Na današnji dan 1948. godine uspostavljena je cionistička država Izrael odlukom UN-a

– Do 1918. područje je bilo pod Osmanskim Carstvom

– Britanske i savezničke snage Jeruzalem zauzele u prosincu 1917. godine.

Balfourova deklaracija

Nju je 1917. britanski ministar vanjskih poslova Arthur James Balfour objavio lordu Walteru Rothschildu, vođi židovske zajednice u Engleskoj.

U srpnju 1920. sir Herbert Samuel, Židov, imenovan je prvim visokim povjerenikom Palestine. Nova uprava je u kolovozu objavila da će se prve godine doseliti 16.500 Židova. Ova godina je među palestinskim Arapima poznata kao “godina katastrofe” budući da je s njom propala ideja o osnivanju arapske Palestine.

Liga naroda je 1922. odobrila britanski mandat u Palestini, uključujući njegovu preambulu koja uključuje Balfourovu deklaraciju i naglašava povijesnu vezu Židova s ​​Palestinom. U članku 2. stoji kako je prinudna vlast odgovorna za stavljanje zemlje pod takve “političke, administrativne i gospodarske uvjete koji će osigurati uspostavu židovskog nacionalnog doma i razvoj samoupravnih institucija”.

Članak 4. dopustio je uspostavu židovske agencije za savjetovanje i suradnju s palestinskom upravom u pitanjima koja se tiču ​židovskog nacionalnog doma. Članak 6 zahtijevao je da palestinska uprava treba olakšati židovsku imigraciju i blisko naseljavanje Židova.

Sve u svemu, od davanja mandata Velikoj Britaniji pa do početka Drugog svjetskog rata broj ruralnih cionističkih kolonija povećao se s 47 na oko 200. Između 1922. i 1940. židovski zemljoposjed porastao je s oko 148.500 na 383.500 jutara. Židovsko stanovništvo je naraslo s 83.790 na nekih 467.000, ili gotovo jednu trećinu ukupnog stanovništva.

Tel Aviv se razvio u potpuno židovski grad sa 150 tisuća stanovnika, a stotine milijuna dolara židovskog kapitala uvedene su u regiju. Stopa židovske pismenosti bila je visoka, škole su se širile, a hebrejski jezik postao je raširen.

UN htio da se područje podijeli, Arapi odbili

U vrijeme kad se povlačila iz Indije, Velika Britanija je prenijela pitanje Palestine na Ujedinjene narode. Posebni odbor UN-a je 31. kolovoza 1947. preporučio da se regija podijeli na arapsku i židovsku državu, koje bi trebale zadržati ekonomsku uniju. Jeruzalem i njegova okolica trebali su biti međunarodni.

Sve islamske azijske zemlje glasale su protiv podjele, a arapski prijedlog da se Međunarodnom sudu pravde postavi pitanje o nadležnosti Opće skupštine za podjelu zemlje protivno željama većine njezinih stanovnika (1946. bilo je 1.2 milijuna Arapa i 678 tisuća Židova u Palestini) tijesno je poražen.

Cionisti su pozdravili prijedlog podjele i zato što je priznavao židovsku državu i zato što je njoj dodijeljeno nešto više od polovine Palestine.

Ubrzo nakon rezolucije UN-a, izbile su borbe u Palestini. Došlo je do građanskog rata, a Sjedinjene Američke Države su u ožujku 1948. predložile da se proglasi primirje i da se problem dalje razmatra na Generalnoj skupštini.

Cionisti su, inzistirajući na tome da je podjela obvezujuća i zabrinuti zbog promjene politike SAD-a, pokrenuli dvije ofenzive u kojima su osvojili važne gradove Haifu i Jaffu.

Arapi u Palestini, podijeljeni, loše vođeni i oslonjeni na regularne vojske arapskih država, postali su demoralizirani, a njihovi napori da spriječe podjelu su propali.

Jaffa je Židovima predana 13. svibnja, a već 14. svibnja posljednji britanski visoki komesar, general sir Alan Cunningham, napustio je Palestinu. Istog je dana proglašena Država Izrael. Za samo nekoliko sati dobila je priznanje Sjedinjenih Američkih Država, a vrlo brzo i Sovjetskog Saveza.

Nakon jednog dana, arapske države su proglasile rat Izraelu. Vojska iz Sirije, Iraka, Saudijske Arabije, Transjordanije, Egipta i Libanona ušla je na teritorij britanskog mandata Palestine i napala novoosnovani Izrael.

Izrael je odbio napad i ipak postao neovisna država, pritom pripajajući i oko 40 posto teritorija koji je bio namijenjen Palestini. Uskoro je Izrael priznalo 50 zemalja u svijetu, a kasnije su uslijedili mnogi ratovi, koji su svi pridonijeli mržnji kojoj svjedočimo upravo ovih dana.

index.hr

***

Na današnji dan 1948. godine uspostavljena je cionistička država Izrael odlukom UN-a

Tokom 19. stoljeća među evropskim Jevrejima budi se ideja o nacionalnoj državi, obećanoj u biblijskom narativu, u kojoj bi živjeli isključivo Jevreji. Na toj ideji nastao je i cionistički pokret čijim se formalnim osnivačem smatra Theodor Herzl 1897. godine. Pokret je dobio ime po brdu Cion, na kojem se nalazio Jeruzalemski hram, a imao je za cilj ujedinjenje Jevreja u dijaspori i njihov povratak u mitsku zemlju Izrael. Budući da je pokret neumorno radio na ostvarenju svoje ideje, a podržan snažnim lobijem utjecajnih Jevreja u Evropi i Americi, broj Jevreja u Palestini povećao se s 11% iz 1922. na 30% 1942. godine. Godine 1947., rezolucijom UN-a, područje Palestine podijeljeno je na arapsku i jevrejsku državu, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom.

Nakon što je Ben Gurion proglasio Izraelsku državu 1948. godine, izbija Arapsko-izraelski rat, u kojem su Egipat, Sirija, Libanon i Jordan poslali vojnu pomoć Palestincima. Ipak, pomoć je bila nedovoljna, pa izraelska vojska pobjeđuje nakon petnaest mjeseci rata. Pritom je Egipat dobio pojas Gaze, a Jordan Zapadnu obalu.

Godine 1967. Izrael pokreće Šestodnevni rat, u kojem za samo šest dana okupira Gazu, Sinajski poluotok, Zapadnu obalu, Golansku visoravan i palestinski dio Jeruzalema. Tada su uspostavljene granice koje i danas u Izraelu važe kao prostor te države. Prema procjenama UN‑a, nakon Šestodnevnog rata, protjerano je iz svojih domova 711.000 Palestinaca, dok je 600.000 Jevreja iz arapskih zemalja emigriralo u Izrael.

Iako je država Izreal proglašena 1948. godine, prvi zvanični državni dokument koji poziva na uspostavljanje Izraela nastao je trideset godina ranije, a izdala ga je Velika Britanija. Riječ je o Balfourovoj deklaraciji, objavljenoj 2. novembra 1917. godine. U svega 117 riječi podržane su kristalno jasno aspiracije Jevreja za stvaranje nacionalnog doma Jevreja u Palestini.

Balfourova deklaracija, ustvari, pismo je koje je Arthur James Balfour, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, poslao lordu Walteru Rothschildu, vođi jevrejske zajednice u Engleskoj. Nakon uvodnog pozdrava, Balfourd piše: “Vlada Njegovog Visočanstva gleda s blagonaklonošću na stvaranje nacionalnog ognjišta u Palestini za jevrejski narod i uložit će najveće napore kako bi olakšala postizanje tog cilja, pri čemu treba jasno razumjeti da neće biti učinjeno ništa što bi moglo krnjiti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, ili prava i politički položaj koji Jevreji uživaju u ma kojoj drugoj zemlji.” Pismo završava porukom: “Bio bih Vam zahvalan kada biste prenijeli ovu deklaraciju Cionističkoj federaciji.”

Upravo je Balfourova deklaracija – provođena tokom britanskog mandata u Palestini od 1920. do 1948. godine – postavila temelj za stvaranje Izraela 1948. godine i masovne progone Palestinaca koji su uslijedili. Rezultat ove deklaracije najbolje je sažeo britanski publicist i novinar Arthur Koestler: “Jedan narod svečano je obećao drugom narodu zemlju trećeg naroda.” Deklaracija je poništila prethodno obećanje Britanaca za “potpuno i konačno oslobođenje” Arapa ako se suprotstave osmanskoj vlasti, a upravo je palestinska pobuna protiv Osmanlija bila bitna za slabljenje Osmanskog carstva, pa i za ishod Prvog svjetskog rata. Balfour je pogazio svoje obećanje u pismu Rothschildu, u kojem je napisao “da neće biti učinjeno ništa što bi moglo ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini”.

Da se ne radi o greški, već o namjernom planu, Balfour je eksplicitno potvrdio 1919. godine u memorandumu: “Mi ne namjeravamo da uopće uzmemo u obzir želje sadašnjih stanovnika Palestine… Cionizam, bilo da je on ispravan ili ne, bitniji je od želja 700.000 Arapa”, zapisao je Balfour, a Palestinci su u to vrijeme sačinjavali gotovo 94 posto stanovništva.

“Nije samo Rothschild bio cionist, već je to bio i Balfour. Cionizam je u to vrijeme, prije nego što je s pravom postao psovka, bio politički stav s kojim su se Evropljani s ponosom povezivali. Ustvari, prije nego što je postao premijer, David Cameron izjavio je, prije sastanka s ‘Konzervativnim prijateljima Izraela’, da je on, također, cionista. U neku ruku, biti cionista jeste ‘obred odrastanja’ za neke zapadne lidere. Male su šanse da je Balfour djelovao na svoju ruku. Istina, deklaracija nosi njegovo ime, ali je u stvarnosti on bio lojalni agent carstva s ogromnim geopolitičkim planovima koji se nisu ticali samo Palestine, već Palestine kao dijela većeg arapskog područja”, piše publicist Ramzy Baroud, ističući da su palestinska podrška Panarapskom kongresu, kao delegatima s pravom glasa u julu 1919. godine, i njihova daljnja podrška Sharifu Husseinu od Meke, bili izraz želje Palestinaca za dugo priželjkivanim suverenitetom.

Kada su namjere Britanca i njihov odnos s cionistima postali previše očigledni, piše Baroud, Palestinci su se pobunili, a ta pobuna traje i danas. Jadni pokušaji smirivanja bijesa Palestinaca prošli su bez uspjeha, posebno nakon što je Vijeće Lige nacija u julu 1922. godine odobrilo uvjete britanskog mandata nad Palestinom – koji je originalno odobren Velikoj Britaniji u aprilu 1920. godine, bez ikakvih konsultacija s Palestincima.

Unatoč povremenom uvjeravanju u suprotno, britanske namjere da se osigura osnivanje isključive jevrejske države u Palestini postajale su s vremenom sve jasnije, a Balfourova deklaracija postavila je temelje za potpuno etničko čišćenje, koje je uslijedilo tri decenije nakon što je ona napisana.

U svom eseju nazvanom Istina i pomirenje Edward Said napisao je: “Ni Balfourova deklaracija niti Mandat nikad nisu konkretno priznali da Palestinci imaju politička, za razliku od građanskih i vjerskih, prava u Palestini. Ideja o nejednakosti između Jevreja i Arapa, prema tome, ugrađena je u britansku – a naknadno i u izraelsku i američku – politiku od samog početka.”

STAV, Autor:  HAMZA RIDŽAL, 2022.