Teško je reći da li je ovaj fenomen fenomen vrijedan proučavanja ili nešto što je karakteristično samo za naše podneblje, jer nam se uvijek čini da je ono što analiziramo najgušće tamo gdje nam je pažnja. No, sve što je izdvojeno iz prirodnog toka pomalo je neprirodno, pa tako i život s roditeljima nakon sazrijevanja.
Od djetinjstva slušam priče starijih ljudi – u zapadnom svijetu roditelji čim napune osamnaest pošalju djecu tražiti dom, a kod nas je razdoblje samostalnosti duže, pa nije rijetkost živjeti s ocem i/ili majkom i nakon odrastanja postati punoljetan. Takve primjedbe – smatrao sam – uvijek su imale veze s utvrđivanjem razlike u mentalitetu i nikada ih nisam drugačije doživljavao: ne žive svi isto i te razlike treba poštivati.
No, zašto mi se čini da je život s roditeljima u kasnijim godinama pokazatelj neobične ljudske patologije, osim tamo gdje već na početku djetetova života postoji doživotna potreba za takvim životom?
Svako se biće rađa i odrasta u jednoj zajednici koja je za većinu ljudi primarna obitelj, stoga većina djece odrasta uz svoje roditelje koji oblikuju njihove živote i utječu na formiranje njihove osobnosti. Roditelji su most prema svijetu i drugim ljudima. Mnogi razvojni problemi počinju ovdje i obično se rješavaju na ovom polju. Sve velike poteškoće u funkcioniranju osobnosti gotovo uvijek nalaze svoje korijene u ranom djetinjstvu, a generator ovih problema može se identificirati u odnosu s roditeljima.
Što se tada dogodi pa čovjek nikako ne uspije izaći iz ovog mjesta?
Najlogičnije je da je riječ o financijskoj nestabilnosti, odnosno nemogućnosti osobe da organizira svoj život tako da ni o kome ne ovisi. Budući da su primanja skromna, uvijek je bolje – čini se – ostati u sredini u kojoj netko drugi zarađuje, kako bi novčanik bio puniji, a ručak ukusniji. Ako postoji odvojenost, može biti (veće) siromaštvo.
Drugi razlog je osobna pogodnost. Roditelji ugađaju djeci, slažu se s tim i rado borave gdje je sve toplo, put u nepoznato uvijek je put – u neizvjesno.
Treći razlog čini se najprisutnijim i najmanje javno artikuliranim, pa bih rekao da je i najvažniji: djeca zauvijek ostaju s roditeljima u kući jer su jednom ili više puta dogovorili međuovisnost koja ima čvršće uporište nego što bismo na prvi pogled rekli.
Svaka međuovisnost je oblik ovisnosti koji djeluje na sljedeći način: vežemo se za nešto toliko snažno da nismo svjesni drugih potreba za koje još uvijek mislimo da ne možemo živjeti. Drugim riječima, ovisnost je kompenzacija za ono što nam je prijeko potrebno, a što je duboko i neistraženo u nama.
Kako se ovaj dogovor događa kada se roditelj i dijete dogovore da će služiti jedno drugom do kraja života?
Odgovor – kao i u svemu bitnom – treba tražiti u podsvijesti, u onome što nije od ovoga svijeta . Neki roditelji odabiru roditeljstvo kao mehanizam kojim potvrđuju svoju vrijednost, često to mogu biti osobe koje u javnosti nisu dovoljno cijenjene ili čija se vrijednost ne prepoznaje, pa kroz novu ulogu pokušavaju učiniti isto – potvrditi svoje postojanje na neki način. Svoju ulogu ne vide kroz davanje i osamostaljivanje djeteta, već kroz izražavanje potreba svoje djece: da im prije svega bude dobro. Često se u takvim odnosima prepoznaje sebičnost, a ona postoji samo u dvije situacije: kada smo nečega dobili puno, pa smo nezaustavljivi u svojim potrebama, ili smo nečega dobili premalo, pa nikad nije dovoljno.
Kako se dijete može približiti ovakvom roditelju i nikako se ne uspije odmaknuti? Jednostavno: roditelj je vođa odnosa, on diktira njegovu dinamiku i nesvjesno oblikuje sljedbenika koji tek nakon smrti oca ili majke ne zna što bi sam sa sobom, jer osjeća da se tlo jako pomaknulo i da su stupovi uništeni.
Iako dijete ima malo ili nimalo odgovornosti za taj odnos, kada odraste to više nije tako. Zrela osoba ‒ bez većih kognitivnih i razvojnih deformacija ‒ morala bi ‒ prije svega ‒ imati poriv za samostalnošću, jer sposobnost samoće je jedini način na koji možemo ispravno upoznati druge. Ako se u zreloj dobi simbioza s roditeljem doživljava kao nužnost, to mora biti znak osobne, a potom i emocionalne disfunkcionalnosti. Otac ili majka ostaju zauvijek djeca, nenahranjeni pažnjom, pa je traže od svoje djece na zaobilazan način, a njihova djeca – ne uspijevajući se dići i krenuti svojim putem – ostaju zauvijek s roditeljima, jer nemaju hrabrosti i volja za odlaskom u svijet odraslih ljudi.
Takav skladan suživot odraslih, roditelja i njihove djece postaje snažan simptom nemogućnosti življenja čak i onda kada nas drugi ne tapšu po ramenu i ne ugađaju našim željama. Ovakav tip zajednice – ako nije motiviran višim dobrom koje nam predstavlja pred očima – najčešće je znak skrivene infantilnosti. Ako ne možemo disati sami, teško ćemo to činiti s drugima – plućima koja dijafragma jedva može podići. Jedan je mislilac zapisao da čovjek ne može naći cjelovitost samo u sebi, i to je istina, već je mora početi tražiti duboko u sebi – tamo gdje nema nikoga drugog.
pulse.rs
