EUFOR baletna udarna grupa
Ako je postojala dilema čemu služi EUFOR u Bosni i Hercegovini, ona je odavno razjašnjena – da nas podsjeti kako zvuči prazna sigurnost. Sa svojim grmljavinama helikoptera, simboličnim patrolama i vježbama „brze reakcije“ koje počnu i završe prije nego što ih iko primijeti, EUFOR je postao institucionalizirani turistički obilazak evropske savjesti naoružan PowerPointom i dozom birokratskog samoljublja.
Kada čujete da su „dva aviona EUFOR-a nadletjela Banja Luku“, znajte da je to vrhunac njihove strategije odvraćanja. Nema stvarnih misija, ali zato ima letova, a najavljuju ih kao da stižu oslobodioci, a slete kao poštari. Jedan krug iznad Tuzle, jedan preko Livna do Banja Luke, i povratak u bazu. Rijetko šta tako jasno simbolizira evropski odnos prema Bosni kao prazno kruženje. A kada EUFOR najavi vojne vježbe, pripremite se za spektakl: 12 vojnika, tri transportera, i brifing o tome kako su „demonstrirali sposobnost brzog raspoređivanja“. Brže se rasporede vatrogasci u Drvaru. Ali tu je naravno poruka da EU prati situaciju. Samo ne zna šta da uradi s njom. Najsnažniji indikator institucionalne dekadencije EUFOR-a možda nije u njihovim avionskim i helikopterskim preletima, već u, paradoksalno, najambicioznijem segmentu njihovih aktivnosti – vježbama za suzbijanje civilnih nemira. Te vježbe, predstavljene kao “osposobljavanje za očuvanje reda i mira”, u kontekstu Bosne i Hercegovine djeluju gotovo tragikomično. U zemlji gdje se sigurnosni izazovi manifestuju kroz političku korupciju, etnonacionalistički ekstremizam, secesionističku retoriku i direktne prijetnje institucijama, EUFOR trenira za demonstracije. Umjesto simulacije intervencija protiv paravojnih formacija, kibernetičke odbrane, ruskog malignog uticaja ili zaustavljanja blokada institucija, vojnici EUFOR-a uvježbavaju formacije protiv „potencijalno agresivnih građana“ – što je u BiH otprilike jednak strateški prioritet kao i zaštita od invazije s Antarktika.
Zašto je EUFOR zapravo tu? Da ne budemo sami dok nas neko ponovo dijeli. Jer, ako pogledate političke izjave iz evropskih centara moći kažu da Beograd je strateški partner, Zagreb je zabrinuti susjed, a Sarajevo… Sarajevo je geografska greška koju treba stabilizovati, ali bez stvarne moći. EUFOR je zato poslan kao čuvar konstrukcije koja se ne smije srušiti ali ni popraviti. Ispod neutralnosti, naravno, izbija stara mržnja. Ne otvorena, ne izrečena, nego sistemska. Jer samo prema Bosni se može pokazivati takva količina diplomatske arogancije, dvosmislenosti i praktične indiferencije, a da se to zove “angažman”. Nema hrabrosti da se zaustavi secesionizam, nema volje da se sankcioniše negiranje genocida, ali ima resursa da se napravi još jedna „rotacija trupa iz Austrije, Mađarske …“. Jer šta ćeš kad ne znaš riješiti problem, pošalji konvoj.
Za razliku od NATO-a, koji barem zna šta znači crvena linija, EUFOR zna samo za linije koje se ne smiju preći ali zato vješto kruži oko njih. Evropska unija je Bosni poslala simbol, ne zaštitu. A simboli, kako nas historija uči, ne zaustavljaju tenkove. Samo pokrivaju sramotu. Jer, da budemo iskreni EUFOR nije vojska. To je baletska trupa u uniformama, koja izvodi koreografiju geopolitičke pristojnosti. Graciozni su u najavama, lagani na tlu, okretni u izvještajima ali kada krene orkestrirana prijetnja, njihova jedina reakcija je reverans pred kamerama. U njihovom slučaju, brza reakcija znači da svi znaju plesne korake, samo niko ne zna kome zapravo plešu.
I kao u svakom baletu, publika može samo da aplaudira ili da ode. Ali mi nemamo gdje da idemo. I zato, dok EUFOR elegantno kruži iznad brdovite pozornice koja se zove Bosna, možda bi bilo vrijeme da neko kaže: dosta pirueta, vrijeme je za vojsku. Publika u Bosni je odavno umorna od plesnih tačaka koje nikad ne završe aplauzom, nego novom krizom. Zato dok EUFOR pleše, realnost kuca na vrata a ona se u Bosni ne otvaraju muzikom, nego sirenama. Kao da cijela koreografija nije već dovoljno nadrealna, za novu sezonu baleta u uniformama najavljen je i svježi solista, Tibor Szabo, novi načelnik štaba EUFOR-a, i, naravno, Mađar. Jer ništa ne oslikava posvećenost evropskoj stabilnosti u Bosni kao što je postavljanje oficira iz zemlje čiji premijer otvoreno koketira s ruskim interesima, omalovažava NATO, i drži političku svijeću svakom balkanskom autokrati koji mrzi Sarajevo više nego što voli Evropu.
Piše: Fikret MEHOVIĆ (doktorant na FPN UNSA, Sigurnosne i mirovne studije)
magazinplus.eu
