Fikret Mehović: El-Fasher kao srce sudanskog sukoba i novo geopolitičko žarište Afrike
El-Fasher kao srce sudanskog sukoba i novo geopolitičko žarište Afrike
Sukobi u Sudanu imaju duboke historijske korijene koji sežu u period nakon sticanja nezavisnosti 1956. godine. Od tada, zemlja je gotovo neprestano bila poprište građanskih ratova, etničkih podjela i političkih sukoba između centra i periferije. Nakon odvajanja Južnog Sudana 2011. godine, fokus nasilja premješten je na zapadni dio zemlje Darfur, regiju čija je historija obilježena oružanim pobunama, represijom i međunarodno prepoznatim zločinima protiv čovječnosti.
U tom kontekstu, grad El-Fasher, glavni grad sjevernog Darfura, postao je simbol trenutne faze sudanskog rata. Njegov pad u ruke paravojne grupe Rapid Support Forces (RSF) označio je dramatičan preokret u sukobu, jer El-Fasher nije samo administrativno i vojno središte regije, već i ključni logistički i trgovački čvor koji povezuje središnji Sudan s Čadom i Libijom. Gubitak kontrole nad ovim gradom znači gubitak pristupa humanitarnim rutama i glavnim skladištima hrane, goriva i medicinske pomoći.No, važnost El-Fashera daleko prevazilazi njegovu geografsku poziciju. U njegovoj okolini nalaze se najbogatija nalazišta zlata u zemlji, resurs koji je u velikoj mjeri postao gorivo za nastavak sukoba.Prema podacima međunarodnih organizacija, Sudan raspolaže s procijenjenim zalihama od oko 1.000 tona zlata, što ga svrstava među najveće afričke proizvođače ovog metala, dok godišnja proizvodnja prelazi 60 tona. RSF, pod vodstvom Mohameda Hamdana Dagala poznatog kao Hemedti, koristi prihode od trgovine zlatom za finansiranje vojne mašinerije i kupovinu oružja. Prema izvještajima međunarodnih organizacija, veliki dio sudanskog zlata završava u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koji su postali ključni logistički i finansijski posrednik RSF-a. Time sukob poprima dimenzije proxy rata, u kojem lokalni interesi postaju produžetak regionalnih i globalnih ambicija.
Trenutna eskalacija nasilja u Darfuru stoga nije slučajna. Ona je rezultat višegodišnje militarizacije ekonomije i potpune erosije državnih institucija, koje su izgubile sposobnost da kontrolišu teritorij i resurse. Dok RSF učvršćuje svoje pozicije kroz kontrolu rudnika i granica, regularna vojska (SAF) pokušava zadržati vlast u centralnim dijelovima zemlje. Taj balans snaga pretvara Sudan u klasičan primjer samoodrživog konflikta, gdje rat finansira sam sebe kroz resurse koje proizvodi.Šire gledano, rat u Sudanu prijeti da destabilizuje čitav afrički kontinent. Zemlje poput Čada, Egipta i Južnog Sudana već su pogođene valovima izbjeglica, prekidima trgovinskih puteva i infiltracijom oružanih grupa. U isto vrijeme, afričke i bliskoistočne sile pokušavaju iskoristiti haos za jačanje vlastitog uticaja od zalivskih država koje finansiraju frakcije, do Rusije koja kroz Wagnerove nasljednike održava prisustvo u rudnicima zlata.
Kako navodi Wilson Center, sukob u Sudanu više nije samo borba za vlast, već bitka za kontrolu nad afričkim resursima i strateškim rutama koje povezuju kontinent s Bliskim istokom i Evropom. Ako međunarodna zajednica nastavi posmatrati ovu krizu sa distance, Sudan bi mogao postati ono što je Afganistan bio 1990-ih godina za Al-Kaidu, novo globalno utočište i izvor transnacionalnih prijetnji, gdje bi terorističke mreže i oružane frakcije pronašle prostor za reorganizaciju i širenje uticaja.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
