Svijet po Putinovoj mjeri
Ruski predsjednik Vladimir Putin održao je u Sočiju govor koji je sam predstavio kao historijski, a svijet doživio kao nastavak dobro poznate retorike a to je kraj zapadne hegemonije, uspon multipolarnosti i Rusiju kao nezaobilaznog aktera globalne ravnoteže. Na plenarnoj sjednici Međunarodnog debatnog kluba „Valdai“ Putin je ponovio da Zapad živi u „farsi demokratije“ i da se epoha u kojoj je „mala grupa velikih sila odlučivala o sudbini svijeta“ završila.
Ironija je, naravno, u tome što Putin nudi alternativu koja više liči na povratak u hladnoratovsku logiku nego na novi svjetski poredak. Njegova vizija multipolarnosti nije emancipacija malih država, već poredak u kojem se veliki obračunavaju preko malih. To je svijet u kojem bi pluralizam bio prijetnja, a sloboda izražavanja luksuz. U takvom poretku „savezništvo“ bi značilo trajnu ucjenu energetskim resursima, a međunarodne institucije bile bi tek kulisa za odluke zatvorenog kruga autoritarnih lidera. Ukratko, svijet po Putinovoj mjeri bio bi globalna verzija onoga što već postoji unutar Rusije a ogleda se kao monolitna vlast, kontrolisani mediji i marginalizirana opozicija.
Za male zemlje ovakva retorika nosi jasnu opomenu. U svijetu koji se zamišlja kao „multipolaran“, male nacije se najčešće svode na monete za potkusurivanje. Njihova sudbina se kroji u pregovorima jačih, a njihovi interesi se spominju samo kada služe kao argument u tuđim geopolitičkim sukobima. Iskustvo 20. vijeka jasno pokazuje da „ravnoteža sila“ rijetko znači ravnotežu pravde i jednakosti, već prije stalnu borbu za preživljavanje između interesa velikih sila.Pogled na male narode najbolje pokazuje sudbina Čečena. Dok Putin govori o multipolarnosti i pravu nacija da oblikuju vlastitu budućnost, čečenski narod u ruskom sistemu postaje topovsko meso za tuđe imperijalne ratove. Hiljade njih ginule su u Ukrajini pod zastavom koja nikada nije bila njihova, služeći Moskvi kao dokaz lojalnosti. Za Putina, to je idealna slika „malih naroda“ poslušnih, potrošnih i spremnih da svoj identitet žrtvuju za ambicije centra.
Bosna i Hercegovina u takvom svijetu mora jasno artikulisati svoju budućnost i interese. Njena sigurnost i stabilnost ne mogu zavisiti od raspoloženja velikih sila, već od čvrstog sidrenja u evropske i evroatlantske strukture. EU i NATO nisu samo politički i sigurnosni okviri, nego i garancija da Bosna i Hercegovina ostane dio zajednice koja se temelji na vladavini prava, demokratskim vrijednostima i kolektivnoj sigurnosti. Samo aktivnim približavanjem tim integracijama zemlja može izbjeći da postane prostor geopolitičkih nadmetanja i osigurati da njena budućnost bude definirana u krugu država koje dijele zajedničku viziju stabilnog i sigurnog kontinenta.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
