Bošnjaci između Gaze i Bosne
U savremenom političko-medijskom prostoru, bošnjačka javnost nerijetko pokazuje snažnu emocionalnu i simboličku identifikaciju s međunarodnim kriznim žarištima, posebno s tragedijom Gaze. Iako suosjećanje s civilnim žrtvama i moralna osuda nasilja predstavljaju univerzalne vrijednosti svakog savjesnog društva, problem nastaje kada se takva solidarnost pretvori u dominantni politički diskurs bez svijesti o vlastitoj geopolitičkoj poziciji i strateškim implikacijama.
Bosna i Hercegovina se ne nalazi na Bliskom istoku niti je dio arapskog svijeta. Ona je država u središtu Evrope, tačno na njenoj geopolitičkoj periferiji, u regiji koja i dalje zahtijeva prisustvo međunarodnih mirovnih snaga i stalnu pažnju transatlantskih partnera. Prečesto preusmjeravanje političkog fokusa prema vanevropskim krizama, uz retoriku koja djeluje kao refleks panislamskih ili antiimperijalnih narativa, proizvodi ozbiljan rizik: Bošnjaci se u očima međunarodne zajednice mogu početi doživljavati kao “drugi”, kao nesigurni evropski faktor, kao narod čiji je politički i identitetski kompas usmjeren izvan zapadnog sistema vrijednosti.
Za razliku od bošnjačkog pristupa, koji je često vođen emocijama i impulsivnim reakcijama, zemlje Zaliva djeluju hladno, strateški i diplomatski precizno. Iako retorički podržavaju palestinski narod, njihove mjere su pažljivo kalibrirane: paze na odnose sa Zapadom, čuvaju ekonomske interese i održavaju političku stabilnost. Oni upravljaju percepcijom i odlučuju kada, gdje i kako će intervenisati, imajući u vidu širu sliku regionalnih i globalnih odnosa. Bošnjaci, naprotiv, često reaguju simbolički, bez političke artikulacije, zaboravljajući da se poruke koje šalju u kriznim trenucima čitaju i interpretiraju daleko šire, često i protiv njih samih.
Posebno zabrinjava činjenica da politički akteri poput Milorada Dodika već godinama upravo islamski identitet Bošnjaka koriste kao primarni instrument delegitimizacije. Iako bi, u zemlji poput BiH, Dodik mogao kritikovati bošnjačku politiku kroz primjere kriminala, korupcije ili unutrašnjih podjela on uporno koristi samo jedno: islam. Za njega, “islamski faktor” nije kulturološka konstanta, već taktičko sredstvo kojim pred međunarodnim akterima pokušava predstaviti Bošnjake kao “sigurnosni rizik”, kao element koji je “nespojiv” s evropskim vrijednostima. U tom narativu, ne osporava se Bosna i Hercegovina pravno već se bošnjački identitet sotonizira kroz insinuacije radikalizma, netolerancije i vanevropske pripadnosti.
Svako nekritičko i emotivno preuzimanje narativa s Bliskog istoka, bez kontekstualizacije i političkog filtra, Dodiku i njemu sličnima pruža dodatnu građu. U njegovom konstruktu, bošnjački musliman nije evropski građanin, već remetilački faktor koji se mora institucionalno ograničiti, a politički neutralizirati. I upravo zato, strateška greška nije u samom suosjećanju, već u načinu na koji se to suosjećanje artikulira bez jasne razlike između solidarnosti i vanjske identifikacije.
Bitka za Bosnu se ne vodi u Gazi, niti će se odlučivati u Ramali. Vodi se u Briselu, Vašingtonu, Berlinu i Sarajevu. Bošnjaci, kao najranjiviji narod u BiH, ne mogu sebi priuštiti luksuz da njihove riječi, poruke i prioriteti budu iščitavani kao ideološki otklon od Evrope. Jer u vremenu kada narativi proizvode politike, a percepcije određuju partnerstva, svaka pogrešna simbolika može rezultirati stvarnom političkom štetom. Ako žele ostati subjekt u vlastitoj budućnosti, Bošnjaci moraju znati gdje se nalaze i kome se obraćaju.
Piše: Fikret MEHOVIĆ (doktorant na FPN UNSA, Sigurnosne i mirovne studije)
magazinplus.eu
