SFF je dokaz da se može. Dokaz da, kad se okupe ljudi sa idejom, vizijom i sposobnošću da održe standard, rezultat može biti događaj koji mijenja grad, regiju, pa i imidž zemlje. Ali SFF je i podsjetnik da jedan festival ne može sam izgraditi kulturnu infrastrukturu. Može biti inspiracija, može biti prozor u svijet, može biti brend ,ali ne može zamijeniti kulturnu politiku države.
Piše: Amer Bahtijar
Danas počinje Sarajevo Film Festival, najveći filmski festival u regiji i jedan od značajnijih u Evropi. Festival koji je rođen pod granatama, u gradu u kojem je kulturna sala bila jednako opasna meta kao i vodovod, postao je jedan od simbola Sarajeva, pa i Bosne i Hercegovine. I to ne samo kao manifestacija filma, nego kao dokaz da i ovdje, u ovoj zemlji, uspjeh nije nemoguća egzotika, nego realnost kad se radi sistematično, ozbiljno, odgovorno.
U momentima kada se festival podizao i rastao presudno je bilo da je postojala ambicija. Ideja. Odvažnost da se postave visoki standardi. Od prvog dana SFF nije bio zamišljen kao “lokalni vašar” nego kao evropski festival, sa bitnim međunarodnim gostima, uredno organizovanim projekcijama i jasnim identitetom.
Bosna I Hercegovina je zemlja gdje se standardi obično spuštaju dok ne nestanu, SFF ih je postavio tako visoko da je svaki naredni pokušaj morao da ih dostiže ili propadne. To je lekcija: ambicija i ideja su gorivo, ali visoki standardi su motor. Bez njih nema vožnje, samo tapkanje u mjestu.
Ali Sarajevo Film Festival je mnogo više od filmske smotre. Malo je gradova u Evropi koji od jednog festivala dobiju toliko: desetine hiljada turista, milioni maraka prihoda, svjetska medijska pažnja, osjećaj da grad diše punim plućima makar tih sedam dana. SFF je i politički važan, on je dokaz da Sarajevo nije samo provincija, nego mjesto koje može diktirati kulturne agende i biti relevantno u međunarodnom prostoru.
Međutim, tu dolazimo do apsurda: najmanje je od njega dobio bosanskohercegovački film. I to ne zbog festivala, nego zbog vlasti. Pogledajte posljednje pismo filmskih radnika: bez obzira na SFF, bez obzira na najveće filmske nagrade koje naši autori osvajaju, bh. filmska industrija faktički ne postoji. Nemamo sistemske fondove, nemamo stabilno finansiranje, nemamo čak ni jasnu strategiju. U zemlji koja se voli hvaliti Oscarom Danisa Tanovića i Zlatnim medvjedom Jasmile Žbanić, film je prepušten entuzijazmu pojedinaca.
I to nas vraća na pitanje koje je mnogo veće od SFF-a: treba li nam uopće kultura? Ne samo film ,treba li nam džez festival, MESS, teatarske premijere, umjetničke izložbe? Ili nam je dovoljno da imamo reality programe, folk-koncerte i trgovačke centre?
Jer, ako ne znamo odgovor na to, nećemo znati ni kako da odlučimo hoće li općina Stari Grad ili Centar naplaćivati istu kiriju džez klubu, knjižari, i narodnjačkom klubu. A to nije sitnica. To je pitanje društvenog sistema vrijednosti. Ako knjižara plaća isto što i turbo-folk diskoteka, poruka je jasna: sve je isto, sve je roba, sve se mjeri u markama, a kulturna vrijednost ne postoji.
Bez velikih odgovora na ova pitanja i to brzo kultura će nestati. A kad nestane kultura, to je nestanak naroda, i to ne metaforički, nego suštinski. Narod bez kulture postaje samo skup ljudi na određenom prostoru, bez zajedničke memorije, bez imaginacije, bez budućnosti.
SFF je dokaz da se može. Dokaz da, kad se okupe ljudi sa idejom, vizijom i sposobnošću da održe standard, rezultat može biti događaj koji mijenja grad, regiju, pa i imidž zemlje. Ali SFF je i podsjetnik da jedan festival ne može sam izgraditi kulturnu infrastrukturu. Može biti inspiracija, može biti prozor u svijet, može biti brend ,ali ne može zamijeniti kulturnu politiku države.
Ako ne odlučimo da kultura nije luksuz nego potreba, sve će ostati na entuzijazmu pojedinaca, a entuzijazam, koliko god bio strastven, uvijek ima rok trajanja. Jedna vizija ne može nadoknaditi odsustvo strategije u ministarstvima kulture. Jedan festival ne može stvoriti industriju. Jedan grad ne može sam podići kulturni nivo cijele zemlje ako ta zemlja sama ne odluči da joj kultura treba.
I zato, dok se večeras pale svjetla na crvenom tepihu i dok Sarajevo ponovo bude izgledalo kao filmski centar svijeta, valjalo bi se zapitati: hoćemo li se zadovoljiti time da svake godine sedam dana živimo u iluziji kulturne metropole? Ili ćemo izvući pouku iz priče o SFF-u i shvatiti da se uspjeh ne događa slučajno? Da je za njega potrebna ambicija, ideja, standardi i, najvažnije, društveni dogovor da nam kultura treba.
Jer ako taj dogovor ne postignemo, uskoro nećemo imati ni SFF, ni džez, ni MESS, ni teatar. Imaćemo samo tišinu. A ta tišina nije mir već smrt.
tačno.net
