Čini mi se da je tranzicija odavno završena, da živimo kapitalizam kakav jedino može da bude na periferiji: nasilan, obespravljujući i sve otvorenije kolonijalan. Dominantni vrednosni referenti u našim društvima su kapitalistički, uz njima komplementarne nacionalne i patrijarhalne. Sve drugo je teška margina, kaže autorica romana “Novo Sada”.
Piše: Branimira Lazarin
Saša Savanović, novosadska autorica s riječkom i viškom adresom, objavila je u izdanju zagrebačkog VBZ-a svoj drugi roman. Riječ je zapravo o hrvatskom izdanju romana “Novo Sada” (Partizanska knjiga, 2022.). Savanović je obrazovanjem politologinja i sociologinja, a piše prozu, esejistiku i publicistiku. Njezin prvi roman “Deseti život” (Kontrast, 2018.) bio je u najužem izboru za NIN-ovu nagradu.
U razgovoru za Novosti bavili smo se temama romana koje u svakom detalju teksta korespondiraju s domaćim i globalnim aktualnostima.
Na naslovnici romana čitatelju se postavljaju simpatični lektirni temelji. Piše ovako: “Mjesto radnje: Novi Sad. Vrijeme radnje: kapitalizam. Novo Sada svih nas.” Odmah ste otklonili mogućnost da roman ima ikakve veze s, eventualno, romantičnom nostalgijom u vedutama specifičnog grada. Ne, ironija je uništila svaku romansu već u naslovu: kad govorimo o gradu, razgovaramo zapravo na terenu novog društva u političkoj realnosti zajedničke nove epohe? Kako biste, globalno/lokalno, nazvali to “novo sada”: novi (tehno)feudalizam? Ima li uopće potrebe globaliziranom čovjeku terminološki objasniti “novo sada”?
Kapitalizam, ili preciznije “kapitalistički realizam” Marka Fishera, kao vremenska odrednica radnje romana govori o senzibilitetu permanentne sadašnjosti “novog sada” koja konkretni prostor Novog Sada lišava kako veze sa prošlošću, tako i bilo kakve vizije budućnosti. Budućnost je beskrajni nastavak jedne te iste sadašnjice. Takav senzibilitet proizilazi iz još uvek snažnog uverenja o “kraju povijesti” za koji već dugo znamo da je prazna priča, ali ne možemo da ga se oslobodimo: kao alternativa nadolazećem fašizmu nudi nam se liberalna demokratija, iako je upravo ona odgovorna za njegov uspon i normalizaciju.
U romanu postoje reference na novi feudalizam kao jednu od mogućih dijagnoza “novog sada”, i mislim da takva ocena ima smisla utoliko što je (nominalno) razdvajanje ekonomije i politike, tipično za kapitalističku modernost, danas u velikoj meri urušeno. Ipak, neofeudalizam nije i dovoljna odrednica. Na primer, njime ne možemo objasniti nacionalnu državu koja je politička osnova sistema.
U tom pogledu, “novo sada” možemo odrediti kao neoaparthejd – sasvim je normalno i potpuno legitimno da mase ljudi koji žive na određenom političkom prostoru nemaju politička prava (a često ni mnoga druga). Mislim da “novo sada” svakako ima smisla razumevati i nazivati jer ne vidim drugi način da artikulišemo ono što možda intuitivno osećamo, a samim tim ni da formulišemo stvarne alternative i organizujemo otpor.
Stanje u Srbiji se iz liberalnog ugla najčešće svodi na problem korupcije, ona igra ulogu dežurnog krivca za “zaostalost” koju je prethodno obnašao nacionalizam. Malo dublji pogled otkriva da je korupcija, kao i nacionalizam uostalom, endemska globalnom sistemu, a ne neki specifikum homo balcanicusa
Roman počinje žanrovskim motivom krimića, ubojstvom biznismena u krim-miljeu balkanske korporativne (post)tranzicije, ali se onda iz ptičje perspektive rastvara u pedantnom socijalnom kaleidoskopu, kao noir-socijalna proza. Zanimljivo je što žanrovski pleše po rubu klišeja, a onda je i zanimljiv taj pripovjedački “rub” što se pokazuje kao membrana između lokalne političke i društvene zbilje, i istodobne svjesnosti o reprizi sličnih sranja na globalnoj razini: nema velike razlike, bijeg iz domaće kaljuže je teško moguć? Što vam je u žanrovskom smislu tu bilo najintrigantnije i zašto? Osim toga, možda previše lako koristimo termin “posttranzicija”: kako uopće znamo da je ta tranzicija ušla u svoju “post”, prezrelu fazu?
Sviđa mi se kako ste ga žanrovski odredili kao noir-socijalnu prozu. Krimić sam koristila kao okvir koji zadaje izvesna pravila pripovedanja i omogućava poigravanje sa klišeima, kako u pogledu građenja radnje, tako i likova. Socijalni aspekti su ono o čemu sam želela da pišem i čime sam težila da nadogradim “kliše” krimića. Domaća kaljuža je zaglavljena u univerzalnom “kapitalističkom realizmu”, pa je u tom smislu beg iz nje teško moguć.
Ipak, svako lokalno ima svoje specifičnosti, kako u pogledu mesta koje zauzima u globalnom sistemu, tako i načina na koje se ta pozicija legitimiše na unutrašnjem planu. Meni se čini da je tranzicija odavno završena, da živimo kapitalizam kakav jedino može da bude na periferiji: nasilan, obespravljujući i sve otvorenije kolonijalan. Doslovno Harvijeva akumulacija izvlaštenjem. Osim toga, u našim društvima dominantni vrednosni referenti su kapitalistički, uz njima komplementarne nacionalne i patrijarhalne. Sve drugo je teška margina.
Tipologija likova je također zanimljiva. S jedne su strane to tipične figure korporacije na balkanski način, s druge opsesivci različitih motivacija, s treće negdje ipak naivni/nevini u “ludnici”, odnosno društvu “iskrivljenih vrijednosti”? Što je zajednička tema, linija, nit svih protagonista romana? Nasilju nitko ne može umaknuti? Što je s hijerarhijom tako predstavljenih likova?
Likovima je zajednička kapitalistička zbilja, etika samoostvaranja koja ih pokreće. Samo jedna protagonistkinja, kao arheološki artefakt, izmiče takvom utilitarističkom pristupu životu čiji je glavni kriterijum isplativost. Nasilju svakako ne možemo da umaknemo jer je ono strukturalno. Hijerarhija operiše na razini izbora, pozicija na lestvici odrediće količinu i kvalitet izbora koji imamo. Mali prostor je ostavljen i za mogućnost pravde. Međutim, pošto je pravda, kao i sloboda, već ideološki konstrukt, ona je u romanu “kosmička”, a ne ljudska.
Nismo sposobni ništa da rizikujemo
Na predstavljanju ovog romana nedavno u Rijeci i Zagrebu razgovaralo se i o kapacitetima karikaturalnog u karakterizaciji likova. Ali kako da u realnosti grotesknijoj od fikcije likovi budu groteskni? Na svakoj kavi u lokalnom kafiću sretneš barem protagoniste njuejdžerskih “tehnika odmaka” od političkog društva, a grotesknije ispada kad čujete visokoetička zgražanja nad propasti javnog dobra, zar ne?
Čini mi se da je zajednički imenilac obe strategije bespomoćnost koja počiva na nezajažljivom konformizmu i oportunizmu. Nismo sposobni ništa da rizikujemo, nismo sposobni čak ni da verujemo u nešto što bi moglo da ugrozi naše sopstveno dupe. Svako moraliziranje iz ove pozicije je groteskno, kao što je i svako odmicanje i ignorisanje. Odabir karikature za mene je bio jedini mogući način da pišem o ovakvoj realnosti. Namera mi je bila da postignem efekat “oneobičenja”, želela sam da čitateljki bude neprijatno kada likove prepozna među svojim prijateljima i poznanicima, a u slučaju hrabrijih i u samoj sebi.
Ne treba naglasiti da je alegorijska priroda romana odmah uvjerljiva: riječ je ovdje o stazisu društva Srbije? Što roman govori o Srbiji danas? O kojim mitovima, kojem eventualnom rasapu? I na koji način se onda građanin Srbije može razumno odrediti prema mitu o uzornoj demokraciji Europe, o slobodi unutar kapitalizma, svakom neophodnom pogonskom gorivu kasnog kapitalizma u kojem živimo?
Stanje u Srbiji se iz liberalnog ugla najčešće svodi na problem korupcije, ona igra ulogu dežurnog krivca za “zaostalost” koju je prethodno obnašao, u međuvremenu sasvim normalizirani, nacionalizam. Malo dublji pogled otkriva da je korupcija, kao i nacionalizam uostalom, endemska samom globalnom sistemu, a ne neki specifikum homo balcanicusa, zbog čega orijentalistički narativ o “zaostalosti” kao glavnom uzročniku svih problema sve manje pije vodu. Osim što zdušno pomaže genocid u Gazi, “uzorna” Evropa po sličnom principu – sopstvene sigurnosti – Jadar određuje kao sacrifice zone.
Imperijalizam Zapada više se i ne trudi da ponudi bilo kakvo ideološko opravdanje svoje politike. U Gazi bombe ne donose demokratiju, one su tu naprosto da očiste. Niti je ikoga briga što je Vučić autokrata. Ne vidim da je išta drugo razumno osim od toga se ograditi. Međutim, slabo postoji nešto drugo čemu bismo mogli da se okrenemo. Opet se vraćamo na “permanentnu sadašnjost” kako romana, tako i zbilje, stare priče su istrošene, ali novih nema, svesni smo da živimo u sranju, ali nesposobni da zamislimo izlaz iz njega, budućnost je nastavak istoga, uz njegovo postepeno pogoršanje.
Zanimaju me dometi nacionalne države, odnosno njena ograničenja u kontekstu transnacionalnog kapitalizma, ekološke katastrofe i globalnih migracija. Mislim da su emancipacijski potencijali nacije i njene države u potpunosti iscrpljeni, te da ih bilo kakva progresivna politika mora napustiti kao svoj cilj
Jedna od važnih tema u romanu je status suvremenih emigranata, odnosno pojava brakova radi državljanstva. Državljanstvo postaje ekonomska privilegija, identitet je u drugom planu? U vašem privatnom slučaju, to je također važna tema jer od prije par godina živite u Hrvatskoj. Kako država tretira emigrante kod nas, kako to izgleda iz fokusa nekoga koga taj problem zanima privatno i profesionalno?
Wendy Brown je pisala o “de-demokratizaciji demokratije” kao o procesu u kom prodor tržišnih vrednosti u domene koje su ranije bili neekonomske, kao što je politička sfera, svo ljudsko i institucionalno delovanje pretvara u “racionalno preduzetničko delovanje”. To znači da politički principi jednakosti i slobode više ne figuriraju kao alternativni društveni i moralni referenti tržišnim “zakonitostima”.
Jedna od posledica takve rekonfiguracije je komercijalizacija institucije državljanstva, pretvaranje državljanstva u (fiktivnu) robu. Mnoge države prodaju državljanstvo (najčešće u zamenu za investicije u određenim iznosima), a i običan čovek državljanstvo sve više shvata instrumentalno, vodeći računa o njegovoj vrednosti, odnosno pristupu koji o(ne)mogućava. Kao i za štošta u kapitalizmu, nacionalna država je neophodna da bi uspostavila instituciju državljanstva koju onda kapital može da koristi u svoje svrhe.
Na primer, kapitalu odgovara krajnje obespravljeni “migrantski radnik” koga mu država isporučuje. Prema tome, jasno je da kapitalizam nije jedini moralni i društveni referent, posebno zato što državljanstvo nije nekakva neutralna republikanska kategorija već je presudno obojeno nacionalnim karakterom države. Zato ne mislim da je identitet u drugom planu, nacionalni identitet je “ur-forma” identitetske politike, kako je pisao Prasenjit Duara, on je zasada odlučujući partner kapitalizmu, ne alternativni nego kompatibilni, ali svakako drugi nosilac vrednosnog sadržaja.
Odnosno, državljanstvo je politička moneta par excellence.
Državljanstvo je sve očiglednije i sredstvo političkog obračuna, fašistička alatka, što jasno vidimo sa Trumpom, koji ne samo da je potpisao ukaz o ukidanju prava na državljanstvo po rođenju, već i svako malo preti da će nekoga denaturalizovati zato što nije “pravi Amerikanac”. Ovde su mnogi već doživeli da budu denaturalizovani zato što nisu “pravi”.
Možda nam to relativno recentno istorijsko iskustvo može pomoći da opet ne krenemo istim putem, a možda upravo suprotno. Svakako mislim da je pitanje državljanstva jedno od ključnih političkih pitanja današnjice, a ne vidim da ga iko adresira osim desnice. Kod nas to još uvek nije hot topic jer se tek odnedavno nalazimo na primajućoj strani globalnih migrantskih tokova, odavde su ljudi uglavnom odlazili, a tek od pre nekoliko godina dolaze.
Međutim stav desnice je jasan, njega je formulisao Thompson obraćajući se mladima na svom koncertu, rekavši da se bojao da će se “izmiješati” pa da je ponosan što nisu – to je naravno fašistička pozicija, ali je u određenoj meri i pozicija države, prosto zato što se ona samodefiniše kao država etnonacionalne zajednice, pa tek onda i svih drugih građana.
Dakle, opstanak etnonacionalne grupe je njen temeljni zadatak, a samim tim je i “mešanje” nepoželjno, odnosno poželjno u onoj meri u kojoj omogućava asimilaciju ili mimikriju. Ovo naravno ne važi samo za Hrvatsku već za sve naše države, i šire, čak i za one države-nacije čiji nacionalni identitet nije etnički, kao što je SAD.
Istok i zapad
Imate profesionalno i privatno iskustvo zapada Europe: u razlikama istoka i zapada Europe koje ovom prilikom ne treba posebno elaborirati, kako da ne budemo cinični? Između naivnosti života zapadne Europe i siromašnijeg Istoka, kakva su vaša iskustva, a u čemu zaključak? Kako je moguće – i je li uopće potrebno – pomiriti ta življena iskustva? U ime čega je to možda važno?
Mislim da nemamo ništa od cinizma, ja bih radije odbacila kategorije kojima se istok i zapad grade kao inferiorni, odnosno superiorni. Ne znam da li ih je potrebno miriti, ali svakako treba iz njih učiti. Na primer, iako je sistem globalan, naše pozicije u njemu su različite, one su proizvod historijski kontingentnih okolnosti, dakle nisu “prirodne” niti jednom za svagda date, već promjenljive. Takođe, njima se mora pristupati iz vlastitog konteksta, iz vlastitih materijalnih uslova, a ne slepom primenom nekakvih univerzalnih principa.
U romanu je važan motiv “liječenja snovima”: originalno njuejdžerski, možda “radi” i na širem planu? Poanta takvog “kapaciteta sanjanja” bila bi preduvjet za političku i privatnu slobodu? Na terenu realiteta suvremene Srbije, što bi onda značio nagovještaj snova? I istovremeno strepnja od budućnosti: kako vidite ovo ljeto, pa jesen u Srbiji? Kapacitete za optimizam borbe unatoč starim, impregniranim mitovima?
Takav “kapacitet sanjanja” mogao bi da nam omogući da mislimo nekakvu drugačiju slobodu, izvan okvira liberalne slobode čije je naličje ugnjetavanje i devastacija. U romanu su snovi mogući jedino ako su potpomognuti njuejdžerskim tehnikama. To bi se moglo dvostruko tumačiti – takvi snovi su unapred upitni zato što je nju ejdž komercijalni pokret, dakle i sam zaražen sadašnjošću. S druge strane, nju ejdž je (iskrvljeni) eho neke kosmologije koja je prethodila modernosti, a nove-stare kosmologije su nam neophodne, barem da nas podsjete da su postojale. Posebno po pitanju životne sredine koju je modernost svela na resurs i podvrgla dominaciji.
Negdje na kraju romana znakovito koristite sintagmu “ignorantska zapuštenost”: u smislu globalne ekološke katastrofe, ali ona vrijedi i za postjugoslavenski prostor? Što bi, ukratko, podrazumijevao status ignorantske zapuštenosti suvremenog društva postjugoslavenskih prostora? I je li ovakav zajednički nazivnik uopće moguć, i u čemu?
Vredi svakako za postjugoslavenski prostor, gde je zapuštenost temeljna i očitava se u pristajanju na gubitak bazičnog ljudskog dostojanstva, a koje se kompenzira “ponosom”. Mislim da su njom vezane sve ostale smrtonosne zapuštenosti – od pada nadstrešnice do ekocida. U Srbiji gore silne deponije, a na Visu je deponija Wellington prošle godine gorela mesecima. Vetar koji je u Beogradu doneo “peščanu oluju” u Splitu je potopio dva broda.
Pre neki dan sam pročitala poražavajući intervju sa ornitologom Milanom Ružićem iz Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije, koji kaže da je Balkan jedno od klimatskim promenama najgore pogođenih delova planete i da se to jasno vidi na terenu, u promeni ponašanja ptica – pojedine vrste više ne odlaze na seobe, druge su prestale da se gnezde, treće su praktično nestale.
U Srbiji je srednja godišnja temperatura prešla granicu od dva stepena. Ovaj jun bio je najsušniji u istoriji merenja. Blizu 800 požara je zabeleženo u dva dana početkom jula koji su propraćeni slabom ili nikakvog reakcijom države. Povratak dostojanstva možda treba tražiti u nepristajanju na ovakvu normalnost, u nepristajanju da se ugušimo u sopstvenom smeću.
Rekli ste da, živeći već godinama između Rijeke i Komiže, nalazite inspiraciju temama za sljedeći roman? U čemu, oko čega? I koje su to temeljne teme društva u Hrvatskoj, u usporedbi s drugim mjestima u kojima ste ranije živjeli, koje vas literarno pokreću?
Zapravo pišem jednu esejističku knjigu koja je umnogome informisana sagledavanjem sličnosti i razlika između Srbije i Hrvatske u pogledu dominantnih političkih tema, sadržaja nacionalnog identiteta, osnivačkih mitova i slično. Zanimaju me dometi nacionalne države, odnosno njena ograničenja u kontekstu transnacionalnog kapitalizma, ekološke katastrofe i globalnih masovnih migracija.
Ukratko, mislim da su emancipacijski ili slobodarski potencijali nacije i njene države u potpunosti iscrpljeni, te da ih bilo kakva progresivna politika mora napustiti kao svoj cilj. Interesira me mogućnost političke suverenosti izvan prinude nacionalnog interesa i patriotizma.
Kažete da vam je u profesionalnom smislu sve intrigantnija prošlost, odnosno historiografija ovih prostora. Pa kad kažete da je to zato što smo “nesposobni da mislimo izvan prezenta”, na što mislite? Koje su nam teme kao društvu uopće zajedničke? U futuru i prezentu optimizma, što mislite?
Nesposobnost da se misli izvan prezenta je globalna boljka, opet se vraćamo na permanentnu sadašnjost kapitalističkog realizma, da je “lakše zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma”. Postojeći poredak sveta je toliko naturalizovan da je teško sebi predstaviti da je svet u prošlosti počivao na drugačijim načelima. Kategorije iz sadašnjosti se projektuju u prošlost, iako tada nisu postojale. Na isti način ih projektujemo i u budućnost, iako u budućnosti možda neće postojati.
Ipak o prošlosti imamo mnogo više podataka nego o budućnosti, pa je lakše možemo zamisliti. Ako možemo sebi da predstavimo na koji način su prošlosti bile drugačije, možda onda možemo da otvorimo prostor i za zamišljanje drugačijih budućnosti. Slabo vidim povode za optimizam. Ipak mora se živeti, preživeti, tražiti motivacija. Ja je nalazim u svakoj, makar i najmanjoj, transgresiji, najmanjem kršenju pravila postojećeg poretka – kapitalističkog, nacionalnog, patrijarhalnog.
