Te zime anketari su se razmiljeli širom zemljine oble, postavljajući građanima jedno jedino pitanje: „Smije li stvaralac – bilo subjekt ili korporacija koja stoji iza njega – uništiti svoje djelo iz ma kojeg razloga to namjerava učiniti?“ Da li stoga što su nezadovoljni njime, iz nekog felera koji im se potkrao, ili iz puste mržnje prema ljudskom rodu, smatrajući ga nedostojnim svoje kreacije, sasvim svejedno. Predstavljajući se kao suradnici „Instituta socioloških studija“ koji vrše istraživanja glede odnosa ljudi spram svojih umotvorina, anketirali su sve profile ljudi, od poljoprivrednika do doktora znanosti, od običnih radnika do direktora i menadžera velikih kompanija, prilježno bilježeći u svoje notbukove odgovore koji su odmah internetskom vezom slani u – kako su govorili – njihovu centralu na obradu. Postoje međunarodni zakoni o tzv. kopirajtu – naški rečeno, autorskom pravu na djela stvaralaca – koji štite kreatore od bespravnog kopiranja i inih zloupotreba njihova djela (posebno onih u svrhu zarade na tuđoj muci), obično na ograničeno vrijeme nakon isteka kojega ono postaje javno vlasništvo dostupno (pod određenim uvjetima) eksploataciji i ubiranju profita od njega. Da anketiranima bude jasnije, pitanju je priloženo niz konkretnih primjera, od toga je li Leonardo smio uništiti svoju „Mona Lisu“, Einstein rukopise svojih teorija relativnosti, Bill Gates kompjuter sklopljen u garaži, otkrivači poliovirusa i vakcine protiv dječje paralize svoj rad, zatajivši ga tako od javnosti, ili – primjerice – presađivači isprintanog ljudskog uha na leđa miša, svoj postupak. Pitanje se odnosilo na period tokom kojega autori još nisu registrirali svoja otkrića, kao i onaj tijekom kojega su raspolagali autorskim pravima na njih.
Analizirajući podatke, nakon prikupljenih odgovora više desetaka milijuna jedinki, nisu se suviše začudili što je gro odgovora bio u skladu s vladajućom paradigmom o neprikosnovenosti privatnog vlasništva, bez obzira jesu li odgovori potjecali od predstavnika krupnog kapitala, ili bjelosvjetske sirotinje koja je posjedovala ništa više od vlastitog života. Oko devedeset procenata anketiranih, što će reći – zbog ogromne količine prikupljenih podataka – otprilike toliki postotak čovječanstva, izrazio se u prilog prava autora da raspolažu svojim kreacijama na način koji žele, uključujući i njihovo uništenje.
Na sjednici Odbora koji je raspravljao o rezultatima ankete, temeljem istih – mada ih etika ljudske vrste ničim nije obavezivala – odlučeno je da se uništi vlastito djelo koje je posve skrenulo s prvotnih namjera svojih kreatora, sve se više pretvarajući u rak na tijelu kozmosa. Odbor koji je o tome odlučivao bio je vrhovno tijelo civilizacije čiji su anketari, prerušeni u ljudske jedinke, sakupili podatke temeljem kojih je odluka postala definitivno važeća. Već idući dan, ljudski rod je od strane svojih tvoraca – vanzemaljske civilizacije koja je rečenom anketom dala još jednu priliku čovječanstvu da se iskupi – zbrisan sa lica Zemlje.
belegbg.wordpress.com
