Foto: Keystone/Alessandro Della Valle
Jesam li ja jedini Amerikanac koji putuje inozemstvom i kojega neugodno pogađa ponašanje diplomata koje Washington šalje u svijet kako bi govorili u ime naše Republike?
Ipak je to čudno kada se netko, tko je normalni građanin mora ispričavati zbog nametljivog, šikanirajućeg, uvredljivog i na razne druge način grubog nastupanja ovoga ili onoga ambasadora u ovoj ili onoj zemlji. No, tako stvari stoje, tako je to kada se carstvo u svojem poodmaklom stadiju probija laktovima – izraz je to što sam ga posudio od Švicaraca koji trpe naš pritisak.
Scott Miller koji je malo dulje od godine dana ambasador Bidenovog režima u Bernu, pravi je ogledni primjerak svoje vrste. Prema onome što je ne jednom javno rekao, njegov je posao u Švicarskoj da Švicarcima kaže što trebaju uraditi. Trenutno putuje uzduž i poprijeko Švicarske, jer Švicarci u Ukrajini ne sudjeluju u predstavničkom ratu Washingtona protiv Rusije. Vrši pritisak na ministre, difamira one koji postavljaju pitanje je li uopće pametno voditi rat i vrijeđa Švicarce u govorima i intervjuima. Riječ je o napadu jednoga čovjeka na dugu, dugu tradiciju neutralnosti Švicarske. A napada u stilu carskoga prokonzula koji mora disciplinirati odmetnutu pokrajinu. Švicarski se komentatori pitaju zašto Ministarstvo vanjskih poslova toga neznalicu bez takta nije već prognalo iz zemlje.
Moramo pokloniti pozornost ljudima poput Millera i paziti na to što rade, mada oni u američkim korporativnim medijima rijetko dospiju u naslove. Danas je to gotovo već povijest, ali Evropljane se prisiljavalo – a povremeno je u igri bilo i podmićivanje na najvišim razinama – da slijede Ameriku kada je ona pokrenula prvi hladni rat. Peporučljivo je sada u stvarnosti pratiti taj proces, kako realnost novoga hladnoga rata ne bi ostala u sakrivena u tami.
Prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima što je na snazi od godine 1961. diplomatima je zabranjeno miješati se u unutarnje stvari države u kojoj su akreditirani, države – primateljice. Kako američko ministarstvo vanjskih poslova u posljednje vrijeme uvažava taj sporazum što ga podržavaju i Ujedinjeni narodi, kao i međunarodno pravo uopće? Pratite li pomnije kako se ponašaju ljudi u našoj diplomatskoj službi, ustanovit ćete da ih uopće ne uvažava.
Na znam kada je počelo to kršenje etikete, a zapravo i zakona, ali u ovome trenutku ilegalne diplomatske intervencije u politiku drugih zemalja neka su vrsta ‘protukonvencijske konvencije’ američke diplomacije. To je siledžijski ključ za razumijevanje usredotočene kampanje Bidenovog režima usmjerene na to da svijet ponovo podijeli u suprotstavljene blokove i da zatre svaki trag načelne neutralnosti. Finci su popustili i upravo su ušli u NATO. U istoj su priči i Šveđani, a sada glavu na panj moraju položiti Švicarci zbog svoje neutralnosti u međunarodnim odnosima. U tome je problem s liberalnim imperijalistima: ne podnose nikakav otklon od njihove neliberalne ortodoksije. George W. Bush bio je taj koji je, kao što je poznato, svijetu poručio: ‘Ili ste na našoj strani, ili ste na strani terorista.’ A te parole američkim liberalima koje šalju u diplomaciju nikada dosta…
Želite li razgovarati o srozavanju diplomacije na grubo zahtijevanje od zemlje-primateljice morate početi s Andryem Melnykom koji je zastupao Ukrajinu u Berlinu do sredine 2022., kada ga više nije mogao podnositi ni režim Zelenskoga kojemu inače ne manjka pubertetskih, uvredljivih poteza. Ako bi njemački ministri posumnjali u mudrost naoružavanja Ukrajine, nije se ustezao nazivati ih ‘prokletim guzicama’. Otvoreno je slavio Stepana Banderu, rusofobnog ubojicu Židova koji je prije Drugog svjetskog rata i u vrijeme toga rata bio saveznik Trećega Reicha.
U takvim vulgarnostima Melnyku nema premca. Pošteno govoreći, nedostaje mi taj tip. Američki diplomati djeluju, doduše, uglađenije ali nimalo ne zaostaju za Melnykom, kada je riječ o tome da se prepotentno od drugih traži da urade ono što Washington smatra da trebaju uraditi.
Moglo se naslutiti što je na pomolu, kada je Mike Pompeo, Trumpov ministar vanjskih poslova, 2018. imenovao Richarda Grenella na mjesto ambasadora u Berlinu. Grenell je javno sankcijama zaprijetio njemačkim tvrtkama, budu li sudjelovale u projektu Sjeverni tok 2. Riječ je o plinovodu za kojega je Seymour Hersh nedavno utemeljeno i uvjerljivo izvijestio kako ga je Bidenov režim prošle godine uništio u tajnoj operaciji. Svojedobno Grenell se obrušio na kancelarku Angelu Merkel zbog toga što je 2015. otvorila vrata Savezne Republike izbjeglicama iz Sirije. Njegova je misija bila, Grenell je sam to objasnio, da ohrabri desno orijentirane evropske čelnike: Sebastian Kurz, desni populista koji je u Grenellovo vrijeme bio austrijski kancelar, bio je u očima američkog ambasadora u Berlinu – ‘rock zvijezda’.
Može se takvo ponašanje opisati različitim izrazima, no riječ ‘diplomacija’ nije među njima. Za mene to je pokazatelj gubitka interesa Washingtona za dijalog, pregovore, kompromise – ukratko za pokazivanje interesa za druge države i njihove interese. To je nediplomatska diplomacija, kao što sam jednom već i primijetio. U osnovi diplomati su oni koji bdiju nad povjerenjem među nacijama: umijeće njihove profesije zahtijeva sposobnost da razgovaraju i s protivnicima, ili prije svega s protivnicima. No, političke klike u Washingtonu ravnodušne su naspram povjerenja, čak i kada je riječ o povjerenju međusaveznicima; te klike preferiraju tvrdo podložništvo.
U mnogim se aspektima mrak nadvija nad svijetom. Slom tradicionalnog državničkoga umijeća siguran je pokazatelj našega i ne baš tako polaganog srljanja u barbarizam, a to bi nas sve trebalo uznemiriti.
Zadržimo se na slučaju mabasadora Millera koji je stigao u Bern u siječnju/januaru 2022. kao izaslanik Bidenovog režima. Posljednjih je mjeseci svojom zadaćom shvatio motiviranje Švicarske da se odrekne svoje politike neutralnosti i počne isporučivati naoružanje iz vlastite proizvodnje u Ukrajinu, kao i da ukine zabranu drugim državama da izvoze u Ukrajinu oružje što im ga je prodala Švicarska.
Već na prvi pogled, to je stranputica. Rekao bih kako je pokušaj da se Švicarce nagovori na odricanje od neutralnosti jednak onome kada bi netko pokušao reći Amerikancima da zanemare svoju Deklaraciju o neovisnosti; s tom razlikom što načelo neutralnosti seže puno dalje u švicarsku povijest. Bečki je kongres formalno zajamčio neutralni status ‘Confoederatio Helvetica’, što je bilo službeno ime Švicarske, kada je godine 1815. stvarao novi poredak u Evropi. No, već i prije toga Švicarci su se od kasnoga srednjega vijeka u međunarodnim odnosim smatrali neutralnima.
No, koga briga za to? Koga briga što se Švicarci ponose time što su u svjetskoj povijesti ostvarili svojom neutralnom ulogom – ne na posljednjem mjestu, ali svakako i ne samo za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njega? Koga briga što Švicarska, baš zato što je formalno neutralna, od 1961. zastupa američke interese na Kubi, a nakon revolucije 1979. – u Iranu? Koga briga što Ženeva ne živi samo od proizvodnje satova, nego i od angažiranja u ulozi mjesta za međunarodne pregovore kojih je tamo održano toliko, da ih je teško i nabrojiti?
Ambasadora Millera svakako ni za što od navedenoga nije briga. Nema dvojbe da je, slijedeći upute Blinkenovog ministarstva vanjskih poslova, Miller u nastupima i na javnim tribinama tražio od Švicaraca da ukinu dugogodišnjiu odredbu koja spriječava zemlje što su kupile oružje od Švicarske da to oružje dalje preprodaju. Kao što je tražio i da se odreknu zabrane prodaje oružja zemljama što su u ratu. Reklo bi se kako je Bidenov režim očajan zbog toga, da smatra Švicarsku čiji izvoz oružja godišnje doseže svotu od 900 milijuna dolara, nezaobilaznom u naporu da se Ukrajinu spasi od poraza.
Ni u kojem slučaju Švicarci nisu nezaobilazni. I sama pomisao na tako nešto smiješna je. Moje je mišljenje kako je iza svega toga daleko podlija namjera. Riječ je o tome da se ukloni svaka pomisao na nautralnost u međudržavnim odnosima i to u ime (ne tako artikulirane, ali jasne) namjere Bidenovog režima da sve i svakoga pridobije na svoju stranu u lijepom, dugom i profitabilnom novome hladnom ratu.
Već pri dolasku Miller je napao švicarske dužnosnike koji su doveli u pitanje smisao sankcija što su ih Sjedinjene Države i Evropska unija uvodile protiv Rusije. Nakon izbijanja neprijateljstava prošle godine, švicarska se vlada nevoljko opredijelila za sudjelovanje u sankcijama, no Miller je pritiskao Bern ne samo da blokira, nego i da konfiscira novčana sredstva što su ih ruski oligarsi uložili u švicarske banke, kako bi taj novac bio poslan u Kijev i korišten za financiranje eventualne obnove Ukrajine.
Takvo je konfisciranje naprosto ilegalno. To je nešto za što Ameriku nije briga, ali što je Švicarskoj itekako važno. Kada je dvoje novinara Neue Zuericher Zeitung prije nekoliko tjedana pitalo Millera o tome, pribjegao je u odgovoru ‘u celofan umotanim’ frazama, kakve su Amerikanci naučili slušati od osoba na javnoj sceni. ‘To traži dijalog na međunarodnoj razini’, odgovorio je Miller. ‘Polazimo od toga da ćemo pronaći način.’ Drugim riječima: inzistiramo na tome da se prekrši međunarodno pravo, ali nemajte brige, mi to ionako stalno činimo.
Kada su ga dopisnici Neue Zuericher Zeitung upozorili kako je švicarski predsjednik, Alain Berset, nedavno branio neutralnost Švicarske, tražeći što skoriji početak pregovora o prekidanju rata, Miller je odgovorio: ‘Svatko može pozivati na pregovore.’ Krasno. Američka diplomacija u svojem najboljem izdanju. Ili pak u svojem najbjednijem izdanju ovih dana.
Poznato je da se Miller miješao u konzultacije unutar vlade o sankcijama i prodaji oružja, a jednom se čak i pohvalio kako visoki dužnosnici švicarskog ministarstva vanjskih poslova ‘znaju što ih čeka’. No jedna primjedba što ju je izrekao u intervjuu za Neue Zuericher Zeitung dovela ga je kod Švicaraca na zao glas. ‘Na neki način NATO je kao donut’ (okruglo pecivo veličine dlana), rekao je s biranom manjkom svakoga senzibiliteta, ‘a Švicarska je kao ona rupa u sredini donuta.’
Svidio mi se val ogorčenja s kojom je dočekana ta izjava. Roger Koeppel, populistički zastupnik u Narodnom vijeću rekao je kako je američki ambasador opisao Švicarsku kao ‘ništa usred masnog američkog peciva’, dodajući: ‘Bern mu je trenutno morao reći što ga ide.’
I zaista je morao, ali – nije. U biračkom tijelu jedini koji imaju simpatija za Millerovo odvratno inzistiranje dijelovi su poslovnog svijeta koji bi profitirali, ako bi se Švicarska odrekla neutralnosti, kako bi se svidjela Amerikancima i političkim grupacijama što su u savezništvu s njima. Miller ostaje, ali nezamislivo je da bi velika većina od devet milijuna stanovnika Švicarske prihvatila takav temeljiti zaokret u politici, pa i u odnosu na nacionalni identitet.
A to me dovodi do sljedeće točke. Miller može koliko mu je drago pričati o svojem zauzimanju za demokraciju, ali njegovo ponašanje otkako je stigao u Bern pokazuje kako ga uopće nije briga za švicarsku demokraciju, a riječ je o impresivnoj izravnoj demokraciji, ako ona stoji na putu imperijalnim težnjama Washingtona. I nemojte sada reći da ste šokirani: američki diplomati u svijetu ne zastupaju više Amerikance. Oni zastupaju američke elite u njihovim odnosima s elitama drugih zemalja.
43-godišnji Miller stigao je u Švicarsku sa svojim partnerom bez i jednoga jedinoga dana iskustva u umijeću međunarodnih odnosa. Obojica su bili i jesu veliki donatori Demokratske stranke i ostavljaju dojam da je imenovanje na ambasadorsko mjesto u Bernu kupljeno, što je uobičajena praksa, barem od Reaganovih godina. Scott Miller primjer je cijene što je naše institucije plaćaju gubitkom kompetencije.
Rat protiv neutralnosti, a time i protiv suvereniteta i prava na samoodređenje, nastavlja se. Prošloga su tjedna ‘Le Temps’, vodeće dnevne novine u Ženevi, izvijestile kako je njemački kancelar Scholz švicarskog predsjednika Berseta za vrijeme njegovoga posjeta Berlinu suočio sa zahtjevom da Švicarska mora donijeti ‘nezgodne, ali ispravne odluke’ što se tiče neutralnosti i prodaje oružja u kontekstu rata u Ukrajini. ‘Nadamo se da će određene stvari biti učinjene’, dodao je Scholz – sa suptilnošću jednoga Scotta Millera.
Određene stvari, međutim, neće biti učinjene. Amerikanci u ovoj igri neće pobijediti, bez obzira na to koliko će se ‘poslušnih Olafa Scholtza’ u Švicarskoj za tako nešto zauzeti. Berset nije oklijevao ni trenutka, da bi u Berlinu to jasno stavio do znanja.
Svidjela mi se reakcija Benedicta Neffa, komentatora Neue Zuericher Zeitung na Millrove primjedbe o donutu i Švicarskoj kao rupi u tome pecivu. Diplomati poput Millera, napisao je, ‘izlažu se popriličnom riziku’. ‘Postanu li njihove javne upute o ponašanju previše arogantne, izazvat će nervozne reakcije. Nediplomatski diplomati stoga su korisni, jer potiču kritička razmišljanja o vlastitoj politici i pomažu da bi ona dobila jasan smjer.’
Nije uvijek tako, kako vidimo kod Evropljana – Scholz je dovoljan dokaz za to – no jest tako kako bi trebalo biti i kako se samo možemo nadati da će i biti.
Autor, Patrick Lawrence poznati je američki komentator i kolumnist.
(globalbridge.ch/scheerpost)
tacno.net
