Bošnjački kukavičluk kao politička strategija
Bosanskohercegovačka politička stvarnost već godinama funkcioniše po obrascu permanentne blokade institucija, gdje politički akteri bosanskih Srba, uz otvorenu podršku Ruske Federacije, koriste mehanizme entitetskog veta i institucionalne paralize da spriječe napredak države ka Evropskoj uniji i NATO savezu. Dok je taj proces destruktivan po prirodi, još je pogubnija činjenica da mu se bošnjačka politika suprotstavlja ne akcijom, nego pasivnim promatranjem, dok u privatnim talovima surađuje s istim. U političkoj teoriji važi maksima: „Politika je umijeće mogućeg“ (Otto von Bismarck), ali u bosanskom kontekstu politika je postala umijeće odustajanja od mogućeg i pretvaranja mogućeg u nemoguće.
Bošnjački politički faktor, koji nominalno nosi najveću odgovornost za očuvanje državnih institucija i njihovu funkcionalnost, ne pokazuje dovoljno političke imaginacije, odlučnosti niti hrabrosti da preokrene stanje u korist Bosne i Hercegovine. Umjesto da nameće agendu razvoja, integracija i državotvornosti, bošnjačka politika previše vremena troši na defanzivnu reakciju prema destruktivnim potezima iz Banje Luke ili Mostara. Takva reaktivna pozicija stvara dojam političkog zamora, gubitka samopouzdanja i strateške dezorijentacije.
U međuvremenu, sistemske blokade institucija proizvode finansijski i društveni apsurd: hiljade zaposlenih u administraciji i deseci izabranih funkcionera svakog mjeseca primaju enormne plate za nerad, dok država stagnira u ključnim procesima. Odsustvo političke odgovornosti, kako srpske tako i bošnjačke i hrvatske elite, pretvara institucije u mehanizme lične koristi, a ne javnog interesa. Time se ruši sama ideja države kao funkcionalnog sistema a to je upravo cilj destruktivne politike koju Rusija, kroz srpski politički korpus, već godinama podupire.
Politika, međutim, nije pasivna disciplina. Ona je, kako je Bismarck istakao, „umijeće mogućeg“, ali i u modernom smislu umijeće da se nemoguće pretvori u moguće. U savremenom svijetu, uspješne političke elite nisu one koje se prilagođavaju destrukciji, nego one koje stvaraju nove realnosti. Bošnjačka politička elita, ako želi sačuvati državnost Bosne i Hercegovine i perspektivu njenog članstva u EU i NATO-u, mora razviti stratešku hrabrost, spremnost da preuzme inicijativu i postavi vlastitu agendu, umjesto da neprekidno reaguje na tuđu.
Nedostatak te hrabrosti i vizije ima duboke posljedice. Svaka godina institucionalne blokade produbljuje ekonomsku stagnaciju, odvraća investitore i jača osjećaj apatije u društvu. Ako se taj trend nastavi, politički status quo neće najviše pogoditi one koji ga proizvode nego Bošnjake kao narod koji najviše polaže u ideju cjelovite, funkcionalne i evropske Bosne i Hercegovine. U tom smislu, neaktivnost postaje jednako opasna kao i otvorena destrukcija.
Ako je 1914. Sarajevo postalo mjesto gdje su neki shvatili da dotadašnji poredak više njima ne odgovara, današnji političari u Bosni i Hercegovini moraju razumjeti da su i oni došli do istog historijskog zida, do trenutka koji traži spremnost na ličnu i političku žrtvu u ime države i budućih generacija. Svaki bošnjački političar, prije donošenja svake odluke, trebao bi se prisjetiti jedne nedavne dženaze, trenutka u kojem se ispraća čovjek, ne po funkciji, nego po časti i djelu koje ostavlja iza sebe. Onaj ko ne može zamisliti kako će ga narod ispratiti, ne može voditi narod koji želi opstati.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
