozi stada, onda nije čudno što ga lahko kupe sitnim mirom.
Mnogo ranije, u Egiptu, Napoleon je vodio pohod koji nije znao za milost, a Muhammed Karim otpor koji nije znao za predaju. Kad su ga uhvatili i osudili na smrt, Napoleon ga je pozvao, glumeći plemenitost pred historijom: “Ne želim da me pamte kao ubojicu heroja. Oprostit ću ti ako platiš 10.000 zlatnika.”
Karim se nasmijao, ne iz oholosti, nego iz sigurnosti da ljudi ne zaboravljaju svoje: “Nemam toliko, ali trgovci mi duguju preko 100.000.”
Napoleon mu je dao odgodu.
Karim je otišao na tržnicu, okovan i čuvan. Koračao je prema onima za koje je žrtvovao život. Prema “svojima”. Prema ljudima koji su od njegovog otpora imali koristi, jer je njihovoj djeci kupovao vrijeme, njihovim domovima šansu, njihovom gradu dostojanstvo.
Ali nije dobio ni ruku.
Nije dobio ni pogled.
Trgovci su šutjeli. A kad su progovorili, nije to bila pomoć, nego optužba. Rekli su da je on kriv za krizu. Da je njegov otpor izazvao uništenje. Da je njegova hrabrost preskupa. Da je sloboda loš posao.
I tu se ne slomi tijelo.
Tu se slomi duša.
Kad se vratio Napoleonu, nije više bio samo zarobljenik. Bio je čovjek koji je upoznao najgori oblik poraza: ne kad te pobijedi neprijatelj, nego kad te ostave oni koje braniš.
Napoleon mu je tada rekao rečenicu koja zvuči kao hladna istorijska lekcija: “Neću te ubiti zato što si se borio protiv nas, već zato što si žrtvovao život za kukavički narod, koji više voli trgovinu nego slobodu.”
I evo gdje se rađa upozorenje za sve narode, pa i za naš: Ne propada domovina samo kad je napadne neprijatelj. Propada kad je iznutra izjede neukost (džahiluk), ona neukost koja misli da je pamet biti neutralan dok se odlučuje sudbina. Koja misli da je mudrost šutjeti dok ti uzimaju pravo da govoriš. Koja misli da je patriotizam zastava na autu, a ne rizik u stvarnom životu.
Malodušni patriota je najskuplji neprijatelj nacije: on ne udara, ali ne brani, ne ruši, ali ne gradi, ne izdaje glasno, ali izdaje tiho, svaki put kad kaže: “Šta ja tu mogu.”
Zato je Rešid Rida to sabio u jednu rečenicu, kao stijenu: “Onaj ko se bori za neuki narod je kao onaj koji se žrtvuje vatrom kako bi osvijetlio put slijepima.”
A mi moramo dodati još nešto, za našu generaciju: Neukost nije samo neznanje. Neukost je navika da se istina zamijeni komforom.
I dok god nam je važno da “ovce ne budu uznemirene”, a nije važno da čovjek bude slobodan, uvijek će neko drugi pisati našu historiju.
I uvijek će se naći novi Napoleon, i novi trgovci, i novi okovi.
A heroji?
Heroji će umirati dvaput: jednom od metka, drugi put od našeg džahiluka.
Narodna: “Kada dozvolis da ti stave povodac (uzdu, ular) na glavu/vrat, svejedno je ko te vodi!”
