Poljoprivreda – najveća podvala u ljudskoj istoriji?

Poljoprivreda – najveća podvala u ljudskoj istoriji?

Piše Demir Mujević

Jedan od najdiskutabilnijih događaja u istoriji jeste poljoprivreda, koja nije samo grana privrede, već svoje korijene pruža daleko u prošlost, ka velikoj prekretnici u načinu ljudskog življenja – agrarnoj revoluciji. Ona je kao klopka iz koje nema izlaza, krug, a da li je taj krug ,,začaran“, stavovi nijesu jedinstveni. Jedni kažu da je ona oličenje progresa i blagostanja ljudske vrste, a drugi da je to dekadencija. Uglavnom, više nije bilo povratka na stari dobri rudimentarni način života Homo sapiensa (razuman čovjek, mudar čovjek) – lov i sakupljanje gotovih divljih plodova. Istoričar Juval Harari u svojoj knjizi ,,Sapiens: Kratka istorija čovečanstva“ problematizuje pitanje poljoprivrede, nazivajući je jednom od najvećih podvala u ljudskoj istoriji – jer, iako se naizgled činila napretkom, zapravo je ljude učinila zavisnijim, vezala ih za zemlju i donijela nove oblike društvene nejednakosti. Za Homo sapiensa lov je predstavljao osnovni način da obezbijedi hranu, što se na prvi pogled čini logičnim i prirodnim. Ipak, literatura pokazuje da ljudsku evoluciju ne možemo simplifikovati na ciklus lov–hrana–stomak–mozak. To nas ponovo vraća na poljoprivredu i pitanje: da li je ona bila „velika prevara“ Homo sapiensa, da li je ona metaforički izbacila Adama i Evu iz raja? Možda je upravo poljoprivreda odgovorna za to što je Homo, koji je nekada živio u egalitarnim i solidarnim plemenskim zajednicama, ohrabren da proizvodi, akumulira i stvara – ali i da se udalji od prvobitne ravnoteže sa prirodom. Poznate biblijske riječi „Sa znojem lica svog ješćeš hleb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti“  odražavaju stvarnost poljoprivrednog rada. Upravo zemlja, od koje čovjek živi i kojoj se na kraju vraća, simbol je težine, napora i stalne borbe koju poljoprivrednik vodi kako bi proizveo hljeb svoj svagdašnji. Podjela ljudi tako se temelji na one koji rade i na one koje izdržavaju radnici, dok je višak hrane, koji nije utrošen na prehranu, postao suština daljeg napretka i razvoja civilizacije.

Distrikt Mu Cang Chai, na sjeverozapadu Vijetnama, radnici u pirinčanom polju (Izvor: Telegraf biznis)

Poljoprivreda se prvobitno vezuje za selo i za ruralno iako jedinstvena definicija ruralnog ne postoji. Imajući u vidu da je oko 40% stanovništva i oko 90% teritorije na primjer Srbije ruralnog karaktera (Vasilevska, 2006), poljoprivreda je veoma važan aspekt društva uopšte. Više od 80% Eritrejaca živi od poljoprivrede, među njima i mnogi nomadski stočari koji zavise od septembarskih kiša i njima izazvanih sezonskih rijeka, dok se oko 70% Liberijaca bavi poljoprivredom i gaji uljane palme, kafu i kakao za izvoz (Parsons, 1997). Poljoprivreda je temeljni oslonac ljudskog opstanka i razvoja, a njena dominacija naročito dolazi do izražaja na afričkom kontinentu, u Aziji i Latinskoj Americi. Poljoprivreda je bila glavna privredna grana, pa je seljak sam proizvodio sve što mu je bilo potrebno za život i gotovo da nije zavisio od tržišta. Kasnije, mnogi aktivni stanovnici i čitava domaćinstva, iako su napustili poljoprivredu i prešli na gradske privredne djelatnosti, i dalje su živjeli u selu, koje se postepeno usmjeravalo ka tržištu. Tokom svog dugog milenijumskog razvoja, selo se mijenjalo sporije od grada, pa je zbog toga sačuvalo više homogenih i konzervativnih tradicionalnih osobina, uprkos određenim neminovnim promjenama (Bakić i dr., 2009).

Ekstenzivna poljoprivreda u Eritreji (Parsons, 1997)

Poljoprivreda se ovdje označava kao velika podvala u istoriji društva, a ta tvrdnja argumentuje se kroz više tačaka. U nastavku su predstavljeni neki od argumenata – i oni koji govore u prilog toj tezi, i oni koji ističu dobrobiti koje je poljoprivreda donijela čovječanstvu.

Argumenti protiv poljoprivrede

Poljoprivreda je razorila plemensku jednakost i maločas jednaki ljudi – ,,Homo-i“ podijelili su se na one koji rade i one koji uživaju u dokolici i luksuzu. Poljoprivreda je omogućila sticanje viška bogatstva, što je dovelo do pojave klasnih razlika, ropstva, i nejednakosti u društvu. Tako je poljoprivreda društvu donijela više nesigurnosti nego sigurnost. Harari (2011) u šestoj glavi svoje knjige ističe da su se širom svijeta pojavljivali vladari i elite koji su živjeli od seljakovih viškova hrane, ostavljajući mu tek onoliko koliko je bilo potrebno za goli opstanak. Ti viškovi, u kombinaciji s novim transportnim mogućnostima, omogućili su nastanak većih sela, zatim gradića i na kraju velikih urbanih centara, povezanih kraljevstvima i trgovačkim mrežama. Yuval Harari dalje iznosi tvrdnju da je poljoprivreda najveća podvala u ljudskoj istoriji, jer je, prema njegovom mišljenju, dovela do brojnih negativnih posljedica za ljudsku vrstu. Harari se zalaže za stav da su ljudi postali ,,roblje“ svog sopstvenog razvoja kroz prelazak sa lovačko-sakupljačkog načina života na poljoprivredni. Cijela kontroverzna fama oko poljoprivrede se može rezimirati riječima Hararija, koji za agrarnu revoluciju kaže:

,,Ona je, tvrde oni, bila prekretnica u kojoj je Sapiens odbacio svoju urođenu simbiozu s prirodom i pojurio ka gramzivosti i otuđenju. No bez obzira kuda ta cesta vodi, povratak više nije moguć. Zemljoradnja je omogućila tako radikalan  i tako brz rast građanstva da se ni jedno poljoprivredno društvo više ne bi moglo prehraniti kada bi se vratilo na lov i sakupljanje plodova.“

Ova revolucija je bila put bez povratka, veoma neizvjesna cesta.

Čovjek je jednostavnost lova, fizičku aktivnost, izvjesnost prehrane i budućnosti, zamijenio neizvesnošću, podređenošću nekolicini zahtjevnih biljnih vrsta i mukotrpnom radu u znoju lica svog, koji ne garantuje uvijek rezultate. Da li je tadašnji čovjek bio naivan kada je potpisao ,,pakt sa pšenicom“, vjerovatno nismo kompetentni da sudimo, pogotovo ako imamo u vidu da i dan danas nisu ,,raskinuli“ ugovor. Potpisavši ovaj kontroverzni istorijski ugovor, Sapiens je, svjesno ili nesvjesno, pristao na sva maltretiranja, krv i znoj. Da li je čovjek nepromišljeno potpisao ugovor ili je poljoprivreda ,,vješto sakrila“ pojedine sadržaje ugovora, pitanje je otvoreno. Kocka je bačena i nema raskida dvojnog pakta, jer je cijena raskida prevelika u neizvjesnim vremenima Homo sapiensa (između 9500. i 8500. p.n.e., kada je počeo prelazak na zemljoradnju). Poljoprivredna revolucija (oko 12.000. godine p. n. e.) se posmatra kao napredak, ali Harari je označava „najvećom obmanom“, jer su ljudi, umjesto da postanu slobodniji, zapravo postali zavisnici i „robovi pšenice“. Slično tome, naučna revolucija (od 16. vijeka n. e.) otvorila je put modernom svijetu, ali je istovremeno pokrenula složena pitanja koja se tiču etike, tehnologije i budućnosti čovječanstva.

Još jedan od argumenata protiv poljoprivrede je otuđenje od prirode, u smislu da je poljoprivreda početak procesa otuđenja ljudskog bića od prirode. U lovu i sakupljanju plodova, ljudi su bili u simbiozi s okolinom, dok su sa prelaskom na poljoprivredu postali podređeni specifičnim biljnim vrstama. U ovom kontekstu, poljoprivreda može biti viđena kao ,,ugovor“ koji je čovjeka zarobio u rigidnom ciklusu rada i zavisnosti. Tu je i već pomenuto fizičko iscrpljivanje i nesigurnost. Naime, poljoprivreda je zahtijevala naporan fizički rad, koji je postao svakodnevna kolotečina. Čovjek i priroda su uvijek bili kompatibilni, tj. čovjek je evoluciono bio više građen da lovi, nego da krivi svoju kičmu i konturu tijela kopajući zemlju, trijebeći ogromna prostranstva, trpeći visoke temperature, da bi pšenica mogla da napreduje. Jedna suša je zbilja mogla uništiti sve te zlatne usjeve. Ljudi su zamijenili jednostavan, ali siguran način života lovaca i sakupljača za naporan rad na poljima. Suše, bolesti biljaka, i druge nepogode lako su mogle uništiti cio rod i ugroziti opstanak zajednice. Prije poljoprivrede, ljudi su imali više vremena za socijalizaciju i kreativne aktivnosti, dok je poljoprivreda zahtijevala mnogo teži i monotoniji rad, što je povećalo stres i iscrpljenost. Pored toga, lovci i sakupljači su imali širi spektar ishrane, dok su poljoprivrednici u velikoj mjeri zavisili od samo nekoliko vrsta usjeva (npr. pšenica, ječam), što je ograničilo nutritivnu vrijednost njihove ishrane.

U lovačko-sakupljačkim društvima, svi su imali približno iste resurse. Iako je poljoprivreda omogućila veće naseljenje i ranu urbanizaciju, hrana nije bila garantovana, rad je bio naporan a mnogi su morali da se suoče s nedostatkom resursa i društvenim nejednakostima. Dok su neki ljudi zarađivali od proizvodnje hrane, drugi su postali zavisni od njih. To je stvorilo složene društvene hijerarhije i omogućilo koncentraciju bogatstva u rukama manjine. Prirodna ravnoteža koju su ljudi imali kao lovci i sakupljači bila je poremećena, a s njom su došle i brojne nove društvene i ekološke komplikacije (npr. krčenje šuma u Amazoniji zarad stočarstva, masovna sječa šuma u Indoneziji i Maleziji, intenzivna upotreba pesticida u Evropi itd.). Dalje, u novije vrijeme, poljoprivreda je dovela do masovne promjene u ekosistemima. Velike površine zemljišta su pretvorene u polja, uništavajući prirodne staništa i smanjujući biodiverzitet. Poljoprivreda zahtijeva velike količine vode i dosta pesticida i hemikalija, što ima negativne posljedice na okolinu i ekosisteme. Još jedan od argumenata u prilog tvrdnji da je poljoprivreda svojevrsna podvala, a koji se često previdi jeste i taj što je čovjek pripitomio životinje i podredio ih vlastitim potrebama na način koji je neprirodan. To je uključivalo njihovo iscrpljivanje teškim radom, vezivanje i zatvaranje u mračne štale, nasilno odvajanje teleta od krave, različite oblike zlostavljanja, kao i izrabljivanje konja i magaraca. Umjesto da žive slobodno, životinje su postale podređene čovjeku, pretvorene u njegove sluge.

Argumenti za poljoprivredu

Argumenti za poljoprivredu, odnosno njene pozitivne strane su svakako povećanje hrane i resursa jer je omogućena masovna proizvodnju hrane (ako su prirodni i klimatski uslovi odgovarajući). Jedan od najvažnijih benefita poljoprivrede je da je omogućila veću i stabilniju proizvodnju hrane. Sa stalnom proizvodnjom i domestifikacijom biljaka i životinja, ljudi su mogli obezbijediti više hrane nego što bi mogli kao lovci i sakupljači. Ona omogućava ljudima da proizvedu veće količine hrane na manjoj površini zemlje. Dalje, prelazak na poljoprivredu omogućio je razvoj stalnih naselja i gradova, odnosno formiranje složenih društava, što je u krajnjoj liniji vodilo razvoju civilizacija. Poljoprivreda je omogućila ljudima da ostanu na jednom mestu, što je dovelo do stvaranja naselja, gradova i kasnije država. Bez poljoprivrede, ne bi bilo većine današnjih civilizacija. Pojava prekomjerne proizvodnje hrane omogućila je specijalizaciju radne snage (umesto da svi rade samo na proizvodnji hrane, ljudi su mogli da se bave različitim poslovima kao što su trgovina, tehnologija, upravljanje…). Sa poljoprivrednim radom došlo je i do otkrića novih alatki i poljoprivrednih tehnika. Tehnološki napredak poljoprivrede dovelo je do razvoja novih tehnologija i alata (kao što su plugovi, irigacija…) koji su unapredili proizvodnju i efikasnost.

Danas, primjena visoke tehnologije i tehnike u poljoprivredi objedinjena je pod pojmom precizna poljoprivreda (Višacki i dr., 2018), a savremena upotreba tehnologije i mehanizacije učinila je da ovaj sektor više ne bude pretežno zasnovan na teškom fizičkom radu, već na upravljanju mašinama i digitalnim sistemima (npr. pametna poljoprivreda u Južnoj Koreji). Sada, suprotno od argumenta nepredvidljivosti poljoprivrednih usjeva, poljoprivreda u povoljnim uslovima pruža i stabilniji životni stil jer omogućava produkciju hrane, dok su lovačko-sakupljačke zajednice nekada bile podložne oskudici. Ova agrarna revolucija jeste buknula na Bliskom istoku, ali se ,,zamka“ ravnomjerno proširila na sve četiri strane svijeta, čovjek – Homo je pripitomio biljke i životinje, ali se istovremeno i sam podredio zemljoradnji, pa se može reći da su i one, na svoj način, pripitomile njega.

Lokalni uzgoj paradajza (foto: autor)

Zaključak

Poljoprivreda je zaista bila ključni trenutak u istoriji ljudskog društva, ali to ne znači da je bila neproblematična. Čovjek je osuđen da u znoju  stiče hljeb, a poljoprivreda je najvidljiviji dokaz toga. Na jednom nivou, ona je omogućila ljudima da prežive, razvijaju civilizacije i prosperiraju, dok na drugom nivou donosi brojne negativne posljedice kao što su otuđenje od prirode, iscrpljujući rad, ekološke promjene i društvene nejednakosti. Da li je to bila podvala, teško je reći, ali je sigurno da je bila dvostruka – pružila je mogućnosti, ali je i oduzela mnoge druge. Nameće se pitanje ko je oštećena strana u ovom istorijskom ugovoru, ko je pretrpio više štete, ali to se može gledati i sa aspekta obostrane koristi. Poljoprivreda je i dobra i loša — zavisi od perspektive i toga šta se smatra za vrijednosti koje nastojimo da očuvamo. Mišljenja jesu podijeljena, ali u mnogim segmentima je činjenica da je poljoprivreda podvala jer jednom rukom daje, ali drugom uzima svoj danak.

za P.U.L.S.E Demir Mujević

• Biblijski deo / civilizacija → Kain i Avelj – nastanak civilizacije

• Ekološke posledice → Природа затворена у гета

• Razvoj naselja i civilizacija → Istorija civilizacije – Vil Djurant

• Filozofski zaključak / vrednosti → Vreme je izum hrišćanstva – Umberto Eko

Literatura:

1. Bakić R., Doderović M., Mijanović D. (2009). Naselja u prostoru. Nikšić: Geografski institut Filozofskog fakulteta.
2. Callery, S., Gifford, C., & Goldsmith, M. (2008). Explore. London: Kingfisher
3. Harari, Y. N. (2011). Sapiens: A brief history of humankind. NY: Harper.
4. Parsons, J. (Ed.). (1997). DK illustrated family encyclopedia (Vol. 1). London: Dorling Kindersley Limited.
5. Peters, A. (Director). (2025). Kevin Costner’s The West – Fallen Timbers (Season 1, Ep. 1). History Channel.
6. Vasilevska, Lj. (2006). Ruralni razvoj u regionalnim okvirima. Beograd: Zadužbina Andrejević.
7. Višacki, V., Sedlar, A., Bugarin, R., Mašan, V., Turan, J., Janić, T., & Ponjičan, O. (2018). Primena precizne poljoprivrede u ratarskoj proizvodnji – koncept i implementacija. Savremena poljoprivredna tehnika, 44(3), 99-104.