Muamer Kebić
TRAGOM DUŠE BOSANSKE
Umjetnost sevdalinke, njenu multimedijalnost,
argumentiram ozaren fascinacijom pjevanja
Safeta Isovića i Himze Polovine.
Nijedan žanr muzičko-folklorne umjetnosti
nije toliko suodređen, decidiran ljudskim glasom
– dušom sevdalinke.
Umjetnost ljudskoga glasa je izvor,
fundus sevdalinke, njena muzička suština,
presudni faktor njena nastanka, tradiranja
i o(p)stanka u budućnosti.
Da bi se sevdalinka ostvarila,
pored ljudskoga glasa – duše sevdalinke,
neophodan je i muzičar kao umjetnik.
Sevdalinka se naime kao umjetnost
ostvaruje u harmoniji između umijeća pjevanja
i umijeća sviranja.
Kroz ta dva međusobno srasla umijeća
nastaje muzička magija sevdalinke.
Prof. dr. Rašid Durić
Ako se sevdalinka „kao umjetnost ostvaruje u harmoniji između umijeća pjevanja i umijeća sviranja“, kako to kaže uvaženi prof. Rašid Durić, onda ovdje imamo sintezu oba ta umijeća. Profesionalni muzičar, harmonikaš, pravi stilske zapise na tragu najboljih pjevača, odnosno izvođača sevdalinke. Knjiga Tragom duše bosanske, autora Muamera Kebića, predstavlja zbirku od pedesetak „narodnih pjesama“, odnosno kompozit sastavljen od: izvornih sevdalinki, zatim pjesama pisanih u „narodnom duhu“ (dakle, na tragu sevdalinke) i, konačno, nekoliko novokomponovanih, koje su se, svojom prihvaćenošću i popularnošću u narodu, same preporučile Kebiću i njegovoj zbirci.
Sve u svemu, i na prvi pogled, reklo bi se – zbirka kao zbirka. Ali, nije tako. Pored tekstova izabranih pjesama Kebić čitaocu daje na uvid i notne zapise za svaku od njih. Ali, ni to nije izdavački novum kad su zbirke sevdalinki u pitanju, jer već postojeuobičajeno notografisana izdanjaštampana u Bosni i van nje. Odatle polazeći, novum Kebićeve zbirke je „stilski zapis“, koji valja razlikovati od „notnog zapisa“. Zašto je to bitno? Zato što, kad je sevdalinka u pitanju, uobičajeni„notni zapis“ nije u stanju prezentirati one specifične nijanse poravnog sevdalinskog načina pjevanja, po kome je ova čudesna pjesma ne samo posebna nego i povijesno-planetarno prepoznatljiva.
Naime, i kako je već poznato struci, uobičajeni notni zapis bilježi visinutona i ritam pjesme, što je u slučaju sevdalinke nedovoljno, jer ne samo da ne prenosi njen duh, nego u svojoj notografski reduciranojizvedbi, zvuči „suho“. Odnosno, kulinarski govoreći, djeluje bljutavo i nedovoljno ukusno za sladokusce koji žele ne samo utoliti glad, nego i – uživati u jelu.U tom smislu, uobičajeni „notni zapis“, kad je sevdalinka u pitanju, uskraćuje korisniku upravo ono najbitnije. Onoštoovaj bosanski fenomen i melopoetski dragulj sa popisa UNESCO-ve nematerijalne baštine – muzički jasno diferencira od sličnih melopoetskih tvorevina. Ukratko, zapis osnovne melodije, u slučaju sevdalinke, ne znači mnogo bez zapisa njenih ukrasa, melizama, i slobodnog tempa (rubato) koji izvođaću daje neslućene mogućnosti individualno-prefinjene, slojeviteinterpretacije, koju krase izražajnost, liričnost, melodioznost i prepoznatljiva ekspresivnost kojom se vrhunskiinterpretator sevdalinke neponovljivoodvaja od svih drugihdrugih izvođača.
U tom smislu, stilski zapis je, interpretativni potpis izvođača, neponovljivi otisak njegovogmelizmatičkog kažiprsta i perceptualno vidljivibiljegnjegove interpretacije na papiru. Jer, pjevati je jedno, a interpretirati na način sopstvene improvizacije i kolorature – kakvu srećemo kod Safeta Isovića, npr. – je nešto sasvim drugo. U pitanju su specifične individualne figure, osjećaj i umijeće volšebno-magičnog i senzualno nenadmašnog ukrašavanja melodijske linije.Stoga upravo „stilski zapis“ sevdalinke postaje presudan. Jer bez tih specifičnih stilskih elemenata, sevdalinka kao izrazito „poravna pjesma“, gubi svoj identitet, melizmatičnu prepoznatljivosti emotivni naboj po kome je prepoznatljiva.
Na tragu motiva kojim se vodio,pozivajući se na specifikum bosanskog senzibiliteta i prefinjenosti sevdalinke u njenom melopoetskom izrazu i interpretativnom iskazu, Kebić će reći da stilski zapis koji njeguje u ovoj knjizi ne bilježi samo melodiju, već i način izvođenja – upravo onako kako su to činili naši velikani: Safet Isović, Zaim Imamović, a na harmonici Ismet Alajbegović – Šerbo i Jovica Petković. U njemu su zapisane i harmonijske pratnje i bas linije koje su karakteristične za bosanski melos, a koje u normalnim notnim zapisima najčešće ostaju nepoznate. Odnosno, stilski zapis je, kako toautor kazuje u nastavku, muzička dokumentacija autentičnog izvođenja. I ne dopušta improvizacije koje bi skrnavile izvornu ljepotu pjesme. U situaciji usmene tradicije prenošenja od usta do usta i „s uha na uho“, moj cilj je, zaključuje Kebić, da ovom knjigom to konačno pretočim i u pisani trag – onaj koji će vjerno slijediti dušu bosanske pjesme. Otuda i naslov zbirke: Tragom duše bosanske. A ta duša je i duboka i široka, razlivena i pretočena u poravnu melodiju sevdalinke koju „stilski zapis“ daje na uvid korisniku i čitaocu ovog štiva. Upravo to je specifikum koji ovu neveliku zbirku čini drugačijom od onih kakve smo do sada imali prilike gledati i čitati u izdavačkoj produkciji te vrste.
A to, u vremenu naplavine turbo-folka, potiskivanja i pjevačkog skrnavljenja sevdalinke našeg vremena – kakvo srećemo na svakom koraku –postaje, stilskim zapisom, kulturološki veoma važno naglasiti.Čak neophodno i nužno. Posebno spramgeneracija koje dolaze i među kojima će sigurno biti zaljubljenika spremnih čuvanju sevdalinke i konzerviranju njene autentičnosti. Odnosno, spremnih slijediti način i trag vrhunske izvedbe sevdalinke kakva se brusila između pedesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća na „velikom Radio Sarajevu“.A sve to, i prije svega, zahvaljujući velikanima neponovljivog interpretativnog senzibiliteta i dometa, kao što su (polazeći od dama): Zehra Deović, Nada Mamula, Zora Dubljević, Emina Zečaj, Hanka Paldum …; Safet Isović, Zaim Imamović, Himzo Polovina, Zekerijah Džezić …, ili pjevači zanimljivog, muzejski dragocjenog izraza, kao što su: Muhamed Pašić – Mašura, Muhamed Mešanović – Hamić, Behka i Ljuca…
Jer sevdalinka je autentični vapaj srca i jecaj bosanske duše. Ona je bol koji pjeva i radost koja boli. Odnosno, sevdalinkaje
… pjesma najmilija,
Ispjevana u hladu avlija
Uz pendžere gvozđem okovane
I džerđefe suzom oplakane
I, konačno, kako to pjesnik reče, ona je
… divna, behar grana
U sevdahu rascvjetana
Koja nikad svenut neće
Dok se sunce nebom kreće [1]
Toj sanjanoj neprolaznosti, o kojoj pjeva Kafedžićeva sevdalinka o sevdalinci, doprinijeće i ova Kebićeva zbirka,koja svojim „stilskim zapisima“ konzervira i čuva ono što sevdalinku čini planetarno velikom.Čakbezvremenski neprolaznom tvorevinom melanholičnog i raskošno raspjevanog bosanskog duha.
Akademik dr.sc. Esad Bajtal
Sutješčica/Zagreb maja 2025
______
[1]Sevdalinko pjesmo najmilija, tekst Safet Kafedžić
