TAJVAN KAO ISKRA GLOBALNE TRANSFORMACIJE
Kinesko pitanje Tajvana više nije isključivo regionalna tema, već potencijalni okidač globalne sigurnosne transformacije. U očima kineskog rukovodstva, Tajvan predstavlja nedovršeni projekat nacionalnog ujedinjenja, simbol narušene suverenosti, ali i stratešku tačku kroz koju se prelamaju ekonomske, vojne i tehnološke ambicije Kine.
Peking smatra da trenutni međunarodni poredak, uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, ne reflektuje realnu raspodjelu moći u 21. vijeku. U tom kontekstu, „povratak Tajvana“ ne bi bio samo demonstracija unutrašnje kohezije i vojne spremnosti, nego i jasan signal o geopolitičkoj samouvjerenosti nove Kine. Tajvan je, uz to, dom tehnološkog giganta TSMC, koji proizvodi većinu najsavremenijih čipova na svijetu – tehnologije bez koje globalna ekonomija ne funkcioniše. Kontrola nad ovim resursom bi Kini omogućila ključnu prednost u nadmetanju sa Zapadom.
S druge strane, kineski vojni kapaciteti doživljavaju ubrzani rast – kako u konvencionalnom, tako i u kibernetičkom i svemirskom domenu. Tajvanski „model demokratije“ podstiče Peking da djeluje preventivno, jer svaki dodatni korak ka formalnoj nezavisnosti otvara mogućnost domino efekta unutar kineskih granica – uključujući Hong Kong, Tibet i Xinjiang.
Ipak, greška u procjeni trenutka ili intenziteta vojne intervencije može Kini nanijeti historijsku štetu – sličnu onoj kada je u 19. vijeku, podcjenjujući značaj međunarodne trgovine i odbijajući suradnju s Britanijom, započela Opijumske ratove. Taj gubitak suvereniteta i nametanje ponižavajućih sporazuma tada su označili vijekom kineskog poniženja. Ako bi danas Kina svojim potezom izazvala široku međunarodnu koaliciju, mogla bi se suočiti s modernom verzijom iste lekcije – gdje ekonomska izolacija i strateško preopterećenje zamjenjuju topove i brodove 19. vijeka.U svijetu gdje Uncle Sam i dalje piše pravila, Kina ne može sebi priuštiti pogrešan potez.
U slučaju eskalacije između SAD-a i Kine, Rusija neće ostati po strani. Iako nije direktno involvirana u indo-pacifičke odnose, njen strateški interes je jasan – svaki sukob koji angažuje pažnju i resurse Zapada na drugom frontu, otvara joj prostor za dalju ekspanziju u istočnoj Europi i postsovjetskom prostoru. Rusija je već počela značajno ulagati u modernizaciju svojih vojnih kapaciteta, a brojni vojni manevri i povećanje vojnih resursa na granicama Europe signaliziraju pripremu za dugoročnu strategiju.U slučaju da SAD budu previše angažirane u konfliktu s Kinom, a posebno ako dođe do značajnih vojnih i političkih gubitaka, Rusija bi mogla iskoristiti slabost Zapada da proširi svoju vojnu prisutnost u Europi.
Pored toga, Rusija i Kina sve više razvijaju strateško partnerstvo bez formalnog saveza, bazirano na zajedničkom otporu prema dominaciji SAD-a. U scenariju američko-kineskog rata, Rusija bi mogla biti ključni „tihi saveznik“ Pekinga – kroz logističku podršku, cyber kapacitete, energetske kanale i vojnu saradnju u trećim zemljama. Istovremeno, ruski narativ o multipolarnom svijetu bi dobio novu snagu, a svaki uspjeh Kine u razbijanju američke hegemonije bio bi viđen i kao ruska pobjeda.
No, Rusija bi u tom kontekstu igrala opasnu igru. Svaki prejak kineski uspon mogao bi dugoročno ugroziti i rusku poziciju u Aziji. Zato bi Kremlj vjerovatno balansirao: podržavao destabilizaciju Zapada, ali bez želje da Kina postane premoćna sila – jer bi tada Moskva od „strateškog partnera“ postala mlađi brat u odnosu koji je već sada asimetričan.
Tajvan je više od ostrva. On je simbol promjene poretka, tačka sukoba sistema, test za međunarodnu solidarnost i ogledalo u kojem svijet posmatra šta dolazi nakon liberalnog statusa quo. Ako Kina odluči djelovati, to neće biti iz hira – već kao dio dugoročne strategije redefinisanja pravila igre. A ako do tog trenutka dođe, svijet će se podijeliti ne samo na saveznike i protivnike, već i na one koji igraju tiho – ali odlučujuće.
FIKRET MEHOVIĆ
magazinplus.eu
